Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
16. prosinca 2018.
Propagandna simulacija dokumentaristike

SEDLAROV FILMSKI LINČ Besprizorni filmski trash i otvorena jednosatna tjeralica

snimio Roni Brmalj
snimio Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 16. studeni 2018. u 9:47 2018-11-16T09:47:00+01:00

Profesionalno, riječ je o bezvrijednoj propagandnoj simulaciji dokumentaristike: napabirčeni povijesni ulomci s youtubea, interneta i iz medija – pritom ukradeni, što je u posljednjem broju dokazao tjednik »Novosti« – montirani su samo da netočnostima i manipulacijama ilustriraju ključnu tezu filma koju razrađuje tekst Nenada Piskača, a koji na podlozi groteskno dramatične glazbe karikaturalno apokaliptički čita Joško Ševo.

Pretvaranje Hrvata u Srbe zaustavljeno je 1941. i 1991. Ustaše su hrvatski oslobodilački pokret. Jasenovac postoji samo kao mit o sedamsto tisuća ubijenih. Partizani, zajedno s četnicima, pobunili su se 1941. protiv hrvatske države, te proveli genocid nad Hrvatima. Srpska pobuna 1990. provedena je »prema istom scenariju kao i 1941.«

Račanovi komunisti izašli su iz 1991. Sabora i »mentalno ostali u Jugoslaviji.« Parlamentarni izbori 2000., na kojima je HDZ izgubio vlast, bili su »izvana poduprti jugokomunistički udar«. Srbija i danas Hrvatsku smatra izgubljenom srpskom zemljom koju treba »prisajediniti«, a »hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i komunističkih zmija« u tome joj svesrdno pomaže. To je samo dio tvrdnji iz novoga filma Jakova Sedlara »Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj«, koji je ovih dana, među ostalim, prikazan u elitnome crkvenom prostoru na Trsatu.

Profesionalno, riječ je o bezvrijednoj propagandnoj simulaciji dokumentaristike: napabirčeni povijesni ulomci s youtubea, interneta i iz medija – pritom ukradeni, što je u posljednjem broju dokazao tjednik »Novosti« – montirani su samo da netočnostima i manipulacijama ilustriraju ključnu tezu filma koju razrađuje tekst Nenada Piskača, a koji na podlozi groteskno dramatične glazbe karikaturalno apokaliptički čita Joško Ševo.

Sadržajno, taj niz kadrova na tragu je Sedlarova posljednjeg revizionističkog proizvoda o Jasenovcu, u koji je uvrstio i klasičnu krivotvorinu, ali mu se zbog toga ništa nije dogodilo: riječ je o kombinaciji propagandističke interpretacije činjenica, prešućivanja i otvorenih manipulacija složenima da »dokažu« kako posljednjih stotinu godina u Hrvatskoj djeluje, i sustavno uništava Hrvate i Hrvatsku, jedna jedina, politički monolitna ideologija: velikosrpska. Stvaranjem Kraljevine SHS 1918., recimo, »velikosrpski bal vampira mogao je neometano početi. I počeo je«. Kraljevina SHS bila je »klasična okupacija«. Njome je »započelo stoljeće srbijanskoga terora nad hrvatskim narodom«.

Krvavo stoljeće

»Krvavo stojeće« u toj se diletantskoj, ali zato ne manje zloslutnoj interpretaciji, dijeli na tri dijela: od utemeljenja kraljevine do »uspostave hrvatske države 10. travnja 1941.«, drugo, od 1941. do »obnove Jugoslavije 1945.«, te na »dugotrajno razdoblje jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma«, do konstituiranja hrvatskog Sabora 30. svibnja 1991.

2708432

Ustaše su, čuje se u filmu, »hrvatski oslobodilački pokret« i reakcija na »brisanje nacionalnih identiteta najgrubljom silom«. Jasenovac postoji samo kao »mit od sedamsto tisuća ubijenih«, ali se zato »pobuna četnika i partizana protiv NDH provodi terorom«, koji »u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941. prerasta u genocid nad Hrvatima«. Vlada Milana Nedića u Srbiji surađuje »s nacistima« i prva u Europi stvara »Judenfrei« državu, ali Židovi u NDH ni riječju se ne spominju, dok ustaše ne surađuju s »nacistima«, nego s »Nijemcima«. Manipulacija poviješću dostiže vrhunac u tvrdnji kako je NDH 1943. opozvala Rimske sporazume i proglasila pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, što Sedlar i Piskač proglašavaju jednakovrijednim činom ZAVNOH-ovu proglašenju pripojenja Istre i Rijeke.

Razdoblje devedesetih prikazano je tako da je poznata Tuđmanova izjava o »smušenjacima, smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima i, jednostavno, prodanim dušama« citirana kao proročanski i mudar državnički uvid. Poslije izbora 3. siječnja 2000., primjerice, »vlast je preuzela kriptokomunistička koalicija na čelu s Račanom i Mesićem«, a njihovim su stopama nastavili i Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Ivo Josipović… Nema tu, zapravo, novih teza, nego tek variranje stare ultradesničarske popijevke iz vremena prosvjeda na Rivi: »Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane«.

Istodobno – a samo to i jest vrijedno spomena - Sedlarov je film otvorena jednosatna tjeralica protiv, prije svega, Milorada Pupovca, a potom i političara, novinara i povjesničara, pa čak i sportskih radnika, liberalnog usmjerenja – premda, ovaj put i ne samo njih. Svi oni, naime, ne čine ništa drugo nego potpomažu velikosrpstvo u Hrvatskoj, jer, eto, Piskač i Sedlar znaju kako stoje stvari: »U Zagrebu je Beograd uvijek imao svoje ljude«. Tko su ti podrivači i zlonamjernici, koji Hrvatskoj uporno rade o glavi, zna se: svi oni – uključujući tu čak i Vladimira Šeksa! – koji su, ikada i igdje, zucnuli ma i rječcu protiv proustaške interpretacije Tuđmanova političkog nasljeđa.

Prijeteće rečenice

Ima u filmu i urnebesno bizarnih rečenica: »Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu, Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt«.

Više je, međutim, onih otvoreno prijetećih, zbog kojih ovo besprizorno filmsko smeće, nažalost, i treba spomenuti: »Hrvatska je, stotinu godina od 'prisajedinjenja', na gospodarskom začelju EU, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.«

I, za kraj, karakteristični poziv onome vječnom fantomskom kolektivu: »Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod, ili će nestati iz povijesti«.

Zaključak je jasan: tko god odlučio da se Sedlarov film prikaže u trsatskome svetištu, taj je elitni prostor srozao na razinu minhenske pivnice s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, pa bi o toj odluci, bez ikakve sumnje, riječ trebao reći i sam riječki biskup Devčić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka