Germanski poučak

Kraj medijske fantazmagorije o “mi ili onizmu”: Velika koalicija alat za pritisak na Most

Jasmin Klarić



Postoje tri najzamornije teme i teze koje se ponavljaju u svakom božjem izbornom ciklusu u Hrvatskoj i koje su, uglavnom, od stvarnosti udaljene svjetlosnim godinama. No, ništa nije priječilo svu silu novinara, analitičara i političara da godinama i godinama uporno razvalače priče o »stručnjacima«, »trećem putu« i »velikoj koaliciji«.


Opjevani stručnjaci koji su trebali maknuti u stranu zle političare, koji su, govori narodna predaje, krivci za to što nam je ovako kako je (a u narodnoj predaji nam je uvijek beskrajno loše) bili su donedavno top tema komentara, okruglih stolova, aktivističkih pregnuća i populističkih pokreta.Jer, »ako je znao sebi znat će i nama«, »ne bi bio direktor/bogataš/veliki igrač u biznisu da nije sposoban«, jer se »političari samo bave ustašama, partizanima i kriminalom«, umjesto da »poslože stvari«, što je, naravno beskrajno jednostavno.

U stvarnom svijetu su, međutim, jedini stručnjaci za vođenje velikih društvenih sustava, dakle bavljenje politikom – političari, oni koji »tuku terene«, izborne kampanje, debate i koji vode sustave sa živim ljudima u kojima ih za razliku od biznisa, ne mogu i ne smiju promatrati tek kao resurs. No, tko zna koliko bi nas godina još mrcvarili s ovakvim pučkim mudrostima o »stručnjacima« da nam nebesa nisu podarila šest mjeseci – Tihomira Oreškovića.


Valja se nadati da ćemo sad, makar na koju godinu, prestati slušati naivne pričice sveznadara o stručnjacima u politici.




Slični status ikone nezadovoljnih, ultraprogresivnih i(li) ultraliberalnih dionika hrvatske javnosti dugo je držala i priča o »trećem putu«. Odnosno, o tome da nam je »tako kako je« (a već smo naučili da je koma) ne samo zbog zlih političara kao takvih, nego posebno zbog prezlih&prenesposobnih velikih stranaka, to jest, HDZ-a i SDP-a. Ove dvije stranke su, svakih nekoliko godina požudno ponavlja ova škola mišljenja, »potrošene« i samo je pitanje trenutka i egzekucije kad će na scenu stupiti »treći put«, nova stranka ili koalicija, koja će na valu nezadovoljstva građana pomesti političke dinosaure, preuzeti vlast i za koju godinu primjenom jednostavnih političkih rješenja (u pučkim mudrostima politička rješenja su uvijek jednostavna) od Hrvatske napraviti, kako bi rekla predsjednica države u svom spektatkularnom postizbornom obećanju, jednu od najrazvijenijih zemalja Europe i svijeta.


I svako malo su se, doista, stvarali razno-razni treći putevi, neki s lijeva, neki s desna, neki su doista bili u političkom centru, neki su se, poput Mosta, stavljali i iznad političke kružnice, tvrdeći da nisu ni lijevi, ni desni, ni centralni – ali nitko nikad ni izbliza nije ugrozio nadmoć dviju najjačih hrvatskih stranaka. Čak i kad su SDP i HDZ bili najmanje popularni, anketno su težili oko 45 posto glasova (uz uvijek bar desetak posto neopredjeljenih), no ta golema brojka ni u jednoj sekundi nije omela proroke koji su ustrajno, iz godine u godinu nalazili nove trećeputaške favorite i najavljivali kraj svijeta, odnosno domaće političke scene kakvu poznajemo.


Germanski poučak i matematika


Treća pučka mantra, koja se također vrti po javnosti u redovnim razmacima, je ona o »velikoj koaliciji«. Sve donedavno, priča o velikoj koaliciji u Hrvatskoj je bila bizarna glupost koja je, kao i »stručnjaci« i »treći put« imala desetljećima neobjašnjivo ozbiljan tretman u javnosti. Osnovnoj tezi – da se »velikom koalicijom« dobija stabilna vlast se malo toga moglo zamjeriti, radi se o jednostavnoj političko-matematičkoj početnici. No, ostvarivost i potreba za velikom koalicijom su bile – do nedavno – nepostojeće. Naime, sve do posljednjih izbora i Vlade koja je završila svoj neslavni mandat u kršu i lomu, za velikom koalicijom nije bilo nikakve potrebe. Lijevi ili desni blok su imali komforne prednosti i stabilne većine, pa je posebno smiješno zvučala paralela s Njemačkom, koja je, kao, na neusporedivo većem stupnju razvoja političke kulture pa nije problem da Merkel i socijaldemokrati budu zajedno u Vladi. Da, istina je da je demokratska kultura kod Germana daleko od ove, 26 godina »stare« kod nas, ali velika koalicija u toj zemlji nije sklopljena u inat podjelama u Hrvatskoj, nego kao posljedica činjenice da ni lijevi ni desni centar – nisu imali dovoljno glasova da sami vladaju.


