Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Sumrak demokracije

Pritisci na medije u Hrvatskoj sve luđi i luđi: 'Novinar je u nas Srbin, homoseksualac i crnac u jednom'

Pritisci na medije u Hrvatskoj sve luđi i luđi: 'Novinar je u nas Srbin, homoseksualac i crnac u jednom'
Pritisci na medije u Hrvatskoj sve luđi i luđi: 'Novinar je u nas Srbin, homoseksualac i crnac u jednom'
Autor:
Objavljeno: 22. siječanj 2019. u 7:39 2019-01-22T07:39:00+01:00

Prijetnje su postale sofisticiranije. Progonitelji shvaćaju da isti učinak mogu postići bez da ikoga istuku: ako novinar izgubi sud i plati drakonsku kaznu, učinak je isti kao da te netko letvom opalio po glavi. Nedavno sam vidio da je jedan medij osuđen zato što je objavio vijest agencije Hina. To je nevjerojatno

Slučaj prvi: sedam mjeseci nakon što je pretučen, zadarski novinar Hrvoje Bajlo još čeka zadovoljštinu, jer sudski proces, nepobitnim dokazima usprkos, i dalje traje. Štoviše: Bajlo je prije desetak dana završio – na policiji.

Slučaj drugi: četiri godine nakon što mu je račun blokiran na šokantan iznos od 860 tisuća kuna zbog presude s kojom nema baš nikakve veze, novinar Mislav Šimatović, blokiranih računa, još čeka rasplet svoje životne nesreće.

Slučaj treći: čovjek koji se fotografirao u nacističkoj uniformi i koji je predvodio proustaški marš na državnu instituciju, i čije emisije sustavno potpiruju netrpeljivost, dobio je presudu protiv satiričkog portala koji je o njemu napisao saritičku pričicu.

Slučaj četvrti: novinar Goran Borković mora platiti trideset tisuća kuna kazne zbog presude u procesu o kojem nije bio ni obaviješten.

Slučaj peti: Ivan Đakić, sin saborskog zastupnika, uzastopce i javno prijeti lokalnome novinaru, ali javnosti postaje zanimljiv tek kada na pravoslavni Božić objavi jezivu poruku mržnje protiv Srba.

Slučaj šesti: Hrvatska radio televizija, medij s kojega se masovno odlazi, ništa manje masovno tuži novinare, među kojima i svoje vlastite, zajedno s Hrvatskim novinarskim društvom (HND).

Slučaj sedmi: u posljednjih nekoliko mjeseci, HND je održao nekoliko dramatičnih konferencija za novinare, na kojima je upozorio na cijeli spektar ozbiljnih pritisaka na novinare, ali sve što se dogodilo jesu dva protokolarna, jedva zabilježena susreta s ministricom kulture i ministrom pravosuđa, koji vjerojatno ne bi ni bili javno zabilježeni, da HND o njima nije sam objavio dvije kratke vijesti.

Tretirani kao stoka 

Sukus svega toga slikovito će izraziti Hrvoje Bajlo: »Novinari su tretirani kao stoka«. Osnivač portala zadar.news i novinar Nacionala, koji zbog svojega odvažnog pisanja godinama već podnosi ozbiljne prijetnje što su prošlog lipnja kulminirale teškim tjelesnim ozljedama u napadu bivšeg nogometaša Jakova Suraća, inače prijatelja Božidara Kalmete, sadašnji odnos društva prema medijima i novinarstvu zove »sumrakom demokracije«. »Ovo ne ide u dobrom smjeru. Gore je nego u Karamarkovo doba. Netko ovome treba stati na kraj, vratiti stvari u normalu«, kazao je Bajlo.

2643444

Napad na Bajlu vjerojatno je najteži fizički napad na novinara protekle godine u Hrvatskoj. U nedjelju, 24. lipnja, bivši nogometaš Jakov Surać pretukao ga je u Zadru, slomio mu ruku i zaprijetio mu da će »završiti kao Pukanić« te da će mu »iščupati glavu«. Danas, protiv Suraća traje suđenje. »Održana su dva ročišta, treće je zakazano za 14. veljače. Dokazi postoje: nalaz koji potvrđuje da sam pretrpio teške tjelesne ozljede i pad zbog udarca u glavu, snimka na kojoj Surać priznaje da me udario šakom u glavu… Ti bi dokazi trebali biti pročitani na sudu 14. veljače«, kazao nam je Bajlo.

