Branitelj i eurozastpunik

PREDRAG FRED MATIĆ ‘Koliko danas ima vukovarskih branitelja, čudi me da smo mogli pasti’

Zdenko Duka

Predrag Fred Matić / Foto: D. JELINEK

Predrag Fred Matić / Foto: D. JELINEK

Pitaju me kad će situacija u Vukovaru biti bolja. A ja kažem - kad u Vukovaru svi budu navijali za hrvatsku reprezentaciju. Ako vukovarski Srbi navijaju za Srbiju, onda smo mi negdje pogriješili



U povodu sjećanja na dane kad su neprijateljske vojne snage okupirale Vukovar i kad su stradali mnogi branitelji i civili, a hrvatsko stanovništvo krenulo u egzodus, razgovarali smo s Predragom Fredom Matićem, proslavljenim vukovarskim braniteljem koji je poslije pada Vukovara kao zarobljenik bio u srpskim logorima. Bivši ministar branitelja je član Predsjedništva SDP-a, a na izborima je izabran za zastupnika u Europskom parlamentu.


Bili ste dragovoljac Domovinskog rata. U Vukovaru ste branili svoj grad i zemlju, uništili prilično agresorskih oklopnih vozila, kasnije ste bili zarobljenik srpskih logora. Čega ste se najviše bojali, što je bilo najgore i najteže u tom razdoblju?


– Bojao sam se da ne budem ranjen, da mi možda ne bi amputirali nogu ili ruku i slično, to mi je bio najveći strah. Uništio sam osam tenkova i jedan oklopni transporter. Nisam bio uobičajeni branitelj, ako takav izraz uopće postoji. Inače, ja se nisam nikad u životu potukao ni prije, a niti poslije rata. Teško je i u godinama nakon rata reći – ja sam ubio deset četnika, jer to je deset ljudi. Kad kažeš da si srušio tenkove ili avione, to je ratni uspjeh, iako i u tenkovima i avionima netko strada.


​Da nas je bilo toliko…




Ratni invaliditet ste dobili zbog zatočeništva u logorima?


– Da. Logoraši imaju 20 posto invalidnosti već zbog činjenice da su bili u logoru. No, ja imam i ozljedu od zlostavljanja, jer su mi vilicu pomjerili, pokidan mi je mandibularni zglob. Ali, ne želim o tome pričati, mnogo drugih ljudi je tamo i puno gore prošlo.


I još da odgovorim na pitanje o strahu. I najstrašnije je bilo kad smo čuli da je Vukovar bio presječen na dva dijela. Jer, bojao sam se da neću moći biti prebačen do bolnice ako budem ranjen. Ali na kraju se pokazalo da bolnica i nije utočište, nego je bolnica postala najveće stratište, jer su iz bolnice ljudi odvoženi na Ovčaru. Imam prijatelja koji je brata u zadnje dane prebacio iz Borovo Commerca, gdje je bila priručna bolnica, u vukovarsku bolnicu. A iz Borovo Commerca su ljudi izašli uglavnom živi, a njegov je brat ubijen na Ovčari.


Mi smo se nadali do kraja, nada umire posljednja. Do zadnjeg misliš da će se čuti truba i da će doći konjica. Ali konjica stiže samo u filmovima, a u životu ne stiže.


Htio sam vas to pitati. Opsada Vukovara trajala je 87 dana, obrana je bila herojska u bitkama s mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Jeste li ipak bili optimist i vjerovali da ćete obraniti grad i je li Hrvatska mogla u toku rata učiniti za Vukovar nešto više nego što je učinila?


-To je pitanje koje se gotovo tri desetljeća provlači. Bili smo uvjereni da, ukoliko bi nam stigla pomoć u ljudstvu i tehnici, da bismo se održali. Ali, danas kad gledam koliko ljudi u Vukovaru ima status branitelja, onda se čudim kako smo uopće mogli pasti. U Vukovaru se danas isplaćuje 6.500 braniteljskih mirovina, a cijelo vrijeme govorimo kako je legendarnu obranu Vukovara činilo manje od 2.000 branitelja. To i čini obranu legendarnom, a da ih je bilo 6.500, ni dan danas Vukovar ne bi pao.


