Helenca Pirnat-Dragičević

PRAVOBRANITELJICA ZA DJECU ‘Hrvatska definitivno kasni s ratifikacijom Istanbulske konvencije’

Tihomir Ponoš

Helenca Pirnat-Dragičević sudjelovala je u izradi Nacionalne strategije za prava djece do 2020. godine / Snimio Darko JELINEK

Helenca Pirnat-Dragičević sudjelovala je u izradi Nacionalne strategije za prava djece do 2020. godine / Snimio Darko JELINEK

Istanbulsku konvenciju ratificirao je veći broj zemalja. Nadam se da je i Hrvatska na pragu toga da je ratificira. Zalažem se da svaki pravni akt koji je usmjeren na zaštitu djece od nasilja bude prihvaćen



Od vršnjačkog nasilja u Splitu, do spaljivanja makete slikovnice »Moja dugina obitelj«; od procijepljenosti djece, prava na tretman skupim lijekovima, do Istanbulske konvencije i promjena kaznenog zakonodavstva, sve su to teme koje ulaze u djelokrug rada pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat-Dragičević.


Sabor ju je na tu dužnost izabrao nedavno, sredinom studenoga. Radila je u Državnom odvjetništvu kao viša državnoodvjetnička savjetnica, od 2016. bila je članica Vijeća za djecu, a sudjelovala je i u izradi Nacionalne strategije za prava djece do 2020. godine.


Na nedavnom dječjem karnevalu u Kaštelima spaljena je maketa nedavno objavljene slikovnice »Moja dugina obitelj«. Kako to komentirate?




– U nekoliko navrata u medijima sam govorila o tome. Ponavljam da spaljivanje slikovnice na dječjem karnevalu u Kaštelima nedvosmisleno osuđujem. Radi se o tome da je iskorišten jedan organizirani skup koji je trebao biti zabavan za djecu, da bi se djeca izložila neprimjerenom sadržaju, porukama mržnje pri čemu su svakako povrijeđeni dječji interesi. To je još jedan u nizu slučajeva u kojem odrasli pružaju loš primjer djeci, kako u odnosu prema različitostima, tako i prema knjigama. Umjesto da ih uče poštovanju različitosti i toleranciji, oni neodgovorno pružaju poticaj za nasilje, odnosno daju primjer svojim ponašanjem djeci za takvo ponašanje.


Pitanje OIB-a


I ta je slikovnica bila dovedena u širi  kontekst rasprave koja traje o Istanbulskoj konvenciji koja je posvećena, kako kaže njen naziv, borbi protiv nasilja nad ženama i protiv nasilja u obitelji, što znači da su i djeca obuhvaćena tom Konvencijom. Smatrate li da Hrvatska kasni s ratifikacijom Istanbulske konvencije?


– Definitivno. Istanbulsku konvenciju ratificirao je veći broj zemalja. Nadam se da je i Hrvatska na pragu toga da je ratificira. Zalažem se da svaki pravni akt koji je usmjeren na zaštitu djece od nasilja bude prihvaćen.


Dakle, sada je na saborskim zastupnicima da to ratificiraju?


– Tako je.


Posljednjih dana u javnosti se spominje tema o OIB-u usvojene djece i opasnosti da do tog OIB-a dođu i oni koji ga ne bi trebali imati i koji mogu ugroziti djecu. Obiteljskim zakonom iz 2015. je omogućeno da djeca usvojena nakon toga dobiju novi OIB, ali se to ne provodi, a za djecu usvojenu prije ta mogućnost i ne postoji. Što napraviti s time?


– Ured je i prije mog mandata u više navrata nadležnim tijelima ukazivao na ovaj problem na koji je ukazala i udruga Adopta, i na inicijativu ovoga Ureda  je zakonski omogućeno da se djetetu nakon posvojenja promijeni OIB ako je to potrebno radi zaštite djeteta.


Bi li to značilo da dijete trenutkom posvajanja dobije, možda čak i automatizmom, novi OIB kako se osobne podatke ne bi moglo pretraživati po starom OIB-u jer vidimo da se time može ugroziti djecu.


–  Nisu sve situacije posvojenja identične pa nije potrebno u svim situacijama promijeniti OIB djeteta. Primjerice kad dijete posvaja bračni drug roditelja, nema potrebe za promjenom pa automatizam nije potreban. Zato Obiteljski zakon određuje da se djetetu ima odrediti novi OIB ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa djeteta. Budući da je isti problem i dalje aktualan za djecu posvojenu prije stupanja na snagu toga zakona, na zakonodavcu je da nađe rješenje kako bi se ta mogućnost dala i toj djeci. Donošenje novog Obiteljskog zakona je prilika da se zaštiti privatnost sve posvojene djece za što se Ured definitivno zalaže.


