POZNATA TV LICA

RIJEČANKE U METROPOLI: Paralelni razgovor s Mašenkom Vukadinović i Barbarom Štrbac o medijima, Rijeci, Zagrebu…

Siniša Pavić

Foto D. KOVAČEVIĆ

Foto D. KOVAČEVIĆ

Ako se ikada dogodi da kad čujem da se nešto bitno događa ne poželim u tom trenu pustiti sve što radim i otići gdje je ta priča, kad prestane taj poriv da zaista želim biti tamo gdje se događa vijest, mislim da ću prestati raditi ovaj posao, kaže Barbara Štrbac. Politika je kombinacija najrazličitijih vještina i komunikacija. To je vrlo, vrlo slojevito područje, a s obzirom na dinamiku i nevjerojatne situacije, nigdje zabavnije za praćenje nego u Hrvatskoj. Čak se bavimo i masonskim ložama, kaže Mašenka Vukadinović



Ideja se činila na mjestu, valja ‘samo’ okrenuti par telefonskih brojeve, pa za stol posjesti draga televizijska lica što su rodom iz Rijeke, a poslom već koju godinu u Zagrebu. Da samo!?! Teže je Mašenku Vukadinović s N1 Televizije i Barbaru Štrbac s Nova TV bilo spojiti nego, recimo, otpjevati himnu »a la inauguracija«. Šalu na stranu, no griješi svatko kome se posao TV novinarke, reporterke, urednice, pa još u informativnom programu, čini lagan. Radi se tu po cijeli dan.


Pa istina je, radi se cijeli dan, barem kod nas. Kreneš ujutro, završiš navečer. Jednostavno je posao takav da cijeli dan ode kad kreneš pratiti priču. Vrlo, vrlo rijetko se dogodi da završiš prije 19.30, pogotovo ako imaš lajvove, onda je i kasnije.


Naše šihte na N1 Televiziji su isto deseterosatne. Kad se radi, radi se cijeli dan. Obično imam kombinaciju dvije kasnovečernje i dvije tzv. pekarske šihte, »Novi dan« petkom i subotom, a to znači da se tad budim u pet ujutro. Krene tako veselo u zoru pa dok se sve ne presloži i posloži, a uglavnom se kroz dan zna prolomiti i po nekoliko »breaking news« tema…


Ležerna vremena


Znači dvije Riječanke koje rade na zagrebačkim televizijama mogu jedan na drugo naletjeti samo slučajno, odnosno ovako da ih netko poput mene na to natjera!?


BARBARA: Skoro da je tako.E da, prošli put smo se vidjeli kad me Mašenka zvala u emisiju. Za razliku od Rijeke, Zagreb je grad koji malo otuđuje ljude, pogotovo ako žive u različitim dijelovima grada. Teško se pohvatat’ ako nemaš identičan radni ritam.

MAŠENKA: U Zagrebu se živi kvartovski. Ja se motam oko Trešnjevke, tu živim i radim, i baš se ne širim po drugim dijelovima grada.


Činjenica je, međutim, da ste se vas dvije ranije i viđale i susretale, skupa radile televizijske priloge na HTV-u. Evo mi je Mašenka pred razgovor poslala isječak iz emisije »30 u hladu« gdje zajedno radite priču o Grobniku. Ima tome, ha, preko deset godina. I bome, sjajno to funkcionira.


BARBARA: Hahaha!Haha, bila su to neka ležerna vremena. Mislim da radimo novinarstvo u jako zanimljivom periodu, jer se toliko toga promijenilo u zadnjih 20 godina i s konceptom news kanala, s digitalizacijom. Tempo rada se promijenio, navike gledatelja.

Stalno govorim kako nije dobro biti u comfort zoni jer tu ne rasteš, a danas mi se čini da nitko u novinarstvu i ne može biti u komfornoj zoni već mora biti spreman na promjene.


Od početka karijere do sada prošla sam sve tipove emisija, od ležernih do najozbiljnijih, od mozaičnih do ozbiljnog newsa gdje sam danas i gdje sam se i najviše našla. Ipak sam preozbiljan tip za ležerne emisije, haha.



Kad radim ozbiljne, teške teme. Moraš dati ton priči, ne možeš se ponašati u neskladu s temom. A i još je nešto: ako se ne smijem od uha do uha, izgledam ljuta!


