Čovjek koji sve najbolje zna

Model koji sve više nalikuje na tihu diktaturu: “Viktator” Plenković provodi orbanizaciju Hrvatske

Jaroslav Pecnik

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Premijer zna da se kreće »minskim poljem«, tako da njegove sve češće arogantne eskapade, iritirajuća nadmoć u ophođenju, (malo)-građanski maniri u komunikaciji koji »pucaju« čim ga se dirne u slabe točke (sukob s Grmojom u Saboru), uz notornu ambicioznost i višak ega, jasni su znaci nesigurnosti, iako pokušava (od)glumiti kako u potpunosti kontrolira situaciju



Prilično je osoba iz političkog, javnog i uopće društvenog života u Hrvatskoj koje se otvoreno dive aktualnom mađarskom premijeru Viktoru Orbanu i njegovoj, posebice vanjskoj politici, i drže kako upravo i nama samima nedostaje političar takvog kova i kalibra, koji ima hrabrosti i odlučnosti stati u zaštitu nacionalnih interesa i suprotstaviti se moćnoj EU administraciji i njezinoj otuđenoj nomenklaturi. A, da ga neposluh prema Bruxellesu ne priječi da se istodobno efikasno koristi fondovima institucija koje tako žestoko kritizira.


Iako mu prijete kako će njegovu stranku FIDESZ izbaciti iz »obitelji« pučkih stranaka, jer grubo narušava i ignorira osnovne demokršćanske vrijednosti koje te stranke javno proklamiraju; do jučer su ga prozivali zbog »tvrdog« stava prema bankama, danas za žestoki obračun s medijima i sustavno gušenje medijskih sloboda, otvoreno koketiranje s antisemitizmom, povijesni revizionizam, neprijateljski odnos prema imigrantima i slično, međutim upravo mu sve to kod populista s desnice političkog spektra diže rejting i čini ga svojevrsnim leaderom Europe kojoj je dosta diktata velikih i vodećih igrača EU-a, poput Njemačke i Francuske. A, potpora koju zbog takve politike uživa među mađarskim biračima izaziva naravno pozornost i daleko izvan granica njegove zemlje, pa tako procesi orbanizacije nisu mimoišli ni Hrvatsku.


Kao toalet papir


Andrej Plenković sve češće i žešće poteže za Orbanovim receptima, tako da konstatacija kako se kreće njegovim stopama nije nikakva nategnuta konstrukcija, već realnost na djelu, koja postaje sve prepoznatljivija, naravno uz određene specifičnosti koje su imanentne našim političkim (ne)prilikama i društvenom kontekstu, kao i karakteru, stilu i temperamentu našeg premijera. Plenković ne samo da je prihvatio Orbanov modus operandi, već postaje razvidno kako na sličan način (raz)rješava cijeli niz aktualnih problema i pitanja (gušenje medija, reforma obrazovanja, revizija prošlosti, izostanak suštinskih društvenih i ekonomskih reformi i sl.), kao i odnose prema oporbi (urušava je i potiče njeno urušavanje), partnerima na vlasti (koristi ih po potrebi kao toalet papir), i(li) neistomišljenicima u vlastitoj stranci (izbacivanje Milinovića, pacificiranje Stiera, distanciranje od Brkića itd.). A, kada se malo bolje pogledaju barem neke od ovdje nabrojanih stvari uočava se zabrinjavajuća sličnost sa »Viktatorom« koju Plenković više i ne skriva.




Orban je počeo svoj pohod prema vlasti u lipnju 1989. godine, kada je kao disident i mladi liberal održao svoj danas već glasoviti govor na velikom antikomunističkom mitingu u Budimpešti u korist tada rehabilitiranog Imre Nagya, vođe antisovjetskog ustanka 1956. godine, da bi vremenom došao na posvema suprotne pozicije. Danas kao nultu točku novodobne mađarske povijesti vidi admirala Horthyja, (među)ratnog diktatora (i Hitlerovog saveznika), a više ne spomenutog Nagya i njegov »mučenički« otpor sovjetskim okupatorima. Plenković je izašao iz (post)tuđmanovske diplomatske »radionice«, profilirao se na službama u Parizu i Bruxellesu, a kada je, uz pomoć Šeksa, nakon Karamarkovog karambola došao na čelo HDZ-a, stranačka ga je »baza« poprilično skeptično pa i neprijateljski primila; uglavnom su ga doživljavali kao uljeza građanskih manira, preliberalnog i nedostatno nacionalno osviještenog za njihov ukus.


Nova Plenkovićeva uloga naprosto ga je natjerala da svoje nastupe prilagodi uobičajenim HDZ-ovskim mantrama; zazivanje Tuđmana i njegovog nasljeđa, Domovinski rat, slavna prošlost, Tito i Jugoslavija kao tragedija hrvatskog naroda, zahvala Katoličkoj crkvi kao zaštitnici hrvatstva kroz povijest i slične floskule iz tog i takvog repertoara; dakle da usvoji sadržaje s kojima se, a u to sam uvjeren, barem s nekim od njih, osobno ne slaže. Međutim, kada se prihvatite trulih kompromisa onda se u pravilu nađete na putu bez povratka, sve dublje tonete, ono što vam se (u)činilo privremenim, iznuđenim rješenjem, postaje trajno stanje, koje vas stalno tjera na još veće i pogubnije kompromise.


