Situacija u zemlji se ipak lagano prigodno ljetnje kiseli. Kako puki snimljeni pokušaj potplaćivanja novinara od strane HDZ-ovog visokog dužnosnika nije ništa za adrenalinske šokove na kojem smo navikli, padove Vlada i požare u ponajvećim gradovima, sve češće se pogled baca unaprijed. Izbori za Europski parlament koji će se održati u svibnju 2019. godine pritom većini medija nisu zasad pretjerano zanimljivi (mada bi trebali, jer će, između ostalog, biti prvi pravi i formativni test Davora Bernardića), nego se pogled baca još dalje, na sam početak 2020. Na predsjedničke izbore.

Kako je »groblje« donedavnih političkih teškaša dosta napučeno u posljednje vrijeme, što je logična posljedica padova Vlada, preslagivanja i izvanrednih izbora, jasno je da je prostor za špekulacije golem.

Radi se, ukratko, prije svih o Zoranu Milanoviću.

Težak karakter

Bivši lider SDP-a i premijer, naime, trenutno se nalazi u zanimljivoj političkoj fazi. Iako je potpuno izvan aktivne politike, javnost se sve manje na njegovo vrijeme osvrće s nekad karakterističnim odiumom. Jer, radilo se o (do pred kraj mandata) vremenu krize, a često težak Milanovićev karakter odlikovao se sjajnim učinkom u stvaranju neprijatelja, kako u javnosti, tako i u politici.

No, kako zemlja ne ide baš u sjajnom smjeru pod vodstvom dvaju HDZ-ovih i Mostovih, a sad praktički samo HDZ-ovom Vladom, kako to obično biva, ocjene bivših se pomalo mijenjaju.

Štoviše, kad je u pitanju SDP, novi predsjednik je u javnom nastupu zasad uglavnom birokratski blijed i nemalo je onih koji u toj stranci uzdahnu kad se sjete Milanovićevih direktnih i jasnih poruka. Jasno, kako vrijeme prolazi, sve će se rjeđe sjećati toga koliko su strahovali da Milanović ne pretjera – što je također vrlo često (i veselo) činio.

U svojim aktualnim javnim istupima Milanović već neko vrijeme više nije izričit oko toga da se politikom više ne kani ozbiljnije baviti, niti je otklonio ideju o tome da se pokuša uspeti na Pantovčak.

Krv na slamku

Stavimo sad sa strane procjene o eventualnim izbornim izgledima, ionako će se glasovi brojati za preko 800 dana, za kojih se može na glavu izvrnuti cijeli svijet.

Bi li Milanović uopće mogao funkcionirati kao predsjednik države?

Dok je bio premijer, često je, sa zadovoljstvom se tako češući o Ivu Josipovića i, kasnije, Grabar-Kitarović, govorio o minornim ovlastima koju nosi ta funkcija. Tretirao ju je uglavnom kao potpuno suvišnu smetnju koju, možda, ne bi bilo loše jednostavno ukinuti i predsjednika birati u Saboru.

Ukoliko se odluči na ulazak u izbornu utrku, Milanovića će prvo bombardirati s njegovim vlastitim izjavama o toj funkciji.

Danas je, međutim, očito da o mjestu predsjednika države bivši premijer govori s većim respektom, što bi svakako moglo ukazivati na njegovu buduću ambiciju.

SDP-u bi, kad se stranka ne bi raspala oko same ideje da podrži Milanovića – a rat oko tog pitanja u trenutnoj konstelaciji snaga na Iblerovom trgu uopće nije isključen – pobjeda bivšeg premijera na početku 2020. godine došla kao fenomenalan zamah pred parlamentarne izbore koji se imaju održati krajem te godine.

Milanović na Pantovčaku, a Bernardić (i Rajko Ostojić i Komadina…) na Markovom trgu?

Zvuči kao odličan uvod za četiri sezone brutalne političke drame.

Znajući Milanovićev karakter, teško je povjerovati da bi se zatvorio u usku ljušturu predsjedničkih ovlasti. Netrpeljivost koja se sve češće prelijeva u javne sukobe predsjednice i Plenkovića bi, vjerojatno, za eventualnu SDP-ovsku kohabitaciju bila zašećerena vodica.

Švicarac i izbjeglice

S druge strane, ljudi sazrijevaju. Možda bi Milanović na Pantovčaku uspio biti mnogo više državnik, a manje prgavi politički prvoborac, neizmjerno talentiran u stvaranju vlastitih neprijatelja.

Tu se ključno sjetiti posljednje trećine Milanovićevog premijerskog mandata, u kojoj njegov SDP uspio anulirati dvoznamenkasti minus u odnosu na oporbeni HDZ koji je vodio Tomislav Karamarko.

Sve analize se koncentriraju na ekstremizam tadašnjeg HDZ-a koji je prepao i homogenizirao biračko tijelo ljevice. No, to vjerojatno nije cijela priča.

Naime, počevši od svibnja 2014. godine, Vlada se u najmanje tri navrata našla pod udarom zbivanja za koja teško da se mogla pripremiti. Milanović je u svakom od tih teških izazova reagirao državnički.

Katastrofalnom poplavom poharana Gunja obnovljena je u rekordnom roku. Unatoč svim nebrušenim izjavama i upitnim cijenama obnove (koje su sigurno rasle i zbog hitnoće posla) – za stanovnike Gunje država se pobrinula na hvale vrijedan način.

Početkom 2015. godine, odjednom je opet poludio tečaj »švicarca« dovodeći do ruba egzistencije desetke tisuća hrvatskih obitelji sa stambenim kreditima u toj valuti. Milanović je prvo, uz burne prosvjede banaka i kapitalu uvijek bliskih glavnih domaćih medija, zamrznuo tečaj i poručio građanima s nacionalne televizije da ne brinu. Kasnije te godine donesen je zakon o konverziji kredita i »švicaraca« praktički više nema u Hrvatskoj. Iako se najavljivala propast bankarskog i financijskog sustava – ništa od toga se nije ostvarilo.

Naposlijetku, najesen te, izborne godine, na granice Hrvatske su nagrunule stotine tisuća izbjeglica. Milanović je tu odigrao vjerojatno najdržavničkiji potez u svojoj karijeri. Unatoč golemom pritisku Zapada da se protok izbjeglica uspori, Hrvatska je uredno transferirala sve migrante kroz svoj teritorij, a bilježila ih nešto manje uredno. Namjera Angele Merkel i osovine koja je dalje išla kroz Austriju i Sloveniju je očito bila da Hrvatska postane hot-spot, mjesto na kojem će boraviti stotine tisuća migranata, poput Grčke i Italije, odakle bi se, puževom brzinom, dalje transferirali po EU, ili natrag kućama.