Jednom riječju – počinitelj nije kažnjen, u pritvoru je proveo dva dana, i to je sve – ništa se još nije dogodilo. Ili ipak jest? »U međuvremenu sam dobio poziv iz policije. Čovjek koji me napao prijavio me da sam javno iznosio podatke iz istrage. Inspektora koji me ispitivao pitao sam mogu li vidjeti zapisnik, da dopunim nešto ako treba, a on je odgovorio da može, ali da mi neće pokazati. Odbio sam potpisati zapisnik i pokupio se. Šokantno mi je da me uopće mogu zvati dok proces još traje, i to zato što me prijavio čovjek koji me pretukao. A istovremeno, ja sam u posljednjih deset godina više puta prijavio prijetnje smrću, ali nikada nikoga nisu pozvali na obavijesni razgovor, premda sam jasno rekao tko bi o tim prijetnjama mogao nešto znati«, kazao nam je Bajlo.

I da, to je važno: premda javnost može steći dojam kako se o pritiscima na novinare mnogo govori, pa da su zbog toga ipak nekako zaštićeni, činjenice su oprečne: postoji cijeli jedan ledeni brijeg pritisaka i prijetnji najrazličitije vrste – od fizičkih prijetnji, preko tihog ekonomskog iscrpljivanja, pravosudnog mrcvarenja i običnog nepoštenja i zluradosti – kojemu su medijski eksponirani izgredi tek slabo vidljivi vrh. O jednome aspektu tih »nevidljivih« pritisaka za naš je list govorio jedan od najuglednijih hrvatskih novinara, osječki veteran Dragutin Hedl. Njemu, istina, odavna već ne prijete smrću i fizičkim napadima – tu vrstu mučenja Hedl je prošao još davno, devedesetih, kada je temeljito, istinoljubivo i uporno istraživao – i istražio – ubojstva srpskih civila po zapovijedi Branimira Glavaša u Osijeku 1991. godine.

Nezdrava pravosudna praksa

Sada su, kaže, stvari postale suptilnije, ali ne i manje učinkovite.

– Evo, sad, u ozbiljnim životnim i profesionalnim godinama, postao sam deset puta oprezniji nego ranije. Sam sebe počeo sam tri puta preispitivati prije nego objavim neku informaciju, jer vidim kako se na sudovima mogu dobivati sporovi protiv novinara. Sada deset puta provjeravam, da mi se ne dogodi ono što se događa drugim kolegama: i kad si sto posto siguran u informaciju, kad imaš sve dokaze i sve izvore, i dalje se pitaš kako ćeš se braniti ako te tuži onaj o kojem pišeš. Osobno, to mi je najveći problem, a i od kolega čujem istu priču. Riječ je, jednostavno, o pritisku pravosuđa na novinare, svjedoči Hedl, novinar poznat po temeljitosti i minucioznoj preciznosti u istraživanjima.

Hedl, kojega je saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić iz Požege u srpnju prošle godine pokušao potplatiti da ne napiše svoje otkriće o njemu, ironičan je kada tvrdi kako je »novinarima sada bolje, jer im više ne prijete i ne tuku ih, nego im nude novac«. Ipak, strukturalni pritisci, poput nezdrave pravosudne prakse, sada su, prema Hedlu, najveći problem. »Prijetnje su postale sofisticiranije. Progonitelji shvaćaju da isti učinak mogu postići bez da ikoga istuku: ako novinar izgubi sud i plati drakonsku kaznu, učinak je isti kao da te netko letvom opalio po glavi«, kaže Hedl. »Nedavno sam vidio«, dodaje, »da je jedan medij osuđen zato što je objavio vijest agencije Hina. To je nevjerojatno«. Njegov je dojam da je dio sudaca, naprosto, »alergičan na novinare«.

1994169

– Iz vlastitog iskustva znam, a više sam puta bio na sudu, da se neki suci drukčije odnose prema novinarima. Kao da prema njima gaje antagonizam, vjerojatno zato što se u medijima često tvrdi kako je pravosuđe jedan od najvećih problema u zemlji, pa možda i suci negativno reagiraju. Ali, neke presude protiv medija i novinara uistinu su smiješne. Pa o čemu još govorimo ako se satiričkome portalu može presuditi u korist onog nesretnog Bujanca? Taj slučaj, na primjer, govori ili da su suci toliko neobrazovani da ne razlikuju satiru od novinskog teksta, ili da su tendenciozni i maliciozni, govori Hedl.

