Lički hobi

Njemu je lov na zmije hobi: ‘Nepredvidiv je i opasan, pa ne pametuj kad vidiš poskoka, nego – bježi’

Marin Smolčić

foto: Ratko Smolčić, Marin Smolčić, portal "Priroda i biljke"

foto: Ratko Smolčić, Marin Smolčić, portal "Priroda i biljke"

Nakon ugriza poskoka najbolje je čvrsto podvezati ugrizeno mjesto i odmah potražiti liječničku pomoć. Nikada nemojte isisavati otrov jer najmanja ranica u ustima može biti opasna. Treba se što manje kretati kako biste spriječili bržu cirkulaciju krvi i širenje otrova kroz krvotok.



Zmije sam počeo loviti kao klinac, prije pola stoljeća. Do danas sam ih ulovio više od 1300. Najviše su to bili poskoci, zatim bjelice, poljarice, bjelouške, crvenkrpice, crnokrpice, šilci, smukulje, riđovke…. Lovio sam većinu od ukupno 16 vrsta koje obitavaju u Hrvatskoj. Dio evidencije vodio sam do ovoga rata. Datume, vrijeme, mjesta, temperature tla i zraka – sve sam to evidentirao do više od petsto ulovljenih zmija. Ukupna bilanca ulova se prema gruboj procjeni kretala iznad tisuću zmija.


Onda je došao rat i nakon toga stroga zabrana ubijanja zmija. Od tada sam zmije lovio samo zbog adrenalina ili kada bi me pozivali iz Centra 112, prijatelji i poznanici da je nezvani gost ušao u nečiju kuću, gospodarski objekt ili podrum. Od tih ulova najveći broj bili su poskoci (vipera amodytes amodytes). Najviše ulovljenih poskoka ranije sam derao i kao student prodavao njihove kože i osušene glave kao suvenire. Tek nešto živih primjeraka prodao sam u Imunološki institut Brezje kod Samobora. Danas je ukinut jer je i serum bolje uvoziti, nego li proizvoditi.


Umiljate bjelouške


Zmija je metafora za sve naše strahove. Njihova tajnovitost, sposobnost zavlačenja u vrlo male otvore i kod nekih vrsta otrovan ugriz dovoljni su razlozi da ih se plaši većina ljudi.





U Hrvatskoj žive tri otrovne vrste zmija: poskok, riđovka i ursinijeva ljutica ili oštrokrug. Poskok je najotrovnija zmija Europe i jedini smrtonosni gmaz koji u Hrvatskoj obitava posvuda gdje ima kamenja za zaklon i dosta hrane. Zato živi i na našim otocima. Hrani se miševima, voluharicama, pticama, gušterima pa i vlastitim potomstvom.



Ono što je manje poznato vezano uz zmije jest da najviše izbjegavaju nikotin. Jednom prilikom je moj prijatelj prišao s cigaretom poskoku kojega sam spremio u poveću bocu. Samo “jedan dim” cigarete kojega je upuhao u bocu bio je dovoljan da poskok ugine. Nekada su po školama predavanja o zmijama držali ljudi koji su ih aktivno lovili. Svi oni su tijekom tih predavanja pušili. To se nekada toleriralo vanjskim predavačima. Razlog stalnog pušenja bio je duhanski dim kojega su ti predavači učestalo puhali na svoju kožu pa su jadne zmije bile napola omamljene djelovanjem nikotina.



U poskocima sam najviše nalazio progutane ptice, odrasle i male ptiće koje je ugrabio iz gnijezda. U prosjeku se od 10 njegovih ulova u šest slučajeva na jelovniku našla ptica. Otuda i istinite priče po kojima se poskoci vrlo često viđaju na grmlju ili stablima. Tada su najopasniji jer preplašeni gotovo uvijek napadaju. Nasreću ugrizi ove vrste u predjelu vrata iznimno su rijetki. Većina ugriza u taj dio tijela završava kobno. Lani je u Hrvatskoj evidentirano 25 ugriza poskoka i svi ugrizi bili su u predjelu nogu i ruku. Nedavni ugriz poskoka u dalmatinskom zaleđu bio je ugriz u ruku, iz krošnje smokve.