Tema o kojoj se često govori u javnosti u kontekstu djece i njihovih prava su skupi lijekovi. O tome se obično govori nakon pritiska roditelja i u konkretnom slučaju, konkretno oboljelog djeteta. Kako to urediti, usustaviti?


– Podržavamo napore Ministarstva zdravstva i Vlade u pronalaženju rješenja koje će jamčiti liječenje djece skupim lijekovima u medicinski indiciranim situacijama, ali nam nije prihvatljivo da cijena lijeka bude prepreka liječenju djeteta. Također se  ne možemo pomiriti s time da liječenje djece bude osigurano ili da se sustav pokreće tek nakon javnog pritiska, stvorenog akcijom roditelja i udruga. To stvara osjećaj nesigurnost i kod djece i kod roditelja u funkcioniranje zdravstvenog sustava i pridonosi osjećaju nepovjerenja u odnosu na liječnike i sustav. Zalažemo se za osnivanje Fonda za inovativne terapije, odnosno lijekove, koji bi se financirao iz proračuna, a u kojem bi se nalazila sredstva potrebna za liječenje rijetkih bolesti skupim lijekovima koji nisu na listama HZZO-a. Važno je osigurati da odluku o tome postoje li medicinske indikacije za liječenje određenim lijekom donose neovisna stručna povjerenstva u kojima se trebaju nalaziti vrhunski stručnjaci za liječenje određene bolesti.Naš je Ured postupao u vezi s nekim slučajevima liječenja djece oboljele od neuroblastoma i spinalne mišićne atrofije i tada smo obaviješteni da će se novac za to osigurati uplatama pravnih i fizičkih osoba na račun za tu svrhu, a upravo je to ono s čime se Ured ne slaže.

Zaštita dostojanstva


Dakle, ne podržavate rješenje ministra zdravstva Milana Kujundžića?


– Podržavamo, ali da bude stalna stavka u proračunu. Fond ne može ovisiti o donacijama, država mora osigurati sredstva.


Te donacije bi vjerojatno bile uplaćivane kada bi javnost saznala da je neko dijete teško bolesno i potrebna mu je terapija takvim skupim lijekom.


– Naravno. S obzirom na senzibiliziranost  ljudi u Hrvatskoj, donacije bi bile uplaćivane. One se uplaćuju i sada, ali to su za sada skromni iznosi. Sustavno rješenje ovoga pitanja je važno i radi zaštite dostojanstva i privatnosti bolesne djece i njihovih obitelji koja je narušena u situacijama u kojima se javnost mobilizira radi pomoći određenom djetetu.


Tema kojom se ured godinama bavi je niz slabosti u sustavu zaštite djece od seksualnog nasilja. Predviđene su određene zakonodavne promjene. Što zamjerate sustavu i što želite poboljšati?


– Iz Ureda je upućen niz inicijativa za izmjenu zakona, prije svega mislim na Kazneni zakon i Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj  evidenciji i rehabilitaciji. Drago mi je i u Uredu osjećamo kao satisfakciju to što su izmjene za koje se godinama zalažemo sada uobličene u zakonski prijedlog i što postoji i politička volja da se one usvoje. Ured se zalagao za poboljšanje položaja oštećenika, odnosno djece žrtava u kaznenim djelima seksualnog nasilja.


O kojim je konkretno promjenama riječ?


– Sve što je Ured sugerirao je predloženo u izmjenama. Iznimno je važno da ne postoji zastara za ta kaznena djela, posebno zato što žrtve često progovore deset i više godina nakon počinjenog djela. Djeca žrtve vrlo često imaju trajne posljedice. Nadalje, bit će povećane sankcije, a bitno je da se povećava minimalna kazna jer sudovi vrlo često sankcije izriču bliže zakonskom minimumu. Novina je i zaštitni nadzor u dužem periodu, pa bi trebao trajati pet, a ne više tri godine, iako bi po našem mišljenju zaštitni nadzor trebao trajati sve dok postoji potreba.  Evidencija u registru trebala bi biti doživotna i Ured godinama  upozorava na tu nužnost. No, zakonske promjene nisu same po sebi rješenje ako ne uslijedi odgovarajuća primjena u praksi. Primjerice, iako postoji zabrana zapošljavanja u odgoju i obrazovanju, sportu, socijalnoj skrbi i drugim djelatnostima za osobe koje su osuđene zbog kaznenih djela, znamo da se u vezi s tim ne provodi  odgovarajuća provjera. Naš Ured stalno upozorava da pritom nije dovoljna »potvrda o nekažnjavanju« koju izdaje sud. Jedini stvarni dokaz da osoba nije osuđena može se dobiti u kaznenoj evidenciji Ministarstva pravosuđa, što mnogi odgovorni za tu provjeru ne znaju.


EU Kids online


Stalna tema je zaštita djece od mogućih opasnosti na internetu. Što biste roditelju djeteta savjetovali, što da rade? Djeca su neprekidno okružena računalima, tabletima, pametnim telefonima.