Volim sve te priče koje sam radila dok sam bila u dopisništvu HTV-a u Rijeci. Kad sam odlazila na news kanal, ljudi su mi rekli da sam preeterična, da ću se umoriti brzo, ali evo nisam. Meni je politika fenomenalno zanimljiva. Toliko je osjetljiva i tu ima svega, od psihologije, mudrosti, borbe za opstanak, igre ega…


Politika je kombinacija najrazličitijih vještina i komunikacija. To je vrlo, vrlo slojevito područje, a s obzirom na dinamiku i nevjerojatne situacije, nigdje zabavnije za praćenje nego u Hrvatskoj. Čak se bavimo i masonskim ložama.


BARBARA: Mašenka je više u studiju, ja sam više terenski čovjek. Mislim da najbolje funkcioniram upravo na »najgorim« terenima: breaking news, krizne situacije, poplave, požari, teroristički napadi, tereni gdje se u sekundu moraš snaći… Tu se najbolje osjećam, jer to su priče koje zaista vrijedi donijeti publici.


Mislim da s tih zadataka uspijevam donijeti ono što treba da bi gledatelji shvatili koja je težina tih situacija, koji problem, a onda u krajnjoj liniji i ukazati na problematiku i izazvati bar malo empatije. Najvredniji su trenutci kada nakon naše priče netko nekome pomogne. To je ono vrijedno u ovom poslu.


I studijski posao nosi veliku količinu adrenalina, nije to više ona neka fina, uređena, jasna forma koja nije podložna mijenjanju. Sve je podložno mijenjanju pa i emisija koja se prije pripremi. A koliko će trajati? Po meni to je pitanje motivacije i onoga što radim u privatnom životu, pitanje određenih inhibitora.


Imam cijeli set stvari koje radim u privatnom životu da bih tu količinu stresa amortizirala. I mislim da to dobro radim. Tu je joga, tu su putovanja…


Mislim da je presudna ljubav prema poslu. Ovo što mi radimo ne možeš radit’ tek tako, to se mora jako voljeti. Ako se ikada dogodi da kad čujem da se nešto bitno događa ne poželim u tom trenu pustiti sve što radim i otići gdje je ta priča, kad prestane taj poriv da zaista želim biti tamo gdje se događa vijest, mislim da ću prestati raditi ovaj posao.


MAŠENKA: Istina je to što je Barbara rekla, jer ja kao gledatelj mogu prepoznati i na voditelju i reporteru radi li doista s iskrenom motivacijom ili ne.


Mislim da je uspjeh tima N1 televizije upravo to što svi funkcioniramo s iskrenom motivacijom, da to doista želim raditi, a ne odrađivati. Nije ta motivacija vezana za plaću, za neki vertikalan uspon i samopromociju, već baš uz unutarnju želju da budeš neovisni medij između gledatelja i onog što se događa sada u ovom trenutku i da tu informaciju možeš rasvijetliti iz više kuteva i postaviti sva pitanja.


BARBARA: Sve se na koncu vidi u rezultatima. Informativni program Nove TV najgledaniji je već godinama i to zato što tim dobro funkcionira. Svi mi u redakciji spremni smo pomoći jedni drugima, pogotovo kad je ‘stani-pani’ situacija, tad smo svi kao jedan. Gledatelji to prepoznaju. Jer, to se ne može glumiti, to se ne može forsirati, ili imaš takav tim, ili ga nemaš.


Kod mene je to bio splet okolnosti. Radila sam u riječkom dopisništvu kad sam dobila ponudu da radim i za IMS HTV-a. U početku sam putovala Rijeka – Zagreb. Bila mi je motivacija to što sam dobila priliku. I moram reći, suprotno mnogim teškim svjedočanstvima, da sam na Prisavlju imala odličan period.


A onda N1! Super priča. Moram izdvojiti ekipu koja je na N1 kanalu od samog početka, od trenutka kad redakcija fizički još nije ni postojala. Bio je to veliki izazov, velika hrabrost, jer smo svi ostavili naše sigurne poslove i krenuli u borbu koja je i tržišna, a tržište, pogotovo medijsko, nemilosrdno je. Pet godina je prošlo k’o keks, ali sjajno je sudjelovati u tome od početka. A Rijeka…. Uvijek sam se smijala svojim prijateljima Dalmatincima koji su u Zagrebu, a uvijek kukaju za morem. Ali, stvarno to more fali.


