Vojni analitičar

Razgovarali smo s Igorom Tabakom o uzavrelom Bliskom istoku te mogućim posljedicama konflikta SAD-a i Irana

Zdenko Duka

snimio Boris Šćitar / PIXSELL

snimio Boris Šćitar / PIXSELL

Trump je sklon povlačenju radikalnih poteza bez puno obzira na njihove posljedice, što posljednjih godina praktično pa osigurava nizanje raznolikih kriza te do sada nezamislivih situacija, koje bi bile tek podlogom za filmsku industriju i političku beletristiku, da ujedno ne prijete i svjetskome miru te međunarodnoj ekonomiji.



S Igorom Tabakom, vojnim analitičarom portala Obris.org koji je specijaliziran za obranu i sigurnost razgovarali smo o američkoj likvidaciji kultnog iranskog generala Sulejmanija, iranskoj najavi odmazde i svim mogućim posljedicama koje prijete prostoru Bliskog istoka.


Može li ubojstvo iranskog generala Sulejmanija koje je zapovjedio Donald Trump rezultirati velikim pa i katastrofalnim sukobom na Bliskom istoku?


– Potez likvidacije visokog dužnosnika pojedine države sam po sebi ima potencijala biti smatran objavom rata, pa čak i kad počinitelj nije neka država. Dobar primjer ovakve situacije bio je vidljiv 1914. godine u Sarajevu. Bez ikakvih iluzija o liku i djelu pokojnog iranskog generala Qassema Sulejmanija, koji je tijekom duge karijere bio zaslužan za smrt mnogih, radi se o potezu kojeg su vjerojatno odmjeravali mnogi dosadašnji poglavari SAD i Izraela. No, oni ipak nisu krenuli putem Donalda Trumpa, budući se čak i javno moglo čuti kako se u takvim okolnostima redovito dolazilo do zaključka da je na duži rok Sulejmani manje opasan kao živi neprijatelj, nego kao mrtvi mučenik i simbol.Iran nije baš bilo koja država Bliskog istoka. Riječ je o velikoj zemlji bogate prošlosti, velikog teritorija te brojnog stanovništva koja i uz periodične ekscese ipak prakticira barem ograničenu razinu političke demokracije. Njihov je obrambeni sustav već desetljećima obilježen vanjskim prijetnjama i očekivanjem vojne intervencije neke od svjetskih ili regionalnih velesila – što je dovelo i do profiliranja oružanih snaga kao prvenstveno defanzivne sile. Uz sklonost utvrđivanju prostorno razasute infrastrukture, te koncentriranje na kapacitete pogodne za kontrolu Hormuškog tjesnaca, Iran je težište stavio i na raznolike vjerske ili etničke saveznike širom Bliskoga istoka. Ovim se organizacijama pomoglo da postanu i samostalno vojno sposobne, da bi se u trenucima globalnih kriza na njih moglo računati i u obliku sredstva nacionalne obrane ili izvođenja uzvratnih udara na protivnike. Upravo te snage predstavljaju temelj spomena o regionalnom utjecaju Irana te sposobnosti pokretanja regionalnoga rata u slučaju napada izvana.

Hoće li, i kako, Amerikanci odgovoriti na iranski odgovor balističkim raketama na američke vojne baze u Iraku? I kako bi onda na taj odgovor mogli odgovoriti Iranci?




– Kao prvo, u vojnim snagama Sjedinjenih Američkih Država balistički projektili nemaju isti značaj kao u Iranu – arsenal SAD-a je bitno širi te raznovrsniji. No, kako nije riječ o obračunu s nekim malim, slabim ili neorganiziranim protivnikom, sva ta iole veća vojna djelovanja riskiraju prerastanje u veliki regionalni rat, opsega doslovno od Afganistana do Mediterana. Upravo zato je čudila odluka predsjednika SAD-a da posegne za proglašenjem čitave Iranske revolucionarne garde terorističkom organizacijom u travnju 2019. godine, a onda i za likvidacijom zapovjednika njenog sastavnog dijela (Quds snage) generala Sulejmanija 2. siječnja ove godine. Sve su to bili iznimno neuobičajeni potezi, na koje se Iran postupno nalazio prisiljen javno odgovarati – prvo proglašenjem Oružanih snaga SAD i Ministarstva obrane SAD (Pentagon) terorističkim organizacijama 7. siječnja, a onda i raketnim napadom na američke ciljeve širom Iraka u jutarnjim satima 8. siječnja 2020. godine. S obzirom na sadržaj objava Donalda Trumpa na društvenoj mreži Twitter tijekom posljednjih tjedana, na to se mogao očekivati američki odgovor bez granica i ograničenja – čak i do napada na iranska kulturna dobra, o čemu se brzo stvorilo suglasje kako bi to bio ratni zločin zabranjen i međunarodnim i pravom SAD-a. Na sreću, kada je u ovoj političko-kockarskoj situaciji Iran zatražio pokazivanje karata, ipak se pokazalo da Trump blefira, i ne kreće automatski u daljnju eskalaciju sukoba bez ikakvih ograda. Ta je zadrška otvorila barem mali prostor za diplomaciju, i treba se nadati kako će ta mogućnost biti što potpunije iskorištena u nadolazećim danima.


