Krajem 2016. godine više nema nikakve sumnje – izborni rezultat bio je doista prijeloman i vjerojatno će se u povijesnim analizama označavati kao trenutak u kojem se odredio smjer za budućnost. Da, činjenica da Tomislav Karamarko nije uspio dobiti izbore prošle godine, danas je potpuno jasno, glavni je politički fakt u desetljeću koje je počelo pressicom Ive Sanadera nakon koje je izbačen iz HDZ-a.

Ne-pobjeda HDZ-a na izborima 2015. godine tako se vrlo brzo pretvorila u poraz ultradesne politike koja je poslije kraha na izborima četiri godine ranije preuzela sve pore ove stranke. Neobjašnjivo pogrešna lipanjska politička procjena rušenja vlastite Vlade odnijela je Karamarku, ali i većini glavnih vinovnika njegovog političkog narativa bilo koju šansu da bi u doglednoj budućnosti mogli opet graditi politiku konfrontacije s političkim protivnicima, nacionalnim manjinama, začinjenu antikomunizmom žestokim kao da je željezna zavjesa na granicama Hrvatske, te lustracijom kao vrhovnim usudom nacije.

Ta priča je gotova, pa danas i neki saborski zastupnici oporbe na društvenim mrežama priznaju kako je po prvi put na vlasti HDZ, a oni nemaju osjećaj grča u želucu.

Sirovi, skoro pa otvoreno nedemokratski (ne samo po unutarnjem ustroju, nego po namjerama za društvo) HDZ, koji je sazrijevao u »šatoru«, tako je remijem iz 2015. godine i svime što se događalo u mjesecima koji su slijedili završio u ropotarnici povijesti. Valjda će poslužiti kao opomena.

Je li prevaziđena »dolina suza«?

Sve to, međutim, sav taj nedostatak »Kevinih jama« i »grča u želucu«, ne znači da je jasno što je HDZ danas i, mnogo važnije, kamo točno ta stranka kani odvesti ovu zemlju.

Činjenica da se pritom s priličnom sigurnošću može tvrditi kako put ne završava u rovovima iz Drugog svjetskog rata jest pohvalna, ali sama za sebe daleko od zadovoljavajuće.

Smjer u kojem se ide zasad nije pretjerano raščistio ni ministarski odabir, ni mlaki i nekonkretni program rada Vlade. Ima li Plenkovićev tim tako odgovore za pitanja današnjice i, što je još važnije, kakvi su oni, i dalje je prilično nejasno.

Jedna od bitaka čiji je ishod sve jasniji na globalnoj razini je ona o pravcu razvoja ekonomije. Politika fiskalnog stezanja, koja se često zvala odgovornom, doživjela je stravičan globalni poraz. U teoriji je bilo jasno od prvog dana da »zdravi razum« nije izlaz u ovakvoj vrsti globalne recesije.

Da će »pokrivanje dekom onoliko koliko je dugačka« i paralele s nacionalnim ekonomijama i vođenjem odgovornog domaćinstva imati užasne ekonomske rezultate. No, horror bonus je ovaj put ono što je duboko uzdrmalo političku i financijsku elitu – »odgovorno« ponašanje i fokus na smanjenju duga i deficita ne samo da nisu opravdali ekonomski rezultati, već su rezovi i štednja narušili socijalno vezivno tkivo društava i širom otvorili politički prostor ekstremistima najrazličitijih vrsta.

I dok je ishod političkog i društvenog raspada još neizvjestan, ekonomski recepti koji se danas preporučuju s najviših globalnih adresa potpuno su suprotni onima koje smo slušali godinama – ukratko, dug i potrošnja nisu apriorno zlo, nego mogu biti precizni alati za rast ekonomije koji ujedno ne povećava i nejednakosti u društvu.

No, kojim će putem krenuti Plenkovićeva Hrvatska – e to nemamo pojma.

Jer, iako se kani krenuti s povećanjem plaća (dodatnim smanjenjem stopa poreza na dohodak) – što je bio glavni okidač za izlazak iz recesije u zadnjoj godini mandata Vlade Zorana Milanovića, u isto vrijeme u Vladi je ministrica gospodarstva jedna od najžešćih zagovornica politike reformi, shvaćenih uglavnom kao dolina ružnih, ali nužnih suza; rezova, smanjivanja i svega onog što inače podrazumijeva »zdravorazumska« ekonomska politika posljednjih godina.

