Foto Luka Stanzl/PIXSELL
Kujundžić je svoj mandat i način upravljanja resorom zdravstva svojedobno sam oslikao riječima: »Došao sam raditi, a neću biti tužan ako i ne budem radio. Zdravstvo je uistinu težak resor«. Tim se motom, očito, vodio kroz godine pa u resoru koji grca u dugovima i vapi za reformama nije proveo u djelo niti jedan ozbiljan reformski projekt
ZAGREB Danas smijenjeni ministar zdravstva Milan Kujundžić jučer je odlučio ne dati ostavku zbog afere s nekretninama, kao što je nebrojeno puta u svom mandatu, kad je javnost od njega to očekivala, odlučio isto.
Prvi čovjek zdravstva koji se jučer grčevito držao svoje fotelje imao je, prisjetimo se, u svojih 39 mjeseci mandata brojne povode da odstupi s funkcije, ali ni u jednom od njih nije našao dovoljan razlog da se odrekne pozicije na kojoj se nalazio.
Čovjek kojeg su nazivali najgorim hrvatskim ministrom zdravstva dosad, svoj je mandat i način upravljanja resorom zdravstva svojedobno sam oslikao riječima: »Došao sam raditi, a neću biti tužan ako i ne budem radio. Zdravstvo je uistinu težak resor«.
Tim se motom, očito, vodio kroz godine pa u resoru koji grca u dugovima i vapi za reformama nije proveo u djelo niti jedan ozbiljan reformski projekt. I prema vlastitom priznanju, njegova su postignuća u tri godine mandata sljedeća: prioritetne liste čekanja, kalendar naručivanja, nabavka medicinskih uređaja, donošenje nacionalnih programa i veće plaće zdravstvenim radnicima.
Ništa od toga, treba reći, nije njegova zasluga, kao što to nije ni gradnja bolnica u Rijeci i Puli, što smatra svojim uspjehom. Svime time bavili su se, i pripremili mu teren, njegovi prethodnici, pa je tako gradnja riječke bolnice započela u vrijeme Darija Nakića, a nacionalne programe i robotske centre osmislili su neki drugi ljudi u sustavu.
Prioritetne liste čekanja uveo je Siniša Varga, ali su nestale odmah nakon smjene vlasti, kalendar naručivanja čeka na umreženje već više od desetljeća, a rast plaća od sedam posto u zdravstvu izboren je pod prijetnjom štrajka, nakon što je Vlada odbila Kujundžićev već parafirani kolektivni ugovor.
Tako je ministru, kao jedino njegovo »čedo« ostala izgradnja Nacionalne dječje i sveučilišne bolnice u Blatu, koja u ovom času, u sutonu mandata, još uvijek visi na dugačkom štapu. Bilanca je, dakle, mizerna.
Neuspješni potezi
S druge strane, potezi koje je Kujundžić sam osmislio, pokazali su se neuspješnima. Tako je novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji je na snagu stupio s početkom 2019. godine, ostao mrtvo slovo na papiru.
Lokalne vlasti njegova provedba uopće ne zanima, liječnici koji to žele ne mogu preći iz doma zdravlja u privatnu praksu, a ministar ne čini ništa da uvede reda i poštivanje zakona u resoru koji vodi.
Kujundžić je od početka mandata govorio o tome da će nagraditi liječnike koji rade više i bolje, ali od akta kojim bi definirao standarde za nagrađivanje i proveo ih u djelo nismo vidjeli ni slova.
Kujundžić nije uspio pronaći nove izvore prihoda za zdravstvo koje zaziva otkako je postao ministar, nije se uspio izboriti za to da država plati svoje zakonske obveze prema zdravstvu, ali je zato državi, ignorirajući sudske presude u korist liječnika zbog isplate prekovremenih sati koje su se valjale mjesecima, »osigurao« plaćanje duga koji će se mjeriti milijardama.
Zbog svega toga, Kujundžića su smatrali osobom koja nije materijal za ministra. On, međutim, nije vidio razloga ni za svoj odlazak, ni za svoju smjenu. Preživio je dva postupka opoziva u Saboru, a nije se dao otjerati ni u krajnje dramatičnim situacijama kad su se dogodile smrti pacijenata.
Ministar Kujundžić nije razmišljao o ostavci, a trebao je, nakon što je, hodajući s ocem od ambulante do ambulante, od sepse preminuo 10-godišnji Gabrijel Bebić iz Metkovića, niti kad je zbog napada astme mladi Matteo Ružić umro na cesti u Samoboru, čekajući na hitnu pomoć. Ministar nije htio priznati greške sustava, a time i svoju odgovornost, ali su nakon oba slučaja pokrenute sustavne promjene, i u pogledu dostupnosti dijagnostičkih postupaka u Metkoviću, i u rasporedu vozila hitne pomoći po županijama.
Javno izrečeni biseri
Svojom izjavom da »nitko nije dovoljno bogat da liječi sve«, izrečenom svojedobno u kontekstu nedostupnosti lijeka za djecu sa spinalnom mišićnom atrofijom, Kujundžić će ući u anale najbahatijih zdravstvenih dužnosnika, odmah uz bok bivšeg voditelja službe za lijekove HZZO-a koji je prije desetak godina, govoreći o financijskim limitima za skupe lijekove, ustvrdio da »neki pacijenti moraju umrijeti«.
Ministrovih je javno izrečenih »bisera« bilo još, pa je tako jednom prilikom, kad se već polako zaboravilo njegovu izjavu o doktorima neradnicima, ustvrdio da »jedan svećenik u bolnici nekad vrijedi više od 20 doktora«.
Osim dugova u zdravstvu, koji su iz mjeseca u mjesec sve veći i trenutno iznose oko osam milijardi kuna, a rastu istom progresijom već godinama, ministar Kujundžić će zdravstvu ostaviti i uteg manjka liječnika koji sve evidentnije prijeti hrvatskim pacijentima.
Na alarm je zazvonila vijest iz Zadra da 25 tisuća žena, među njima i 800 trudnica, nema svog ginekologa. Obiteljski doktori, s druge strane, upozoravaju da će za pet godina doći do ozbiljnog poremećaja u zdravstvenoj zaštiti jer mnogi tada odlaze u mirovinu, a broj specijalizanata obiteljske medicine nedovoljan je da popuni rupu koja će nastati.
Sve to ministru Kujundžiću nije dovoljan signal da svoj posao ne radi dobro. Naprotiv, duboko je uvjeren da su loši neki drugi, pa tako Dječjoj bolnici Srebrnjak, zdravstvenoj ustanovi koja je uspjela dobiti 60 milijuna eura europskog novca za Centar za translacijsku medicinu, želi srušiti projekt i novac preusmjeriti nekoj drugoj bolnici. Takav je projekt, tvrdi, promašen ako je smješten u maloj bolnici, umjesto uz veliki bolnički centar s 1.500 znanstvenika i specijalista, a ne njih dvadeset. Kad se već ne može stvarati, dobro je, očito, i rušiti.