Što bi se dogodilo kad bi iranske rakete bile ispaljene i na izraelski teritorij?


– Samo po sebi ništa posebno. Izrael se 1991. godine nalazio izložen salvama iračkih balističkih raketa, pa je i tada razum prevladao. Nije bilo automatskog odgovora vojnom silom, niti je bilo korištenja izraelskog nuklearnog arsenala. Dapače, kako je posljednjih godina izraelska vojna industrija itekako napredovala po pitanju razvoja raznolikih sustava proturaketne obrane, lako bi bilo zamisliti situaciju da takve iranske rakete niti ne stignu do Izraela, već da budu u letu presretnute i srušene obrambenim sustavima te sredozemne vojne velesile. Uzevši sve to u obzir, može se reći da bi raketni ili kakvi drugi napadi Irana na Izrael imali manje konkretnu a više propagandnu ulogu – svrstavajući vlasti u Tehranu na načelni “branik islama”, za razliku od arapskih režima kojima bi onda bilo teže pred vlastitim stanovništvom objasniti ikakvo svrstavanje sa SAD i Izraelom, a protiv Irana.


Kakva je uloga Rusije te Kine u ovom sukobu u koji su zasad uključeni SAD, Iran i Irak?


– Uloga Ruske Federacije i Kine je bitna, ali suštinski raznolika. Rusija je saveznik Irana i dobavljač vojne tehnike, s kojim službeni Tehran zajedno ratuje i u Siriji protiv islamista. Tamošnja djelovanja tijekom niza proteklih godina tražila su razine suradnje i koordinacije koje ukazuju da ni u predstojećim krizama Rusija vjerojatno ne bi sankcionirala ili blokirala Iran u borbi za preživljavanje. Ipak, Rusija tu pažljivo odmjerava i svoje odnose sa sunitskim državama Bliskoga istoka, održavajući balans dobrih međudržavnih odnosa. Pri tome, užurbana politička aktivnost Vladimira Putina tijekom posljednjih dana pokazuje i da bi baš Rusija lako mogla postati posrednikom u ovoj krizi, u slučaju da smanjivanje napetosti zapne, a rat se opet ukaže vjerojatnijom opcijom. Kina također ima dobre odnose s Iranom, no ujedno od te države i kupuje energente. Iako je riječ o odnosu koji je tijekom 2019. bitno izgubio na opsegu (smanjenje od preko 80 posto zbog nanovo aktiviranih oštrih sankcija SAD-a), Kina je službenom Tehranu ostala važan izvor deviza, koji i za opskrbu iz ostalih država Perzijskoga zaljeva ovisi o prohodnosti Hormuškoga tjesnaca te izostanku ikakvih kriza koje bi cijene nafte digle nebu pod oblake. Ujedno, Kina je za Iran bila i opskrbljivač oružjem te vojnom tehnologijom, usprkos međunarodnim sankcijama – što im je osiguravalo poseban utjecaj u Tehranu. Sve ovo ukazuje na činjenicu kako bi u slučaju neke radikalne krize Iran vjerojatno mogao računati na podršku Rusije i Kine u Ujedinjenim narodima, otežavajući ionako malo vjerojatne napore za formiranjem ikakve šire kaznene politike po ukusu Trumpa i Washingtona.


Irački parlament je donio odluku da američka vojska napusti irački teritorij, hoće li Amerikanci poslušati podijeljene iračke vlasti?


