U 'okovima'

Nevjerojatna priča vozača iz Zagreba: Zbog male prometne nesreće iz 1993. postao dužnički rob

Boris Pavelić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Milovanović je noću je »zakačio« neosvijetljeni traktor pijanog vozača. Pijani vozač tužio je Croatia osiguranje i dobio. CO je tužila Milovanovića i dobiva. »Dosad sam platio između četrdeset i pedeset tisuća kuna. Ali kamate na glavnicu, koja iznosi 56.814,70, računaju se od 1999. Danas , dug je viši od dvjesto tisuća kuna«, sumoran je Milovanović



Zagrepčanin Radoš Milovanović rob je novčanog duga. Ali kamen oko vrata nije mu nepromišljeno zaduživanje, nego minorna prometna nezgoda na koju je davno bio zaboravio. Više od dva desetljeća nakon nje, Croatia osiguranje (CO) Milovanoviću plijeni trećinu mirovine mjesečno, ali dug unatoč tome neumoljivo raste, pa 75-godišnji podstanar nespokojno konstatira kako »nema šanse da otplatim do kraja života«.


Priča puna sumnjivih zagonetki počinje 14. listopada 1993. oko 18.30 u Velikom Trgovišću, gdje je iskusni profesionalni vozač tada živio. Toga je dana u Zaprešiću preuzeo Passat koji je naručio od tamošnjeg legalnog preprodavača rabljenih automobila.


– Vozio sam natrag u Trgovišće. Oblačno, mrak. Zimsko računanje vremena tada je počinjalo već u rujnu. Ususret mi je dolazilo vozilo s upaljenim lijevim dugim svjetlom. Zaslijepilo me. Blicao sam da ugasi, ali nije. Čim smo se mimoišli, pred sobom sam ugledao neosvijetljenu traktorsku prikolicu kako stoji nasred ceste. Pokušao sam je zaobići, možda bih i uspio, ali kad sam skrenuo lijevo, ugledao sam čovjeka pored traktora. I tako sam se desnim rubom zabio u lijevi ugao prikolice, pripovijeda Milovanović.


Sitna prometna




Pozvao je policiju. Testirani su na alkohol. Milovanović trijezan, vozač traktora nije: u službenome nalazu navodi se kako je u krvi imao 2,42, a u mokraći 3,38 promila alkohola.


– U trenutku prometne nezgode imenovani je bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da nije bio sposoban sudjelovati u prometu, stoji u nalazu. Zapisnik o uviđaju kaže da je vozač traktora zadobio »lake tjelesne povrede«, premda ne objašnjava kako, pa je nakon liječničkog tretmana u Zaboku »pušten kući«.


Sve u svemu, sitna prometna nezgoda. Na prikolici je šteta procijenjena na današnjih petstotinjak kuna – »oštećene su drvene noseće ljestve postavljene s lijeve strane«, a na automobilu na otprilike dvije tisuće kuna: oštećen »prednji desni far i krov«. Milovanović je cijelu stvar ignorirao.


– »Nisam tražio odštetu. Sam sam popravio automobil. Nisam htio probleme, jer smo susjedi. Nisam dobio ni zapisnik policijskog očevida«. No zatrebat će mu, itekako.


Osam godina kasnije šokirao ga je sudski poziv »radi isplate«. Počeo je proces koji će Milovanovića pretvoriti u dužničkoga roba, a da on o njemu ništa nije znao. Što se zapravo zbiva, doznao je na prvome ročištu, 6. ožujka 2001., na Općinskom sudu u Zagrebu. Croatia osiguranje (CO) od njega traži povrat 56.814,70 kuna koje je, na temelju presude Općinskog suda u Zaboku od 21. svibnja 1998, isplatilo vozaču traktora. Vozač je 1998. tužio CO, tražeći odštetu za »tjelesne povrede«, o kojima je dostavio vještačenje.


Zabočki je sud održao suđenje, proglasio CO odgovornom, ona je vozaču traktora isplatila odštetu, a potom od Radoša Milovanovića sudski zatražila nadoknadu. O svemu tome Milovanović nije znao ništa – sve dok nije pozvan na proces koji je protiv njega pokrenulo Croatia osiguranje.


Ne znam više što bih


Jedanaest godina kasnije, ta tvrtka, na temelju pravomoćne sudske presude, svakoga mjeseca počinje plijeniti trećinu od 3.300 kuna Milovanovićeve mirovine. Ostaje mu oko 2.150 kuna, od čega mora platiti stanarinu, jer se u međuvremenu sam preselio u Zagreb.


– Dosad sam platio između četrdeset i pedeset tisuća kuna. Ali kamate na glavnicu, koja iznosi 56.814,70, računaju se od 1999., kada je CO isplatila vozača traktora. Kada je presuda protiv mene postala pravomoćna, 2012., moj je dug iznosio više od sto tisuća kuna. Danas, premda mi svaki mjesec oduzimaju oko 1.100 kuna, dug je viši od dvjesto tisuća kuna. Nikad ga neću isplatiti, sumoran je Milovanović.