Mjesto pod kišobranom


I što preostaje? Priklanjanje »soft« autokraciji i(li) tzv. Orbanovom liberalizmu koji na kraće staze možda i daju neke pozitivne rezultate, posebice u kriznim vremenima, ali dugoročno otklanja demokraciju kao suvišan teret, prezire pravo i pravednost kao nepotreban luksuz, a civilizacijske vrijednosti otvoreno ignorira. A, zlouporabe raznih vrsta, privilegiranja povlaštenih i podobnih, razni oblici prisila, ucjena, manipulacije, simbioza politike, mafije i kriminala, demagogija, populizam, ksenofobija, mogli bi još mnogo toga nabrojati, postaju normalnim svakodnevnim pojavama.


Plenković nije odustao od ideje da reformira HDZ, da mu udahne demokršćansku energiju, okružuje se sve više s mladim, njemu odanim kadrovima (opet sličnost s Orbanom; uz silne otpore i kompromise lomi unutarstranačke otpore i podmetanja, barem na onim stvarima koje su, poput Istanbulske konvencije, važne vodećim činovnicima u Bruxellesu do kojih je našem iznimno stalo, jer i sebe, u nekoj perspektivi vidi na nekoj važnoj EU funkciji. Utoliko, svjestan stanja u vlastitoj stranci (izvanstranačka oporba ga ne brine, jer de facto i ne postoji), prihvatio se Orbanove »tehnologije rada« kao najefikasnije metode, a da je uznapredovao u svladavanju »gradiva« zorno ilustriraju policijsko-obavještajne afere profilirane prema liku i (ne)djelu danas privremeno eutaniziranog potpredsjednika HDZ-a i Sabora Milijana Brkića i ministra Tomislava Tolušića, koje je »pomeo« kao najistaknutije i najopasnije stranačke oponente. Pored mladih lavova čije vrijeme (ubrzo) dolazi, dijelom već u izbornom ciklusu za EU parlament, Plenković se oslanja i na »stare« kadrove, kao što su manje više bezlični ministri Božinović, Medved ili Krstičević čiju ratnu karizmu obilato koristi (ministar financija Marić u istoj je priči, ali s drugom svrhom), a tu je i »lelujavi« Jandroković i svi oni imaju zadaću amalgamirati glasove nezadovoljstva stranačkih simpatizera i glasača, recimo »osjetljive« braniteljske populacije, ali jednako tako »otupiti« upliv poražene Karamarkove struje koja, iako trenutno miruje, teško se miri s gubitkom moći. Plenković je nakon »trijumfa« na nedavnim izborima za Ličko-senjsku županiju ojačao svoje akcije u stranci; porazivši Milinovićeve pobunjenike poslao je jasnu poruku Hasanbegoviću, Bruni Esih i ekipi oko njih, kako pod kišobranom kojim se pokrivaju sve više mjesta moraju prepustiti premijeru koji im sve više sužava manevarski prostor. Nezadovoljnicima ne preostaje drugo, već se pregrupirati pod skutima Davora Stiera i (sa)čekati neku Plenkovićevu krupnu grešku ili propust i to pokušati na pravi način iskoristiti. Ali dosadašnje iskustvo pokazuje kako se u HDZ-u, dok vladaju državom, ništa »ne talasa«, tek kada izgube vlast pojavljuje se sve ono što se u međuvremenu za vrijeme Tuđmana i(li) Sanadera »guralo pod tepih«.


Plenković se vješto, sve više koristi »orbanovštinom«, tj. više specifičnim stanjem duha kojeg je svojom politikom nametnuo javnosti, a manje »orbanizmom« kao političkim projektom, postaje sve krući i sigurniji, ali mora se priznati i okolnosti mu idu na ruku, posebice u očuvanju saborske većine kojoj je u nekoliko navrata prijetilo rasipanje.