Poskoci pripadaju rodu ljutica. Godinama sam pokušavao pripitomiti zmije i to mi je počesto polazilo za rukom. Uspijevalo je sa svim vrstama zmija osim sa poskocima. Bjelouške bi se nakon par obroka i puštanja iz terarija prestale skrivati u sobi, a na moju pojavu dolazile bi i umiljavale se poput kakvog kućnog ljubimca. Nešto su suzdržanije bjelice. Poskoci su tvrdoglavo odbijali bilo kakvo timarenje.



Od svih vrsta zmija koje sam doma držao, s bjelouškama se najlakše zbližiti. U prirodi sam ih često viđao kako se okrenute na leđa prave da su mrtve. Čak razjape usta da bi dojam te lažne smrti bio što uvjerljiviji. Držeći ih u terariju ubrzo izgube naviku ispuštanja sekreta neugodna mirisa kada se osjećaju ugroženo. Doista se lako pripitome i penju po čovjeku tražeći dodire ruku. A poskoci su uvijek samo napadali i ništa od pripitomljavanja.


Pazi da ne bi


O zmijama su ispričane mnoge priče od kojih neke graniče s ludošću. Poskok ne skače nego li prilikom napada izbaci oko 40 posto duljine tijela. Osim što ne skače niti ne slijedi čovjeka kako bi ga ugrizao. Kad poskoka držite za rep on se ne može popeti po vlastitom tijelu niti vas ugristi za ruku koja ga drži. Zmije su gluhe, ali osjete vibracije tla putem trbuha. Zato su izmišljotine kako neki ljudi imaju nadnaravne moći pa sjednu na livadu i zvižde, a zmije se oko njih okupljaju “opijene” zvukom.



Ukoliko stojite niz vjetar od zmije, one slabo vide i neće vas osjetiti iako imaju sjajno osjetilo mirisa. Kada bacite kamenčić na kamenitu površinu gluha zmija će to odmah osjetiti i pobjeći. Često se čuje da zmije vrebaju po ekstremnim vrućinama. Zmije bježe od velikih vrućina jer imaju nepropusnu kožu i ne znoje se, a kao ektotermi bi na velikim vrućinama doslovno zakuhale.



Od svih zmija koje obitavaju u Hrvatskoj i danas se najviše krivolove crvenkrpice. Ove zmije prekrasnih šara žive u primorju i često stradavaju jer ih neznalice ubijaju iz straha kada ih onako šarene zamijene za poskoke. Po ljepoti iza crvenkrpice dolazi njezin srodnik pržac ili crnokrpica. Zbog modro-crne boje kože na udaru krivolovaca i plašljivaca je i crna poljarica koja dosegne 1,5 metara. Svojedobno su ljubitelji zmija iz europskih država plaćali i po 200 eura za primjerke crvenkrpice. Taj je zabranjeni biznis i sada ponegdje aktivan, posebice među krivolovcima iz Dalmacije i zaleđa.



Zmije se zavlače u kuće i gospodarske zgrade tražeći miševe, svoju omiljenu hranu. Priče po kojima zmije ulaze u garaže jer vole miris nafte i benzina zaista su besmislice bez presedana. Tvrdnje po kojima poskok obožava vodu, kako ističu brojni “stručnjaci”, totalni su nonsens jer ćete poskoka lako otjerati od sebe ako ga poprskate s nekoliko kapi vode. Svoj obol ovom repertoaru gluposti dali su i neki novinari. Prilikom izvještavanja iz Kosinjske doline u vrijeme velikih poplava što su prije četiri godine zimi poharale taj dio Like, neki su nadobudni novinari u potrazi za senzacijama izvještavali kako je “voda istjerala poskoke iz skloništa pa su oni potražili zaklon u obližnjim kućama. Do kojih su došli kroz pola metra snijega”!!! Zmije su ektotermi i preživljavaju zahvaljujući temperaturi okoliša. Zato u snijegu nitko do danas nije našao živu zmiju. Niti neće.