– Prema zadnjim istraživanjima u Hrvatskoj, a riječ je o komparativnom istraživanju EU Kids online, o navikama djece između 9 i 17 godina, njihovih roditelja i zaštiti na internetu, jedna trećina djece između 9 i 11, dvije trećine između 12 i 14 i svako drugo dijete između 15 i 17 godina je u stalnom kontaktu s internetom, i može na internet kada želi i treba.  Roditeljima bih poručila da se ne plaše interneta, da tome pristupe kao svakoj drugoj odgojnoj situaciji. Trebaju se uključiti u aktivnosti djeteta, zajedno s njime koristiti internet i reagirati na svako neuobičajeno ponašanje djeteta.


Kontrolirati koje stranice posjećuju?


– Naravno da je kontrola potrebna. Većina djece danas je internetski pismenija od roditelja i to izaziva strah kod roditelja, ali oni imaju životno iskustvo. Kao što su dijete kada je bilo malo pripremili na to kako se ponašati u prometu, tako ga treba pripremiti kako se ponašati na internetu. Roditeljima je potrebna podrška društva i u tehničkoj edukaciji, ali i u medijskoj pismenosti koju bi trebalo uvesti i u odgojno-obrazovni sustav. Prema podacima djeca predškolske dobi danas su korisnici pametnih telefona, neka i do dva i pol sata dnevno. Potrebno je uspostaviti sustav podrške razvoju medijske pismenosti, a nužno je da on bude jednako dostupan svima u Hrvatskoj.



Mnogo se govori o vršnjačkom nasilju. Nedavno smo vidjeli splitski slučaj tučnjave. Koliko je to realan problem, a koliko je to nešto što među vršnjacima oduvijek postoji?– Između vršnjaka su oduvijek postojali neki fizički kontakti, svađe, konkurencija, način pojedinaca da skrenu pažnju na sebe i nasiljem. Ono što zabrinjava jest da ti oblici nekakve  grublje komunikacije među vršnjacima poprimaju  drugačiju težinu, da ona postaje brutalnija. Svi statistički podatci govore da je u Hrvatskoj vršnjačko nasilje sveprisutno, svako četvrto dijete je svakodnevno izvrgnuto nekom obliku tog nasilja. Nedavni događaj bi trebao biti poticaj svima odraslima da shvatimo ozbiljnost situacije. Zaprepašćuje to da je jedan brutalan čin nasilja postao unaprijed dogovorena zabava za veći broj druge djece, publike. To je bila njihova MMA borba koje stalno mogu gledati na televiziji– Da i to je ono što zabrinjava:  ponašanje odraslih, ono što vide u medijima, na internetu, društvenim mrežama, sve to djeci daje poticaj i motivira ih. Kod tog događaja u Splitu brine to što će on motivirati drugu djecu u Hrvatskoj na slično ponašanje. To je ciklus oponašanja. 


Jednako nekome u Zagrebu, na Lastovu i u Donjem Lapcu?


– Tako je.


Dakle, po uzoru na akcije »budi oprezan u prometu« potrebno je organizirati akcije »budi oprezan na internetu«.


– Da, djecu moramo obučiti kako koristiti i kako baratati tim danas sveprisutnim alatom.


Odgovornost roditelja


Vratimo se na časak na zdravstvo, ali ne na skupe lijekove i rijetke bolesti, nego nešto što je masovno, a to je cijepljenje. Procijepljenost se smanjuje, najviše se govorilo o ospicama. Kako gledate na to? To je izvrgavanje djece zdravstvenom riziku.


– Nažalost, cjepni obuhvat u Hrvatskoj opada u zadnjih šest godina, najniži je u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, slijede Osječko-baranjska i Primorsko-goranska županija. To je zabrinjavajuće i zbog zdravlja djece i zbog povrede prava djece na zdravstvenu zaštitu prema najvišim zdravstvenim standardima, što je obveza Hrvatske kao članice UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Država je dužna uložiti dodatni napor u kvalitetnije informiranje roditelja i podizanje javne svijesti o koristima cijepljenja te rizicima kojima se izlažemo necijepljenjem.


Ima onih koji tvrde »to je moje dijete i ja ću odlučivati potpuno o njemu«, i o cjepljenju i o obrazovanju. Djeca nisu »vlasnišvo« roditelja, država ima čak i mehanizme za oduzimanje roditeljske skrbi.


– Mislim da je realnije razmišljati u smjeru jačanja svijesti o građansko-pravnoj odgovornosti roditelja koji odbijaju cijepiti dijete i odgovornosti ravnatelja dječjih vrtića koji dopuštaju upis u vrtić djece koja nisu primila sva predviđena cjepiva, te i različitim drugim mjerama stimulirati cijepljenje djece.