Industrijski odnosi

Radnici u problemima: Sindikati slabi i razjedinjeni, poslodavci jaki i jedinstveni

Gabrijela Galić

Radnici bi trebali prepoznati aktivnosti sindikata kao korisne  / snimio V. KARUZA

Radnici bi trebali prepoznati aktivnosti sindikata kao korisne / snimio V. KARUZA

Poseban problem je nepostojanje sindikalnog organiziranja u više od dvije trećine privatnih poduzeća. Sindikati u privatni sektor teško ulaze, pogotovo u mala i srednja poduzeća



Industrijske odnose u Hrvatskoj na svim razinama obilježavaju fragmentacija sindikalne scene i jedinstvo poslodavaca. Slabljenje industrijskih odnosa započelo je još prije devet godina s početkom ekonomske krize, a i nakon 2012. (koja je još uvijek krizna godina) naovamo te odnose karakterizira dodatno slabljenje. Navode to, među ostalim, Višnja Samarđija, Hrvoje Butković i Ivana Skazlić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u knjizi Industrijski odnosi u Hrvatskoj i učinci digitalizacije na tržište rada.


Ta je publikacija rezultat istraživačkih aktivnosti provedenih u Hrvatskoj u sklopu projekta »Industrijski odnosi u Srednjoj i Istočnoj Europi: izazovi ekonomskog oporavka« koji je financirala Europska komisija, a analizirana je praksa industrijskih odnosa u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Estoniji, Poljskoj i Češkoj te zemlji kandidatkinji Makedoniji.


Stara boljka


Između 2008. i 2014. godine, podsjećaju autori, u Hrvatskoj je realni BDP pao više od 12 posto, a nakon šet godina recesije 2015. godine napokon su počeli pozitivni trendovi te se bilježi spor ali održiv rast. No, upozorava se kako je socijalni oporavak još prilično slab.




I dok je 2009. godine sindikalna gustoća bila 35 posto, u 2014. godini ona je pala na 26 posto. U istom periodu, pokrivenost kolektivnim ugovorima smanjila se sa 61 posto na 53 posto. U značajnoj mjeri, podsjećaju autori, to je rezultat otkaza proširenog kolektivnog ugovora za sektor trgovine prije četiri godine.


»Uz to, i dalje je prisutan problem vrlo različite pokrivenosti kolektivnim ugovorima u javnom i privatnom sektoru. Na primjer, kod poduzeća u državnom vlasništvu 2014. godine pokrivenost je iznosila 74,7 posto, a kod privatnih poslodavaca samo 32,9 posto«. Taj podatak koji autori ističu, stara je boljka domaćeg tržišta. Naime, radnici su sindikalno najorganiziraniji u javnom sektoru.


Kada je riječ o privatnom sektoru, uglavnom je riječ o »starim« tvrtkama koje su preživjele period pretvorbe i privatizacije te tek dijelom u tvrtkama koje su kasnije nastajale. Sindikati u privatni sektor teško ulaze, pogotovo u mala i srednja poduzeća, a strah od sindikalnog organiziranja u takvim tvrtkama radnici uglavom prevladaju tek kada je kasno, odnosno kada stvari krenu po zlu. S druge strane, sindikati još nisu pronašli odgovor kako privući mladu radnu snagu koja je sve češće izvan klasičnih oblika zapošljavanja.


Reprezentativnost


Osim toga, činjenica je da je domaća sindikalna scena fragmentirana i da njenom okrupnjivanju nije pomogao niti Zakon o reprezentativnosti. Tako je u Hrvatskoj registrirano više od 600 sindikata, od kojih je oko 150 učlanjeno u četiri reprezentativne središnjice. Prema zadnjim rezultatima prebrojavanja sindikalnih centrala, one okupljaju 365.412 članova.


»Sve se središnjice nadmeću za članove jer nijedna od njih nije specijalizirana za pojedini sektor gospodarstva ili pojedinu profesiju«, navode autori knjige podsjećajući i kako se sindikati zbog fragmentacije katkada izbjegavaju fokusirati na izgradnju izravnih odnosa s poslodavcima. Umjesto toga, fokusiraju se na državu i traženje zakonskih rješenja problema. Na osnovu istraživanja autori navode i kako je problem i to što se o kolektivnim ugovorima na svim razinama pregovara sa sindikatima umjesto sa sindikalnim središnjicama, što dodatno fragmentira, a time i slabi, sindikalni pokret.


Jedan od izazova za industrijske odnose je utjecaj digitalizacije koja donosi nove oblike poslovne fleksibilnosti i nove vrste poslovnih odnosa. Tu vrstu napretka ne prati zakonodavni okvir, a s druge strane domaći socijalni partneri (sindikati i poslodavci) »nisu postigli vidljiv napredak u stvaranju kompleksnijih i inovativnijih strategija za netipične radnike«.


»Broj članova sindikata u budućnosti uvelike će ovisiti o njihovoj sposobnosti da se transformiraju, kao i sposobnosti potencijalnih novih članova – koji su često netipični radnici – da aktivnosti sindikata prepoznaju kao korisne«, navode autori.