Posljednjih dana, kada su mnogi poginuli i sve više ljudi bilo ranjeno, u noći smo držali po dvije straže, a onda još cijelog dana ratovali. Tako da, kad smo došli u logor Stajićevo, nakon sveg maltretiranja, mlaćenja, kad su nas pustili da zaspemo na onom betonu, zaspali smo blaženim snom jer bili smo užasno fizički premoreni. A onda vidiš da su i Kurta i Murta dobili status branitelja. Nije fer ‘ogrebati’ se za status preko mrtvih, nestalih, preko ranjenih i nas preživjelih.


Bio sam 2006. na postrojavanju vukovarske brigade. Stadion je bio pun ka čep. Ja sam bio na svečanoj bini pa sam dobro mogao vidjeti igralište. Moja bojna, od kojih nas je ostalo, malo karikiram, samo dva nogometna tima – ona je sada stajala u četveroredu, po širini igrališta i još sa strane, toliko je ljudi tu bilo.


Još kad je Franjo Tuđman bio živ, 1999. bilo je 320 tisuća branitelja, sada ih je više od 500 tisuća.


– Znam da je Franjo Tuđman pitao odakle to da imamo 320 tisuća branitelja, a sad je 500 tisuća. Zadnju godinu dana još ih je 2.000 dobilo braniteljski status i još se može aplicirati. Izborio se ‘šator’ za te stvari.


Ništa lažno


Tiskali ste knjigu »Ništa lažno« o ratu u Vukovaru koja je doživjela više izdanja, a prevedena je i na španjolski. Kakve su bile reakcije na knjigu?


– Da, osam izdanja je knjiga doživjela. Reakcije su 99 posto bile pozitivne. Pisao sam istinu, ono što sam vidio. Svatko je imao priliku i da me tuži i da kaže što nije u redu. Ima nekoliko Vukovaraca koji su rekli da neke stvari nisam trebao napisati. Našli su se pogođeni neki zapovjednici koji su napustili Vukovar posljednjih tjedan dana. Ovaj datum 18. studenoga je izmišljeni datum jer se i 19. još branio Vukovar. Mene su zarobili 19. studenog, imam i potvrdu o tome. Išao sam spašavati ranjenike u Borovo Commerce dok su brojni naši sugrađani u Borovu naselju zarobljeni 20. studenog. Sin pokojnog Ivana Pšenice, koji je bio predsjednik udruge nestalih, poginuo je 19. studenog. Ja sam 18. uništio jedan tenk koji je ulazio u Borovo naselje. Osamnaestog je pala bolnica i centar grada. No, Vukovar su branile četiri bojne, a jedna je bojna još 19. pružala aktivni otpor. U konačnici je svejedno, ali je važno zbog povijesne istine.


Što mislite o proglašavanju 18. studenog državnim praznikom?


– Žao mi je zbog toga, jer taj dan se zove Dan sjećanja. Dan sjećanja u Vukovaru, pa i u Škabrnji. I tada u toj koloni treba biti ponizan i tih. Slažem se s Milanovićem da ne treba niti davati izjave i intervjue, jer je to estradizacija cijele priče. U Kninu je primjereno da se 5. kolovoza okreće janje uz cestu, dok u Vukovaru to nikako nije primjereno. Mi smo povijesno-činjenično tu bitku za Vukovar izgubili. I nisam za to da se Vukovar proglasi gradom posebnog pijeteta, onako kako ja znam da oni to hoće.


To bi bio kao spomen-grad, ali tu onda nema puno investicija i privrede?


– U okviru svog ministarskog mandata otvorio sam Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru koji posjećuju sva djeca u Hrvatskoj i tamo dobivaju osnovne informacije. To je za mene 30 godina nakon rata dovoljno.


Koga se sjećate kao istinskih ratnih heroja obrane Vukovara?


– Ja sam bio na legendarnoj Trpinjskoj cesti. Mislim da nitko neće osporiti da je istinski heroj Blago Zadro. Bio je treći-četvrti po vojnoj hijerarhiji, ali je njegova riječ bila najvažnija u Vukovaru. Bio je zapovjednik na najžešćem ratištu, to je Trpinjska cesta. Zatim pokojni Marko Babić. Kod nas je uvriježeno da su heroji samo oni poginuli, ali heroji su i oni koji su živi. Recimo, Marinko Leko koji sad živi u Puli, a bilo je još mnogo drugih ljudi. Devetnaestogodišnjak Tomislav Jakovljević je bio na mom položaju, i on je danas živ, bio je sjajan.


Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja zaista je bio veliki politički uspjeh Hrvatske i međunarodne zajednice. Tada je, prema sporazumu, predsjednik Tuđman pomilovao osumnjičenike za neka djela koja svakako ne spadaju u ratne zločine. No, grupa oko gradonačelnika Penave, Pavliček, Josić, snažno pritišće na pravosuđe?


– Ja nisam veliki štovatelj Franje Tuđmana. Pored dobrih djela, imao je mnogo loših poteza. No, mirna reintegracija Podunavlja je i vojni uspjeh i smatram to njegovim najvećim uspjehom. Neki žale što se nije išlo vojnim putem. Abolicija je čin milosti pobjednika nad poraženim. Devedeset i devet posto onih koji su se borili na okupiranim područjima nisu zločinci. A za počinitelje ratnih zločina abolicija ne vrijedi, nije nikad vrijedila, niti može vrijediti.


Problem je što smo mi za Vukovar izredali nekoliko stotina optužnica i time ‘potrošili’ resurse državnog odvjetništva. Nije svatko tko je nosio pušku na suprotnoj strani ratni zločinac. Od stražara u logoru, tri ili četiri su zločinci, a ostalih 15 je samo radilo svoj posao, kod nekih sam primijetio i nelagodu što su uopće tamo. Najčešće netko od onih koji nisu bili u ratu hoće okriviti svih 20 stražara da su ratni zločinci.


Kad vukovarski gradonačelnik govori o tome kako ništa nije učinjeno u procesuiranju ratnih zločina, on misli samo na ratne zločine koje su počinili Srbi. A znamo da je 1991. i prije rata u Vukovaru nestalo navodno i nekoliko desetaka Srba?


– Prva rečenica odgovora je – ne smijemo to uspoređivati. Svaki je slučaj priča za sebe. Ajde da kažem ovako. Ako Vukovarom šeta stotinu zločinaca, devedeset ih je Srba, ali i deset Hrvata. Dogodili su se zločini prije rata, oni se na sreću mogu na prste nabrojati, ali su se dogodili. Zna se i tko ih činio. Kad je Penava prošle godine organizirao prosvjed, tada sam mu rekao da je trebao uz četiri Hrvata koji su govorili o zločinima, dovesti na binu i jednog Srbina koji će govoriti o zločinima.


Asimilacija i integracija


Loša je ekonomska slika u Vukovaru. Mladi odlaze, grad je nacionalno podijeljen?


– Mladi odlaze ne samo iz Vukovara, nego iz cijele Slavonije. Osijek je prazan, kao i Vnkovci, Đakovo. Ljudi su spremni živjeti materijalno siromašnije, ali da žive u pristojnoj, uređenoj zemlji. A da smo pristojno uređena zemlja, onda bi se i materijalno živjelo bolje, to je povezano. Mladi ne žele živjeti opterećeni ratnim pričama, nego žele živjeti svoj život. Na svu sreću, grad nije nacionalno podijeljen, onako kako to političari prezentiraju. Problem je u školstvu. Prije svih, Srbi inzistiraju na posebnim školama, brkaju pojmove ‘asimilacija’ i ‘integracija’.


Propao je projekt zajedničke škole koji su Norvežani financirali. Projekt nije realiziran, pa im je novac vraćen.


– Bio sam dobar s bivšim norveškim veleposlanikom za čijeg je mandata sve to i krenulo. Želim Norvežanima reći – svaka vam čast što ste tražili novac natrag. Milijun eura Norvežanima ništa ne znači, ali ih se vuklo za nos.


Inače, bilo je bolje da 30 godina nitko nije brinuo o nama, brže bismo se bili oporavili, nego s ovakvom tobožnjom brigom naših vlada. Pitaju me kad će situacija u Vukovaru biti bolja. A ja kažem – kad u Vukovaru svi budu navijali za hrvatsku reprezentaciju. Ako vukovarski Srbi navijaju za Srbiju, onda smo mi negdje pogriješili. Ja sam dva mjeseca u Bruxellesu, pa u šali kažem – još malo pa ću početi navijati za Belgiju. Domovina je gdje živiš.