Uništen život

Pregršt je primjera za Hedlove tvrdnje. No vjerojatno najstrašniji, onaj koji je nedužnom čovjeku doslovno uništio život, jest slučaj presude današnjem uredniku u Večernjem listu Mislavu Šimatoviću, uglednome hrvatskom novinaru i bivšem glavnom uredniku nekoliko tjednika. Za njegovu nesreću, u usporedbi s kojom je sudbina Kafkina najpoznatijeg junaka tek razmaženo jadikovanje, javnost je doznala lani, ali agonija je dotad trajala već četiri godine. Šimatović je, ukratko, jednoga dana 2014. – tada je bio glavni urednik Poslovnog dnevnika – krenuo podignuti novac na bankomatu, i shvatio da mu je račun blokiran.

U Fini su ga obavijestili: blokada iznosi – 860 tisuća kuna, a ovršio ga je čovjek za kojeg nikad nije čuo! »Nešto poput najcrnje noćne more. Kao da sam upao u zonu sumraka«, opisao je Šimatović taj osjećaj novinaru 24 sata. Mučna potraga za razlozima dovela ga je, preko sudova u Zagrebu i Valpovu, do saznanja da je razlog ovrhe tekst objavljen u Nacionalu prije osam godina, 2006., kada je Šimatović ondje radio kao novinar, i s tom pričom nije imao veze. Tužitelj je tužio tjednik tražeći da objavi ispravak. Sud je dosudio u njegovu korist, i odredio da će glavni urednik, ma tko to bio, svakoga dana morati plaćati dvije tisuće kuna, sve dok demantij ne bude objavljen. Šimatović, ni tada ni kasnije, pojma nije imao o toj presudi. Četiri godine kasnije postao je glavni urednik Nacionala, a još četiri kasnije, 2014, doznao da je blokiran za 860 tisuća kuna.

Do danas taj spor nije riješen. Šimatović i danas, više od četiri godine nakon što je shvatio što se dogodilo, živi s blokiranim računom, i čeka pravorijek Vrhovnoga i Ustavnog suda o tom – malo je reći – bizarnom slučaju. Jer nije to sve: čovjek koji je tužio Nacional tražeći objavu ispravka, stanoviti Vulnet Sedolli, u međuvremenu je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu baš za ono o čemu je Nacional bio pisao, što znači da su informacije čiji je ispravak tražio Sedolli – bile točne. No neovisno o svemu tome, Šimatović nikad, nijednog časa, sve do spoznaje da mu je račun blokiran, o svemu tome ništa nije znao. A danas živi sa spoznajom da bi dug koji nije napravio mogao plaćati dok je živ; da bi isti taj dug, štoviše, mogla naslijediti i njegova djeca. Ne treba valjda još dodatno objašnjavati da u društvu, u kojem je tako nešto moguće, novinarstvo ne može biti kritičko i slobodno.

Cijena istine 

I? Kako će se sve to promijeniti? Kada će ti pritisci na novinare prestati – primjerice, one nadasve bizarne, posve neshvatljive tužbe što ih u posljednje vrijeme Hrvatska radiotelevizija (HRT) diže protiv mnogih novinara, uključujući tu i vlastite, poput Hrvoja Zovka – kojega su otpustili – i Sanje Mikleušević Pavić? Kada će prestati biti moguće ono što je danas postalo moguće – da deklarirani nacist i osuđenik za preprodaju droge tuži satirički portal zbog satiričkog teksta, i tu tužbu dobije, uz apsurdno objašnjenje kako ne znaju svi da je to satira? Hrvoje Bajlo reći će da je za to odgovorna – država.

2728900

– Država treba početi procesuirati one koji prijete novinarima – to bi bio početak. Ti ljudi moraju biti osuđeni, a ne prolaziti »lišo«, i da im se ništa ne događa. Za to su potrebni primjereni i kvalitetni zakoni. Tu su, da ne zaboravim, i odredbe o kažnjavanju za klevetu, uvredu i sramoćenje u Kaznenom zakonu. Bilo je suludih slučajeva: da su ljudi dokazali kako su napisali istinu, pa su opet morali platiti! Nije normalno sve ovo što se događa. Privilegiranih i povlaštenih ne bi smjelo biti, a sada ih ima, kaže zadarski novinar koji je dobro upoznao opasnost.