Drugi, pak, okidač (istine radi, nulti je bila ekspanzivna monetarna politike Europske centralne banke) za izlazak iz recesije u vrijeme Zorana Milanovića bila je konverzija kredita u francima. Kako će se u sporu koji je s bankama tada nastao – a koji bi mogao težiti i nekoliko milijardi kuna – postaviti Andrej Plenković – nitko ne zna. U Vladi svakako ima zagovornike žestokog kursa prema bankama (Goran Marić), ali i one koji bi najradije da se cijela konverzija nikad nije ni dogodila.

Šustarov nadstandard

Ekonomske dileme, odnosno, potpuni nedostatak jasnog odgovora o tome kamo i kako smjera nova Vlada, su možda najznačajnije, no nikako nisu jedine.

Bez odgovora je tako i pitanje što će biti s konzervativnom kulturnom revolucijom, koja je prijetila i još uvijek prijeti da društvo modelira po religijskim dogmatskim postavkama i da se pravac moderniteta ne samo zaustavi, nego i radikalno okrene unazad. Hasanbegović je svakako otpao (barem kao ministar), no kad premijer i novi ministar obrazovanja hvale učinak Predraga Šustara – što o tome misliti?

Kad premijer – i novi ministar obrazovanja (s tolikom popudbinom potencijalnih afera da je već zaradio nadimak Plenkovićevog Crnoje, a kladionice bi ga, da je dozvoljeno političko klađenje, već izbacivale iz ponude »koji će ministar prvi odletjeti«) – kažu da će nastaviti Šustarov rad na kurikularnoj reformi, koja je uspješno zakočena i vraćena u rikverc upravo po postavkama tobožnje »pluralizacije« cijele priče, onda stvari uopće ne izgledaju dobro. Koliko god javnost šutjela o tome i nadala se da će se Jokić i jokićevci nekako ipak vratiti u priču. No, javnost ionako uglavnom ni ne zna, primjerice, da je Hrast ostao parlamentarna stranka, ali kako vrijeme ide, stvari će postajati sve jasnije.

Naposlijetku, novi ministar zdravstva, Milan Kujundžić (inače, prije samo dvije godine kandidat za predsjednika Republike za kojeg Karamarkov HDZ nije bio dovoljno desno), se gotovo ritualno zaklinje u diskontinuitet najnepopularnijih politika svog prethodnika. Ništa, dakle, od poskupljenja dopunskog zdravstvenog osiguranja, niti od sulude ideje o plaćanju dolazaka na Hitnu pomoć (ako ispadne da situacija ipak nije bila tako hitna).

No, Kujundžić govori i o »zdravstvenoj košarici«, odnosno potrebi da se odrede zdravstvene usluge koje će i ubuduće biti besplatne svima. Problem je što su (neke uz plaćanje participacije), sada SVE zdravstvene usluge svima besplatno dostupne. Kako nema govora o ukidanju participacije, ova priča vrlo gadno smrdi na dodatnu, finu komercijalizaciju zdravstva, a u potpunosti je identična Nakićevoj kuk-teoriji. Odnosno, nadstandardu. Ili, još jasnije, »tko želi bolji kuk – neka ga plati«.

Dakle, iako smo svi skupa sretni što su mračnjačka politička nagnuća već neko vrijeme u ladici s natpisom »poraženo«, i dalje ima sasvim dovoljno razloga za neizvjesnost i nepovjerenje prema politikama koje kani provoditi najnovija inačica HDZ-a (to bi bila 5.0 – Tuđman, Sanader, Kosor, Karamarko pa Plenković).

Jer, ako ćemo ići (isključivo) na ruku financijskim krugovima i krupnom kapitalu, »deku« skraćivati na pravima radnika, privatizirati zdravstvene usluge i obrazovni sustav dodatno škropiti svetom vodicom (apage Jokić, apage Štulić) – e onda se i nismo baš toliko pomakli naprijed.

Niti tablete za želudac valja tek nehajno pospremiti u ladicu.