– Odluka o otkazivanju gostoprimstva američkim vojnim snagama, koju je irački parlament donio u nedjelju 5. siječnja predstavlja zanimljiv primjer političko-sigurnosne igre na visokoj razini. Naime, od ukupno 329 zastupnika parlamenta, za ovu je odluku glasalo njih 170 – predstavnici šijitskog bloka, dok su suniti i Kurdi napustili sjednicu te izbjegli glasovanje. Na to dolazi dodatno i činjenica kako tu savjetodavnu odluku parlamenta Vlada Iraka može primiti na znanje, ali ne može i pretvoriti u išta pravno obvezujućega, budući da je premijer Adel Abdul Mahdi od 30. studenog 2019. godine “u ostavci”, te time i ograničen na tehničko vladanje državom, bez ovlaštenja svojim odlukama mijenjati strateške omjere snaga u državi. Time se ikakva odluka o konkretnom odlasku snaga SAD-a iz Iraka našla tehnički odgođena do daljnjega.U svemu tome je posebno neuobičajeno odjeknulo pismo iz samog zapovjedništva snaga SAD-a u Iraku, objavljeno 6. siječnja – koje je naznačilo postojanje aktivnih priprema SAD-a za izlazak iz Iraka i bez rješavanja sudbine lokalne uskrate dobrodošlice. Iako se službeni Washington istoga dana izjasnio kako je riječ o pravom dokumentu, ali “radnoj varijanti” koja nije trebala dospjeti u javnost – irački premijer je smatrao potrebnim napomenuti kako je to samo donekle točno, budući se oko njega vodila ozbiljnija prepiska s više dorada arapske verzije teksta. Osim ukazivanja na kaos u redovima obrambenog sustava SAD-a, u čitavoj priči posebno je odjeknula i vezana reakcija američkog predsjednika Trumpa, koji je naznake iračkog otkazivanja gostoprimstva komentirao dvojako – prijetnjom prijateljskom Iraku “sankcijama kakve do sada još nisu bile viđene”, ali i traženjem nadoknade američkih investicija u iračku zrakoplovnu bazu Al-Assad, iz koje se jednostrano te bez konzultacija pokrenulo spornu likvidaciju iranskoga generala Sulejmanija (kršeći time irački suverenitet).

Hoće li Iran blokirati promet Hormuškim tjesnacem i koje posljedice bi to izazvalo?


– Od kada ima naftne industrije u Perzijskome zaljevu te tankerskog prometa, Hormuški tjesnac predstavlja kritičnu točku svjetskog prometnog sustava. Njime prolazi preko 20 posto nafte i naftnih proizvoda koji se ukupno u godini potroše širom svijeta, a u dobrim je godinama 75 posto tih količina prolaskom Hormuza nastavljalo prema tržištima Azije. Iako zemlje Perzijskoga zaljeva imaju određene mogućnosti izvoza i mimo ovog pomorskog pravca, naftovodi koji to omogućavaju su svojim kapacitetima vidljivo ograničeni – što osigurava značaj prometne prohodnosti Hormuza. Upravo zato je sposobnost blokiranja ovog tjesnaca zapravo najteže oružje kojim Iran raspolaže u svome političkom i vojnom arsenalu. Pri tome, nije jasno da li bi takva blokada Tehranu i stvarno pošla za rukom, kao što nije jasno ni kojim bi sve sredstvima pribjegli SAD, arapske države Perzijskog zaljeva i drugi kupci energenata iz te regije, u nastojanju za obnovom tog životno važnog prometa.


Je li ovaj čin ubojstva Sulemanija naznačuje i Trumpov mentalni kolaps i potvrdu svih onih ranijih strahovanja da on po svojim psihičkim i mentalnim karakteristikama nije sposoban voditi najjaču zemlju svijeta?


– Već se duže vidi kako je Donald Trump iznimno nepredvidiv političar, sklon povlačenju radikalnih poteza bez puno obzira na njihove posljedice. Pri tome se Trump o predstojećim odlukama često ne konzultira ni sa svojim osobljem ili tijelima vlastite administracije, a kamoli sa širim krugom američkih saveznika ili partnera. Uz to se može uočiti i sklonost nekontroliranim valovima objava na društvenim mrežama, gdje se neobuzdano ispaljuje i najoštrije prijetnje, te često bez upozorenja objavljuje predstojeće kadrovske promjene, te obznanjuje začetke politika koje time naglavačke završavaju u javnosti i na stolu zatečenih državnih dužnosnika u redu za provedbu bez ikakvih priprema. Sve to predstavlja samo dio problema vezanih uz predsjednika SAD koji često pokazuje bazični nedostatak znanja o izazovima pred kojima se nalazi, jednako kao i nedostatak koncentracije za proučavanje iole opsežnijih tematskih radnih materijala koje na aktualne teme za predsjednika pripremaju specijalizirana tijela američkog državnog aparata. Sve to posljednjih godina praktično pa osigurava nizanje raznolikih kriza te do sada nezamislivih situacija, koje bi bile tek podlogom za filmsku industriju i političku beletristiku, da ujedno ne prijete i svjetskome miru te međunarodnoj ekonomiji.