Višak ega


Ali premijer je znao pridobiti Sauchu, Ronka, Opačićku, manjinci su ionako na dispoziciji, tako da zapaljeni »krnje« Pupovac, kako mu posprdno »tepa« ministar Kuščević neće, niti može poremetiti stabilnost Vlade. Uostalom, uvijek je tu Milan Bandić kao HDZ-ova pričuva, beskrupulozni politički prodavač magle, spreman na svaku vrstu trgovine. Orbanovština je toliko (za)uzela maha da se više nitko od silnih prebjega čak i ne trudi da laži i paralaži kojima se služi, barem za javnost pristojno »upakira«. Ali, bez ogleda na trenutno stanje, premijer zna da se kreće »minskim poljem«, tako da njegove sve češće arogantne eskapade, iritirajuća nadmoć u ophođenju, (malo)građanski maniri u komunikaciji koji »pucaju« čim ga se dirne u slabe točke (sukob s Grmojom u Saboru), uz notornu ambicioznost i višak ega, jasni su znaci nesigurnosti, iako pokušava (od)glumiti kako u potpunosti kontrolira situaciju. Operiran od svake skrupuloznosti, spreman podjednako tolerirati ili osuditi svaku svinjariju, već prema potrebi, upravo ga ta potreba za sveprisutnošću i potpunom kontrolom odaje i sve ga više (od)vodi na neželjene stranputice. Postao je pravi majstor polovičnih rješenja; odgađa Zakon o pobačaju (benevolentno ignorira odluke Ustavnog suda) svjestan otpora dijela, uvijek glasne, desno usmjerene javnosti; guši medijske slobode. Zaredale su i brojne tužbe protiv novinara, a on tvrdi da ne vidi u čemu je problem. Karakterističan je i primjer toleriranja ustaškog pozdrava koji je osuđen kao neprimjeren, ali ipak u posebnim (jako rastezljivim) situacijama dozvoljen, pa igrokaz oko »ograničenog mandata« saborskog povjerenstva za »Agrokor«, igre bez granica u svezi obrazovne reforme i tomu slično.


Na prigovore za nepotizam, odnosno, kako se u najmanju ruku netransparentno ponio zapošljavajući članove svoje obitelji na lukrativna mjesta, Povjerenstvo za spriječavanje sukoba interesa nije vidjelo ništa sporno, iako su moguća pogodovanja vidljiva iz aviona. Istina, Plenković zna i stati naizgled čvrsto iza »svojih« ljudi (Barišić, Dalić, Marić…), ili ih nagraditi »EU-otpremninom«, kao potpredsjednicu HDZ-a Ivanu Maletić, samo kako bi je kao moguću konkurenciju maknuo iz svoje blizine. Ali to je samo pokazatelj dobro razrađene tehnologije i (samo)zaštitnih mehanizama u kojima se, priznajem, premijer talentirano izvještio.


Plenković izbjegava govoriti o stvarnim problemima društva, reforme koje život znače nitko više i ne spominje, a na ljestvici razvijenosti po svim parametrima smo na začelju EU-a. Premijer rješava samo one koji ugrožavaju njegovu poziciju; iako želi sve držati pod kontrolom jasno mu je kako » svojoj« desnici mora dati prostora ukoliko ih želi pridobiti ili barem pridržati uz sebe.


Stanje duha


Kako bi što je više moguće vlastitu poziciju učinio nedodirljivom, Plenković mora širiti »pipke« i prema ljevici, ali pri tomu mora paziti da isuviše ne (na)ljuti desnicu, barem onaj umjereniji dio. U svakom slučaju mora proširiti »bazu« u biračkom korpusu kojoj se mora predstaviti kao ono najbolje što trenutno Hrvatska ima. Utoliko su i ove igre bez granica sa Pupovcem i uopće prema srpskoj manjini u funkciji jačanja unutarstranačkih pozicija, što u pravilu s pravom frustrira »naše« Srbe koje se pri tom bestidno vrijeđa i ponižava najpogrdnijim riječima, uz glasno odobravanje velikog dijela HDZ-ovaca. Ali, treba priznati: ponekad i srpska strana koju predvodi Pupovac vješto zna iskoristiti ove napade za stabiliziranje vlastitih pozicija, kako unutar svog nacionalnog korpusa, tako i prema Plenkoviću, ali i u odnosu prema Beogradu.


Kako vrijeme bude odmicalo razlike između Plenkovića i Orbana (izuzetak je donekle vanjska politika) sve će se više smanjivati, a sličnosti povećavati; očevidno u Hrvatskoj imamo na djelu puzajući orbanizam kao specifičan, našim (ne)prilikama prilagođen projekt, koji će premijer forsirati tjeran imperativima političke zbilje, ali i vlastitim ambicijama. A, orbanovština kao stanje duha i orbanizacija kao politička orijentacija jasan su signal svekolike krize u kojoj se kao zajednica nalazimo s krajnje neizvjesnom perspektivom. Svi oni koji ne odobravaju karakter i postupanje Plenkovićeve vlasti, ali joj ipak, svatko iz svojih interesa, pružaju potporu (manjinci, liberali, narodnjaci, prebjezi, Bandićeva karnevalska koterija…) postavljaju se kao najprilježniji kočničari stvarnih društvenih promjena i reformi, ma koliko se zaklinjali u suprotno. Oni su u stvari alibi Plenkovićeve politike, a da to možda i ne žele i ne znaju; ali premijer to jako dobro zna i vidi i to maksimalno spretno koristi. Orbanovu recepturu je odlično svladao i na žalost i našu nesreću, još je bolje i primjenjuje.