Novi kurikulumi najprije će po svemu sudeći ući u strukovne škole, jer oko strukovnih kurikuluma nema ideoloških ili svjetonazorskih prijepora. Omogućit će veću fleksibilnost i autonomiju škola u izboru sadržaja i metoda rada, učenicima osigurati kompetencije prilagođene profesionalnom i osobnom razvoju, a gospodarstvu kompetentnu radnu snagu. Uvođenje novih kurikuluma u strukovne škole predviđa se u izmjenama Zakona o strukovnom obrazovanju koje su upravo u javnoj raspravi. Izmjene postojećeg Zakona u strukovnom obrazovanju iz 2013. godine osiguravaju i ono što našim strukovnim školama nedostaje, a to je pojačani pristup praktičnoj nastavi.

Tako se u novoj verziji zakona nastava u strukovnim školama produžuje za dva tjedna, s postojećih 38 na 40 tjedana godišnje, a i u dnevnoj satnici praktična će nastava zauzimati veći broj sati nego što je to dosad bio slučaj. Sada zakon predviđa da učenici strukovnih škola u praktičnoj nastavi i vježbama provedu najviše četiri sata dnevno kroz 20 tjedana, no takvog ograničenja u novom zakonu nema. Prema novom modelu, praktična nastava može trajati najviše osam sati u danu. Noćni rad maloljetnih učenika onemogućuje se ograničavanjem vremena predviđenog za obavljanje prakse na razdoblje od šest do 22 sata.

Novost je i udio izbornog dijela nastave, pa tako obvezni dio obuhvaća najmanje 70 posto kreditnih bodova kojima se vrednuju ishodi učenja, a izborni dio, za razliku od postojećih 15 posto, povećava na maksimalnih 30 posto. Jedan kreditni bod dodjeljuje se učeniku za prosječno 15 do 25 radnih sati u trajanju od 60 minuta potrebnih za stjecanje odgovarajućih ishoda učenja. Zbroj kreditnih bodova dokaz je stečene kvalifikacije. U izmjenama Zakona prvi put spominje se međunarodna mobilnost, pa će se ubuduće priznavati i ishodi učenja stečeni u programima međunarodne mobilnosti u drugoj zemlji, bilo kod poslodavca ili u ustanovi za strukovno obrazovanje.

Izmjene Zakona o strukovnom obrazovanju, ističu u resornom ministarstvu, preduvjet su donošenja nacionalnog kurikuluma za strukovno obrazovanje, te izradu, donošenje i praćenje provedbe sektorskih kurikuluma uz jačanje modela učenja temeljenog na radu. Osim toga, uspostavlja se bolji sustav osiguranja kvalitete, i u pogledu nastavnika ili mentora i u pogledu svrhovitosti obrazovanja za neka zanimanja koja tržištu rada možda i ne trebaju.