U dva sam navrata dolazila u Zagreb. Radila sam na lokalnoj televiziji na Kanalu RI i onda dobila priliku raditi na HRT-u u Zagrebu. Pet godina sam bila na HRT-u i onda prešla na Novu TV u dopisništvu Rijeka. Vratila se i u dopisništvu bila tri godine. Na žalost, u ovom poslu u dopisništvu možeš napredovati samo do jedne granice.


Jednostavno je sljedeći korak bio ponovo doći u Zagreb. I došla sam na Novu TV. A to more zaista fali. Sjećam se, kad sam u prvom navratu išla u Zagreb, autocesta još nije bila gotova, i kad bih vikendom letjela doma i kad izađeš iz tunela Tuhobić, pukne pogled na Opatiju u noći. To mi je jedan od najljepših prizora koji me ispunjavao kad bih dolazila kući, na more.


Kad god dođem u Rijeku, jedna od prvih stvari koje učinim je da odem u Volosko. Jer kad sjednem u Mandrač, pijem kavu i gledam barčice što se ljuljaju, to mi je esencija mora, Kvarnera, Primorja. Mislim da nikada nisam došla u Rijeku, a da nisam otišla tamo.


Blagoslov! Odem ljeti ujutro, vratim se navečer. Meni traje put dva sata. Barbara zna kako vozim, njoj sigurno put traje puno kraće, haha.


To je istina. Barbara vozi muški. Ja jako volim Trsat, volim lungomare i odradim ga na noge, tamo i natrag svom duljinom, više od deset kilometara gušta. Kvaliteta života na moru ipak je drukčija. Kad sam došla u Zagreb, živjela sam u Novom Zagrebu i kad sam vidjela tu maglu na prozoru u jesen dok je na moru još kupanja, znala sam što će mi biti boljka.


BARBARA: Na dan kad sam ja došla u Zagreb počeo je padati snijeg i padao je valjda mjesec dana u kontinuitetu. A u tom trenutku nisam posjedovala ništa što nije štikla od deset centimetara, haha, nikakvu ravnu obuću. Apsolutno mi nije padalo na pamet da se moram dignuti 15 minuta ranije da očistim auto od snijega, takve nekakve stvari što ih s vremenom naučiš.


Ja nastojim izbjeći vožnju. Volim šetati do posla. U Rijeci sam hodala do posla, jer sam stanovala na Belvederu, a radila na HTV-u koji je na Korzu, a ovdje sam naštimala da mi je pet minuta hoda do redakcije. Meni stradavaju baterije auta, jer ga znam ne upaliti po mjesec dana.Ja sam ovisnik o autu. Moj auto je moj ormar, jer nikad ne znam gdje ću na terenu završit’. U autu imam odijelo, imam štikle, debelu jaknu, kabanicu, gumene čizme…

Da mi sad kažete da trebam negdje na teren, ja sam spremna.


Ista generacija, susjedni razred. I moja najbolja prijateljica u osnovnoj školi bila je njena najbolja prijateljica u srednjoj. Pozdrav Renati!I nema nas tako puno. Mislim da je u ovom poslu više ljudi iz nekih drugih dijelova Hrvatske. Riječani se generalno ne vole micati iz svoga grada, jer Rijeka je dobar grad za život i nudi sve.

Hrvatska je premala da ima više centara: gospodarskih, medijskih, financijskih. Mi to sebi ne želimo priznati, ali to je tako. Kad su veliki poslovi u pitanju, kad-tad moraš doći do Zagreba. Mislim da je to problem, ali nama i nije teško jer se stigne do Rijeke često.


Ja sam, zbog puta, propustila otvaranje, ali sam upoznata s programom koji smo pratili i čeka nas do kraja godine zbilja kulturna poslastica. Super je što su fokus stavili na luku različitosti, jer to je ono temeljno u karakteru Rijeke, a još uvijek, na žalost, kao društvo u cjelini, nismo usvojili lekciju o različitostima.Otvaranje je bilo pravo riječko. Ocrtavalo je Rijeku, njen mentalitet, njen inat ako hoćete. Mislim da je to baš bila prava rokerska Rijeka.