Ni na jednom sudu nije uspio. Općinski sud u Zagrebu presudio je u veljači 2008. Županijski sud u Zagrebu presudu je potvrdio u prosincu sljedeće godine. Tako i Vrhovni sud. Revizija je odbijena. Ustavni sud odbio je razmatrati predmet. Isto i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Očajan, Milovanović je obilazio SOA-u, pučku pravobraniteljicu, urede za nacionalne manjine, odvjetnike… Pisao je Croatia osiguranju, molio pomoć. Ništa.


– Vi mediji zadnji ste koje zovem. Ne znam više što bih. Nije mi više do dokazivanja da nisam dužan CO-u vratiti novac koji je isplatila vozaču traktora. Molim samo da me oslobode dužničkog ropstva: neka zadrže glavnicu, ionako sam je možda već isplatio, ali neka me oslobode plaćanja kamate, gotovo moli Milovanović.


Sumnjive strane


Novinarska analiza osvjetljava mnoge sumnjive strane slučaja. Začuđujuće je da se ni u jednom od dva prvostupanjska suđenja, kao ni u žalbenim postupcima, ne spominje toksikološki nalaz u kojemu jasno piše da je vozač traktora »u trenutku prometne nezgode bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da nije bio sposoban sudjelovati u prometu«. Zašto CO nije sudu u Zaboku nudilo taj dokaz? Pitali smo ih, odgovor nismo dobili. Milovanović također ne zna.


– Uzeo sam advokata i branio se. Džabe, sliježe ramenima.



Lakonski i ravnodušan odgovor poslali su našem listu iz korporativnih komunikacija Croatia osiguranja. Željeli smo doznati zašto na suđenju protiv vozača traktora nisu zatražili njegov nalaz alkohola u krvi te zašto Milovanovića nisu zvali kao svjedoka. Zanimalo nas je i zašto su vozača traktora, koji ih je pobijedio na sudu, zvali da svjedoči protiv Milovanovića, a na kraju smo pitali »postoji li mogućnost da nadležna tijela CO odluče da će Milovanoviću prestati plijeniti mirovinu nakon što isplati glavnicu duga, u iznosu od 56.814,70 kuna?«. Odgovor glasi ovako: »U predmetnom postupku je donesena pravomoćna presuda Vrhovnog suda na temelju koje je Croatia osiguranje steklo pravo pokrenuti ovršni postupak protiv gospodina Milovanovića, što je i učinjeno«.



Svakako je međutim neobično da se CO nije potrudilo dokazati pod kakvim je uvjetima vozio čovjek koji ih je tužio. A ti uvjeti za tužitelja nisu bili povoljni: osim što zbog pijanstva »nije bio sposoban sudjelovati u prometu«, policijski zapisnik potvrđuje da je vozio traktor »bez reg. oznaka«. Također, u istom dokumentu piše kako je u trenutku nesreće »bila noć i kolnik nije bio osvijetljen«, a »vrijeme oblačno«. Milovanović pak tvrdi da traktorska prikolica nije bila osvijetljena. Što dakle imamo? Vozača pijanog »k’o zemlja« koji u oblačnoj noći na neosvijetljenoj cesti zaustavlja traktor s neosvijetljenom prikolicom. U prikolicu mu se zabije auto iskusnoga profesionalnog vozača, on se iste večeri vrati kući, ali pet godina kasnije od Croatia osiguranja naplati gotovo šezdeset tisuća kuna zbog »tjelesnih povreda«.


Pritom, kako se vidi iz presude, zastupnik CO-a uopće nije došao na glavnu raspravu, pa je održana bez njega. Također, CO, čiji bi interes trebao biti da se obrani od plaćanja odštete, Radoša Milovanovića nije pozvala za svjedoka, što bi se činilo samorazumljivim. Tužitelj je međutim doveo svjedoke koji su, suprotno policijskom zapisniku, tvrdili »da se prometna nezgoda dogodila po danu«. Sud je to prihvatio.


Teret nepravde


Nisu to jedine nelogičnosti. Iz presude protiv CO vidi se kako je CO u pisanome prigovoru na tužbu sama tvrdila da »prikolica nije bila propisno označena niti osvijetljena«. Također, vještačenje tužiteljeva zdravstvenog stanja obavljeno je, ni manje ni više, nego tri godine poslije nesreće, 19. siječnja 1997. Ono ne spominje nikakve konkretne ozljede, nego »bolove i strah« te »umanjenu opću, životnu i radnu sposobnost«, pa mu je »bila potrebna tuđa pomoć i njega«. Unatoč takvome nalazu, zabočki je sud odbio zahtjev za novim vještačenjem. No nije neobična samo presuda protiv CO-a, nego i ona kojom je CO dobilo spor protiv Milovanovića. Općinski sud u Zagrebu, s jedne strane, odbio je povjerovati policijskome zapisniku koji navodi broj dokumenta za osiguranje Milovanovićeva auta, a s druge taj isti zapisnik uvažava kad prihvaća iskaz vozača traktora. I tako dalje, i tako dalje… Pa ipak, sve su to sad ‘tempi passati’, prošla vremena. Ma koliko pitanja otvarale, presude su odavna pravomoćne. Radoš Milovanović robuje već četiri godine. Može li mu se bar naknadno pomoći? Može li se čovjeka koji gotovo sigurno plaća ono što nije dužan, osloboditi barem toliko da ostatak života proživi bez tereta nepravde i nametnutog duga?