Petero pisaca i spisateljica uputilo je izjavu podrške novinarskim protestima. Smatrajući da na taj način staju u obranu javnosti i slobode govora, pismo potpisuju Snježana Banović, Srđan Dvornik, Đurđa Knežević, Nenad Popović i Slobodan Šnajder.

Njihovo pismo prenosimo u cijelosti.

“Podrška protestima novinara ili obrana javnosti!

Društvo bez onih koji o njemu kritički misle, koji traže i utvrđuju činjenice, interpretiraju i posreduju ih ostalim građanima, to nije društvo, to je ljudska gomila. Skupina je to pukih stanovnika a ne građana koji imaju pravo na informaciju, analizu, na vlastito mišljenje. Oni koji to čine u samim su očicama mreže društvenih odnosa koju nazivamo javnost, bez koje ne postoji društvenost. Ako javnosti nema, vlast ostaje bez javnog nadzora, slobodna je od građanskog utjecanja, ukratko – neodgovorna. Ne postoji dvosmjernost/ravnopravnost (vlast-građani) govora, iznošenja činjenica, argumentiranja. Takva vlast upravlja masama, pukom. Jednosmjerno i direktivno, na način, kakav već nalazimo i poznajemo u veoma lošim povijesnim primjerima.

Govorimo, na prvom mjestu, o medijima i njihovim nositeljima, novinarima.

Sve što se događa s medijima u Hrvatskoj, a traje veoma dugo, visoko je žarenje postiglo s nedavnim događajima na najutjecajnijem mediju, HRTu. Riječ je o desecima tužbi koje je HRT, valja istaknuti: javni medij, podigao protiv vlastitih novinara, tužbi kojima je u osnovi nastojanje da se novinarima onemogući slobodu govora. To nam govori o općem stanju društva u kojem se nalazimo. Vlast putem te ustanove čini sve ono što je gore opisano i pokušava zauzdati, ograničiti, dirigirati javnost, potisnuti kritički govor o bitnim problemima, relativirati vrijednosti demokracije, ravnopravnosti, ljudskih prava.

Budući da je taj proces gušenja slobode govora u medijima već uvelike i duže vremena na djelu, te da se sada radi o najmoćnijem mediju, televiziji, to više nije (istini za volju, nikad nije ni bio) problem samo struke, to jest, novinara. To je problem cijelog društva, a napose onih koji znanjem i javnom riječju mogu pomoći u otkrivanju problema i pokretanju odgovornosti. Na svoj poseban način to su i književnici i književnice. Bavimo se istim stvarima kao i novinari; društvom, ljudima, pojedincima, sudbinama…, tek na drugačiji način. Oruđa su nam također u mnogome ista ili slična. Imamo slobodnu volju i kritičku misao, imamo znatiželju i znanja…

Mi, potpisnici, zajedno s našim kolegama/icama po peru, tražimo da smjesta prestanu svi progoni protiv novinara, jer znamo da vlast ima moć i mogućnost da to učini. HRT je, napokon, oruđe u njihovim rukama. No samo povlačenje tužbi, do nekih sljedećih, ili nekih drugih i drugačijih oblika pritiska, nije dovoljno. Imajući na umu da je vlast demokratski izabrana ali nije demokratska, tražimo da legitimaciju koju je dobila izborima verificira demokratskim upravljanjem i slobodama. Osobito slobodom javne riječi. Zakonski treba zaštititi slobodu kritike svih koji obavljaju javne funkcije i jasno je odvojiti od legitimne zaštite svake osobe od vrijeđanja i klevete. S tim u vezi, tražimo da vlast smjesta poduzme korake ka demokratizaciji najjačeg javnog medijskog servisa. Dok se to ne ostvari, djelovat ćemo javno svim navedenim legitimnim sredstvima.

Erich Kästner je za Tucholskog svojedobno, u mračna vremena, napisao: “To je onaj debeljko koji misli da se pisaćom mašinom može zaustaviti katastrofu”. Upravo tako, kao Tucholsky, trebamo zajedno postupati i mi, novinari i pisci, jezikom i kompjuterom usprotiviti se katastrofi.”