I “bebači” poskoka su opasni


Ovome predatoru na godinu trebaju 2-3 obroka da bi preživio. Jednom sam u pokušaju dresiranja u sobi izgubio mladca poskoka duljine 60-ak centimetara. Kada sam nakon skoro pet mjeseci u vitrini tražio neke knjige začuo sam prepoznatljivo siktanje. Moj poskok se skrio iz knjiga. Postao je kost i koža, ali je bio živ i spreman na napad. Isto tako su za ugriz spremni i netom okoćeni mali poskoci. Na svijet dolaze živi, samo s ljuskom jaja. Imaju spremne otrovne očnjake i vrećice pune otrova. Igrati se s njima nikada nije bilo preporučljivo.



Puno puta sam pisao o svojim iskustvima sa zmijama. Puno puta su mi se s teškim kritikama obraćale akademske glave koje su se sa zmijama uglavnom susretale samo u laboratoriju. Bilo je čak i tvrdnji kako se u Lici teško susresti s poskocima jer smo ih ja i meni slični većinom potamanili. Istina je, na sreću, sasvim drukčija. Gdje god se nalazi nešto kamenja, gdje godi ima hrane, ondje ima i poskoka. Zbog svoje osjetljivosti na temperaturne razlike doista treba znati kada ih treba potražiti. Jedno je poznavati anatomiju zmije i svu silu teorije i naziva na latinskom, a drugo je znati gdje, kada i na koji način ih loviti. Tu teorija pred praksom redovno gubi “utakmicu”!



Čak niti s “bebačima” duljine svega nekoliko centimetara. Poskoci se pare u travnju i svibnju, a mladi će na svijet doći početkom jeseni. Okot obično sadrži od 4 do 20 mladih. Kada sam u mladost tijekom lova pritisnuo bređe ženke događalo se ono što sam čitao u nekim knjigama, ali nisam tome previše vjerovao. Kada uvidi da joj nema spasa, bređa ženka poskoka će izgristi svoje tijelo kako njezna mladunčad ne bi živa došla na svijet! Nakon dva ovakva slučaja nikada više nisam u jesen lovio ženke poskoka. Tome sam jednom svjedočio kada sam u terarij stavio skotnu ženku poskoka. Nakon nekog vremena počela je gristi svoje tijelo.


Pred poskokom ne budi heroj


Poskoci su me ugrizli tri puta. Odmah nakon što vam ubrizgaju otrov u tijelo svojim centimetar dugim zubima ruka počinje trnuti, od mjesta ugriza prema gore. Niti minutu nakon ugriza pod pazuhom mi je otekla žlijezda do veličine oraha. S vremenom je bol postajala sve jača i red je bilo potražiti liječničku pomoć. Ugrizena šaka bila je modro-crna skoro mjesec dana nakon sraza sa ženkom duljine 80 cm. Nakon ugriza najbolje je čvrsto podvezati ugriženo mjesto i odmah potražiti liječničku pomoć.



Nikada nemojte isisavati otrov jer najmanja ranica u ustima može biti opasna. Treba se što manje kretati kako biste spriječili bržu cirkulaciju krvi i širenje otrova kroz krvotok. Znam neke “turbo-hrabre” likove koji su se fotografirali dok ih je poskok grizao. S time su zmiji dali priliku da u njih ubrizga što više otrova. Nositi sa sobom serum na izlete također može biti opasno jer se protuotrov mora držati na hladnom. Što se zuba tiče kod poskoka ne vrijedi pravilo kao kod većine predatora: starenjem se njihovi očnjaci istroše, ali je već spreman drugi očnjak koji će ga zamijeniti.