Hoće li se, međutim, taj poželjni scenarij ostvariti? Za naznaku odgovora na to pitanje, također može nam poslužiti slučaj Hrvoja Bajla. Njega je, naime, napao Jakov Surać, bivši nogometaš i – što je za ovu priču mnogo važnije – prijatelj i poslovni suradnik Zdravka Livakovića, bivšeg bliskog suradnika i državnog tajnika Sanaderova ministra mora Božidara Kalmete. Ova zadnja dvojica su prvooptuženi i drugooptuženi u aferi »Remorker«, jednoj od onih kolosalnih, a nikad razriješenih afera prelijevanja državnog novca u privatne džepove. E sad: ovako je Hrvoje Bajlo, na jednoj od konferencija za novinare kojima je HND uzalud pokušao upozoriti na pritiske i prijetnje novinarima, opisao odnose te skupine s vrhovima vlasti: »Kalmeta mi je rekao da nema ništa s napadom na mene, a imenovao je Suraća u Nadzorni odbor nogometnog kluba. Surać je igrao nogomet i s Kalmetom i s Plenkovićem. Sve je to povezana klika«. E sad, jesu li takve klike – odnosno ono što zovemo »državom« – spremne donijeti zakone i uvesti praksu koja će novinare zaštititi od napada i pritisaka – to će čitatelj dobro prosuditi i sam.

Borković: Novinar je Srbin, homoseksualac i crnac u jednom

2736407

Goran Borković, glavni urednik neprofitnog portala forum.tm, i sam je žrtva pravosudnog apsurda: mora osobno platiti trideset tisuća kuna zbog presude oko jednog ispravka, a da o sudskom procesu nije bio ni obaviješten. Ali, ovdje se nećemo detaljnije baviti i tim slučajem, jer je naš list o njemu već pisao. Iskusnog novinara, koji već nekoliko godina vodi skroman ali ugledan i vjerodostojan neprofitni portal, zamolili smo da nam opiše kako žive neprofitni mediji, nakon što im je Karamarkov ministar kulture Zlatko Hasanbegović 2016. ukinuo sav državni novac.

Biti novinar u takvom mediju, odgovorio nam je Borković, »uglavnom znači biti volonter koji je izabrao slobodu da radi ono što želi i na način koji želi«.

»No ako nema bogatog tatu ili se nije dobro oženio, vrlo brzo će se susresti s činjenicom da sloboda košta, pa će početi raditi na što je moguće više strana kako bi uspio preživjeti. Tako novinar neprofitnog medija zatvori krug – tražeći slobodu ugrozio je egzistenciju, pa na kraju izgubi i jedno i drugo.«

Poziciju neprofitnih medija Borković zove »ponižavajućom; kao da su Srbi, homoseksualci i crnci u jednom«. »Nevjerojatna je ta mržnja koja se isijavala prema nama i s liberalne i s desne scene. Paraziti, uhljebi, srbokomunisti, tko će se više sjetiti imena kojima su nas nazivali i to ne samo na društvenim mrežama, nego i s pozicije ministra kulture Zlatka Hasanbegovića čiji je prvi potez čim je sjeo na funkciju bio da ukine potporu neprofitnim medijima.«

Prijetnje nasiljem i smrću posebna su priča: prijaviš ih, kaže Borković, »a policija kaže da ne može ništa, pa se na kraju na njih navikneš i više ih ne registriraš«. Egzistencijalna situacija porazna je: »Mi smo danas mahom poluvolonteri, što znači da za dobar dio posla koji napravimo u našim medijima – nismo plaćeni«. Institucionalna potpora Ministarstva kulture više ne postoji, a mogućnost financiranja postoji tek iz mršavog Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije kojeg neprofitni mediji u vrlo niskom postotku dijele s komercijalnim lokalnim radio i televizijskim stanicama. Moguće je i takozvano »projektno financiranje«, u koje Borković ne polaže mnogo novinarskog povjerenja, jer: »Projekt ugovorite – ako imate sreće – mjesecima prije, tako da to što vi radite pola godine ili godinu nakon ugovaranja, u sasvim drukčijim okolnostima, ima malo veze s ugovorenim projektom«.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, pak, mogla bi pomoći neprofitnim medijima kad bi raspisala natječaj Europskog socijalnog fonda, u kojemu je 30 milijuna kuna predviđeno za medije zajednice. Borković međutim tvrdi da se ministrica »od početka mandata pravi naivna« i uporno sprečava raspisivanje tog natječaja, jer taj novac ne bi preusmjerila neprofitnim medijima, »koji su po definiciji EU-a mediji zajednice«, nego »liblinzima lokalnih šerifa i kabadahija, mahom iz HDZ-a«. Tako neprofitni mediji već četvrtu godinu čekaju taj novac. »Poseban su problem sudske tužbe, koje su zadnjih godina naročito popularne«, dodaje Borković.

»Kako nitko od nas nema novca za odvjetnike, ovisite o dobroj volji prijatelja i poznanika koji sasvim sigurno imaju pametnijeg posla od dolazaka na vaša ročišta. Da ne spominjem mogućnost da neki spor eventualno izgubite…«

Pa prkosno poentira: »Sloboda zaista košta! Valjda zato što vrijedi«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.