Postoje tri najzamornije teme i teze koje se ponavljaju u svakom božjem izbornom ciklusu u Hrvatskoj i koje su, uglavnom, od stvarnosti udaljene svjetlosnim godinama. No, ništa nije priječilo svu silu novinara, analitičara i političara da godinama i godinama uporno razvalače priče o »stručnjacima«, »trećem putu« i »velikoj koaliciji«.
U stvarnom svijetu su, međutim, jedini stručnjaci za vođenje velikih društvenih sustava, dakle bavljenje politikom – političari, oni koji »tuku terene«, izborne kampanje, debate i koji vode sustave sa živim ljudima u kojima ih za razliku od biznisa, ne mogu i ne smiju promatrati tek kao resurs. No, tko zna koliko bi nas godina još mrcvarili s ovakvim pučkim mudrostima o »stručnjacima« da nam nebesa nisu podarila šest mjeseci – Tihomira Oreškovića.
Valja se nadati da ćemo sad, makar na koju godinu, prestati slušati naivne pričice sveznadara o stručnjacima u politici.
Slični status ikone nezadovoljnih, ultraprogresivnih i(li) ultraliberalnih dionika hrvatske javnosti dugo je držala i priča o »trećem putu«. Odnosno, o tome da nam je »tako kako je« (a već smo naučili da je koma) ne samo zbog zlih političara kao takvih, nego posebno zbog prezlih&prenesposobnih velikih stranaka, to jest, HDZ-a i SDP-a. Ove dvije stranke su, svakih nekoliko godina požudno ponavlja ova škola mišljenja, »potrošene« i samo je pitanje trenutka i egzekucije kad će na scenu stupiti »treći put«, nova stranka ili koalicija, koja će na valu nezadovoljstva građana pomesti političke dinosaure, preuzeti vlast i za koju godinu primjenom jednostavnih političkih rješenja (u pučkim mudrostima politička rješenja su uvijek jednostavna) od Hrvatske napraviti, kako bi rekla predsjednica države u svom spektatkularnom postizbornom obećanju, jednu od najrazvijenijih zemalja Europe i svijeta.
I svako malo su se, doista, stvarali razno-razni treći putevi, neki s lijeva, neki s desna, neki su doista bili u političkom centru, neki su se, poput Mosta, stavljali i iznad političke kružnice, tvrdeći da nisu ni lijevi, ni desni, ni centralni – ali nitko nikad ni izbliza nije ugrozio nadmoć dviju najjačih hrvatskih stranaka. Čak i kad su SDP i HDZ bili najmanje popularni, anketno su težili oko 45 posto glasova (uz uvijek bar desetak posto neopredjeljenih), no ta golema brojka ni u jednoj sekundi nije omela proroke koji su ustrajno, iz godine u godinu nalazili nove trećeputaške favorite i najavljivali kraj svijeta, odnosno domaće političke scene kakvu poznajemo.
Germanski poučak i matematika
Treća pučka mantra, koja se također vrti po javnosti u redovnim razmacima, je ona o »velikoj koaliciji«. Sve donedavno, priča o velikoj koaliciji u Hrvatskoj je bila bizarna glupost koja je, kao i »stručnjaci« i »treći put« imala desetljećima neobjašnjivo ozbiljan tretman u javnosti. Osnovnoj tezi – da se »velikom koalicijom« dobija stabilna vlast se malo toga moglo zamjeriti, radi se o jednostavnoj političko-matematičkoj početnici. No, ostvarivost i potreba za velikom koalicijom su bile – do nedavno – nepostojeće. Naime, sve do posljednjih izbora i Vlade koja je završila svoj neslavni mandat u kršu i lomu, za velikom koalicijom nije bilo nikakve potrebe. Lijevi ili desni blok su imali komforne prednosti i stabilne većine, pa je posebno smiješno zvučala paralela s Njemačkom, koja je, kao, na neusporedivo većem stupnju razvoja političke kulture pa nije problem da Merkel i socijaldemokrati budu zajedno u Vladi. Da, istina je da je demokratska kultura kod Germana daleko od ove, 26 godina »stare« kod nas, ali velika koalicija u toj zemlji nije sklopljena u inat podjelama u Hrvatskoj, nego kao posljedica činjenice da ni lijevi ni desni centar – nisu imali dovoljno glasova da sami vladaju.
No, to su dosadne činjenice, a one se u pučkoj predaji u pravilu ignoriraju, osim ako nekim ludim i vrlo malo vjerojatnim slučajem nisu u skladu s osnovnom mišlju pučkog mudrijaša.
Negdje u skladu s tezom o poželjnosti velike koalicije bilo je i javno zgražanjem nad izjavom Zorana Milanovića s početka prošle godine o tome kako se na izborima odlučuje »mi ili oni«. To je izavalo cijelu histeriju »mi ili onizma« u kojoj je šef SDP-a optužen za izazivanje netrpeljivosti i dizanje političkih tenzija do granica nasilja. Radilo se, međutim, samo o jednostavnoj činjenici – Hrvati su 2015. mogli uglavnom izabrati ili Milanovića i njegove – kakvi god bili – ili Karamarka i desnu kamarilu koja je, uz sekundiranje Mosta, vrlo ekspresno osramotila Hrvatsku.
I gle čuda isti taj Milanović, »rodonačelnik« podjele na »nas i njih« s novim šefom HDZ-a, umjerenijim Andrejom Plenkovićem, koji ne baja o komunistima, Jugoslaviji, lustracijama i sličnim političkim nebulozama, sad raspravlja s punim razumijevanjem i uvažavanjem. Tenzije između dvije najjače stranke tako su odlaskom Karamarka, koji je bio istinski i glavni uzrok rasta podjela u društvu, odmah pale na normalnu razinu, a valja se nadati da će vremenom splašnjavati i razina bijesa u svakodevnim odnošajima »lijevih i desnih« u Hrvata.
Nepredvidivi i neupućeni
No, za progutati veliku koaliciju u SDP-u i HDZ-u čelnici tih stranaka morali bi se maksimalno izložiti i iznuriti u unutarstranačkim ratovima. Matematika je jedno, ali spariti je s političkim preferencijama i emocijama članova i simpatizera stranaka je nešto drugo.
Stoga je u ovom trenutku velika koalicija prije svega politički alat – za pritisak na Most. Jer, dok su Petrov i ostali prošle jeseni sa solidnom sigurnošću mogli računati na to da Karamarko i Milanović neće jedan s drugim, sad mogu biti još mnogo sigurniji da su im i jedan i drugi šef velikih hrvatskih stranaka u stanju okrenuti leđa, kazati »dobro, onda ja idem s Plenkijem/Zokijem« i zalupiti vratima.
Budu li rezultati izbora makar izdaleka nalik na onima iz studenog 2015. godine, ta činjenica bit će najvažniji politički fakt u tjednima koji će uslijediti nakon 11. rujna.