Svakom odraslom primjerku svih vrsta naših zmija najveća su delicija miševi. Hraneći svoje zmije iz ruku mi se izmigoljio miš. Nastanio se u mojoj sobi i tvrdoglavo je odbijao pogibiju od mišolovki i lijepka. Onda sam iz terarija izvadio jednog poskoka i pustio ga da cijela soba postane njegov novi, privremeni dom. Ujutro sam ga našao gdje u jednom kutu spokojno spava, a po zadebljanom trbuhu sam znao da je moj podstanar miš izgubio bitku. Prošloga tjedna me nazvala jedna baka i požalila se da joj se miš nastanio u prizemlju obiteljske kuće. Sav okušani arsenal zamki nije davao rezultate. Onda sam se dosjetio recepta s poskokom i ponudio ga baki na korištenje. Zahvalila se riječima:”Sinko, ti si lud i nemoj se trošiti za moga miša”!!!



Poskoci narastu dulji nego li to piše u većini knjiga. Moj najveći ulovljeni poskok bio je mužjak duljine 104 cm, dok posvuda stoji zapisano da narastu najviše do jednog metra. Mužjaci su sivi s tamnom cik-cak šarom, ženke se “farbaju” u nijansama od gotovo crne, pepeljaste do smeđe boje. Nešto su kraće od mužjaka. Poskoka ćete lako razlikovati od riđovke i oštrokruga jer na vrhu glave ima maleni mesnati roščić. Dok rastu koža je zmijama ograničavajući faktor pa se presvlače. Njihov odbačen svlak često se može naći na mjestima gdje obitavaju. Posebna je priča zimski san poskoka. Kada dođu hladniji dani poskoci u kontinentalnim dijelovima Hrvatske izlaze iz svojih proljetno-ljetnih staništa. Okupljaju se na točno određenim mjestima, obično u dubljim rupama, vežu u klupka od 10 do 20 jedinki i tako provode zimu. Tada im srce kuca jedva nekoliko puta u minuti. Kada su prije nekoliko godina mineri koncem zime kod rijeke Like nedaleko od Gospića aktivirali minu u jednom kamenolomu detonacija je ubila i na otvoreno izbacila više od 20 poskoka.


Ljubav bjelouške i bjelice


Prije nekoliko godina sam na poziv Centra 112 došao u Brušane kod Gospića jer je jedna baka javila da joj je velika zmija ušla u kuću. Kada sam došao baka mi reče da je zmija duljine barem tri metra i da je izašla van i sakrila se iza kuće. U betoniranom odvodu spazio sam dvije bjelice i nekoliko bjelouški. Bilo je vrijeme parenja, a bjelouške i bjelice su jedine zmije koje se međusobno pare, naravno bez potomstva. Na koncu se ispostavilo da se duljina zmije od prvotnih 3 metra prepolovila jer je ta bjelica imala svega 1.5 metra. Po onoj: u strahu su velike oči. Naslušao sam se fantastičnih priča po kojima u Velebitu žive zmije dulje od 3-4 metra.



Priča je uvijek ista ili slična: neki ljudi išli u drva kada su preko šumske ceste spazili zmiju kojoj su glava i rep bili u gustišu. Ta je cesta široka preko dva metra pa je taj reptili morao imati još koji metar dugačko tijelo. Na jedan poziv u pomoć zbog zmije duljine skoro četiri metra pohitao sam u selo Bužim. Pred ulazom napuštene kuće spokojno je spavala zmija bjelica, a po nabreklom trbuhu vidjelo se da je nešto upravo pojela. Bio je to mužjak duljine 195 cm. U trbuhu sam našao netom progutalog puha. Zmiju bjelicu su stari Grci rado prikazivali kao vjernu pratiteljicu boga i zaštitnika liječnika Asklepija (Eskulapa) gdje se ona na slikama redovno omotavala oko njegovog štapa.