No, to su dosadne činjenice, a one se u pučkoj predaji u pravilu ignoriraju, osim ako nekim ludim i vrlo malo vjerojatnim slučajem nisu u skladu s osnovnom mišlju pučkog mudrijaša.


Negdje u skladu s tezom o poželjnosti velike koalicije bilo je i javno zgražanjem nad izjavom Zorana Milanovića s početka prošle godine o tome kako se na izborima odlučuje »mi ili oni«. To je izavalo cijelu histeriju »mi ili onizma« u kojoj je šef SDP-a optužen za izazivanje netrpeljivosti i dizanje političkih tenzija do granica nasilja. Radilo se, međutim, samo o jednostavnoj činjenici – Hrvati su 2015. mogli uglavnom izabrati ili Milanovića i njegove – kakvi god bili – ili Karamarka i desnu kamarilu koja je, uz sekundiranje Mosta, vrlo ekspresno osramotila Hrvatsku.


I gle čuda isti taj Milanović, »rodonačelnik« podjele na »nas i njih« s novim šefom HDZ-a, umjerenijim Andrejom Plenkovićem, koji ne baja o komunistima, Jugoslaviji, lustracijama i sličnim političkim nebulozama, sad raspravlja s punim razumijevanjem i uvažavanjem. Tenzije između dvije najjače stranke tako su odlaskom Karamarka, koji je bio istinski i glavni uzrok rasta podjela u društvu, odmah pale na normalnu razinu, a valja se nadati da će vremenom splašnjavati i razina bijesa u svakodevnim odnošajima »lijevih i desnih« u Hrvata.


Nepredvidivi i neupućeni


Sam taj odnos dva čelnika jasno je, mogao bi biti temelj za potencijalnu koaliciju nakon izbora, ako naravno nitko ne bude sam mogao složiti stabilnu većinu. Dok je spoj SDP-HDZ u vrijeme Tomislava Karamarka bio potpuno nezamisliv, sad se već radi o ostvarivijoj političkoj kombinaciji, zasad još nepoznate forme i sadržaja. Ali, na nju ne treba samo odmahnuti rukom. Jer, nikom se ne ide na treće izbore u godinu, godinu i po dana.Postoji, međutim i još jedna stvar koja nije baš po volji ni SDP-u ni HDZ-u, ma koliko i jedni i drugi pričali o tome – koalicija s Mostom. Nepredvidiva, neupućena i pomalo anarhistička družina Bože Petrova nije baš idealan suradnik u obnašanju ozbiljne državne vlasti, pa bi i Plenković i Milanović u nekom trenutku mogli zaključiti da se nezgodnog Petrova prilično jednostavno može izbaciti iz jednadžbe – ukoliko to već ne naprave sami birači, jer Most ovaj put ne može računati na oduševljenu podršku lijevijih glasača nakon što su se ipak razotkrili kao svjetonazorska tvrda desnica (primjerice, na priči o reformi kurikuluma).

No, za progutati veliku koaliciju u SDP-u i HDZ-u čelnici tih stranaka morali bi se maksimalno izložiti i iznuriti u unutarstranačkim ratovima. Matematika je jedno, ali spariti je s političkim preferencijama i emocijama članova i simpatizera stranaka je nešto drugo.


Stoga je u ovom trenutku velika koalicija prije svega politički alat – za pritisak na Most. Jer, dok su Petrov i ostali prošle jeseni sa solidnom sigurnošću mogli računati na to da Karamarko i Milanović neće jedan s drugim, sad mogu biti još mnogo sigurniji da su im i jedan i drugi šef velikih hrvatskih stranaka u stanju okrenuti leđa, kazati »dobro, onda ja idem s Plenkijem/Zokijem« i zalupiti vratima.


Budu li rezultati izbora makar izdaleka nalik na onima iz studenog 2015. godine, ta činjenica bit će najvažniji politički fakt u tjednima koji će uslijediti nakon 11. rujna.