MAŠENKA: Svoja!


Moram se malo vratiti onim vašim načinima borbe protiv stresa u potrazi za duševnim mirom. Mašenka to radi i putovanjima, Barbara sportom.


MAŠENKA: Moram imati taj kontakt s prirodom. Često sam među maslinama, u Istri, kod nećakinjice. Volim i radim jogu koja mi radi taj neki unutarnji balans. Okružila sam se s ljudima, stvarima i doživljajima koji me vesele. Tako da ne osjetim neke žešće posljedice stresa. Jer kad i ako osjetim da je nešto loše, krećem u promjenu.


Moj osnovni sport je karate koji sam trenirala cijeli život. Jako puno mi je karate dobrog dao u životu, od koncentracije do fenomenalnih ljudi koje sam upoznala, s njima odrastala i trenirala. Zapravo je dobro da je to sport u kojem se ne vrti velik novac, pa svi završavaju fakultete i postaju uspješni ljudi.


Nekada sam se natjecala, pa smo ja i kolegica iz Rijeke bili prvi ženski karate suci u Hrvatskoj. Zapravo, kad god bi mi se reklo da neke stvari nisu za žene, ja sam morala reći – kako nisu!? Zato, valjda, i ta moja ‘muška’ vožnja, i karate. Voljela sam adrenalin, dan danas ga volim, volim skijanje, jedrenje, nekad sam svaki vikend išla na jahanje u Fužine, volim kad odem u adrenalinske parkove, zip line…. Ne volim kad mi netko kaže – to je za muške. Nije! Ja to mogu! Žene to mogu.



U naše doba, nas preko 40, na televiziji je stalno bilo klizanje i sigurna sam da bih se bavila klizanjem da sam živjela u gradu koji je imao klizalište. Meni je to prekrasan sport.


Dok sam skijala, obično je blizu bilo nekakvo klizalište. Probala sam i uspjela se održavati na ledu. Pa smo nedavno moja kolegica i ja tražile neki oblik rekreacije koji je malo drugačiji od uobičajenih. I ona je našla umjetničko klizanje za odrasle. I to je fenomenalno. Tako me veseli kad uspijem napraviti neki novi element koji zada trenerica, budem toliko sretna.


Ozbiljno resetiranje


Kad već stalno ‘sramežljivo’ spominjemo godine, valja reći da ste svjetska prvakinja s nedavno održanog SP-a novinara skijaša i da ste još uvijek juniorka!


BARBARA: Samo još ove godine! U tom našem skijanju novinarske organizacije imamo dobni raspon od 28 do najstarijeg skijaša, gospodina iz Rusije s 82 godine. Morate to rasporediti u neke kategorije, pa su kategorije ona do 45, od 45 do 60 i plus 60.


MAŠENKA: Ja sam strašno zimogrozna pa nastojim komad zime ‘ubit’ ljetom. Lani je to bio Tajland, ove godine Filipini. Morala sam se zbog posjeta Hong Kongu zbog koronavirusa prijaviti u »Fran Mihaljević«. Nema u mene virusa. Meni ta putovanja znače puno, ne samo zbog tropske topline, nego mi je u jednom trenutku potrebno napraviti ozbiljno resetiranje, otići na neko drugo mjesto gdje je sve drugačije. To mi daje drukčiju perspektivu.


A ja obožavam Libanon, bila sam nekoliko puta i vratila bih se opet. Kako je Mašenka rekla, tek kad otputuješ i vidiš kako drugi žive, što jedu, kakva im je kultura, možeš nešto naučiti. To se ne da iz knjiga, filmova.


MAŠENKA: To je ono što na kraju ostaje. Pamtiš osjećaj, pamtiš iskustvo. Moji doma uvijek govore: ne ulažeš u nekretnine, već u život!


BARBARA: Sjajno su to rekli.


Nego, kad se kanite vas dvije vratiti doma?


MAŠENKA: Uvijek kažem da ništa nije zakucano u kamen i ne treba nužno prijanjati ni uz ljude ni uz mjesta. Život je pun mogućnosti.


BARBARA: Slažem se, ne treba se ograničavati velikim odlukama.


MAŠENKA: I svi naši izbori su isključivo samo naši.