Bez zaštite

Kraj SDP-a (ali ni građanska Hrvatska ne stoji baš najbolje)

Jasmin Klarić

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Foto: Robert Anic/PIXSELL



Za sve ovo treba imati poseban talent. Bez obzira na količinu uloženog rada, neke stvari moraju biti urođene, da bi se postigao tako spektakularan rezultat kakvog je napravio predsjednik SDP-a Davor Bernardić u samo nekoliko tjedana otkad su se Hrvatice i Hrvati krenuli vraćati s godišnjih odmora.


Popularni Bero se očito nauživao sunca i napunio baterije, pa je krenuo punom snagom.


Dakle, samo u posljednjih dvadesetak dana lider oporbe je:




– predložio smanjenje PDV-a na poljoprivredne proizvode koje se ne može provesti jer je protivno europskom zakonodavstvu;


– čestitao na svadbi Velimiru Bujancu;


– napao Državnu reviziju zbog navodne zaštite kriminala i korupcije – a izvješća o kojima se raspravljalo su se odnosila na vrijeme Vlade njegov stranke;


– propustio reagirati oko preseljenja ploče s pozdravom »Za dom spremni« desetak kilometara od Jasenovca;


– propustio definirati jasan stav stranke oko poreza na nekretnine;


– izazvao potpuni kaos u SDP-u premišljanjem oko toga treba li vezivati izbor sudaca Ustavnog suda s povjerenstvom za Agrokor;


– poručio onima u Klubu zastupnika kojima se ne sviđaju njegove odluke da mogu napustiti Sabor (što je neustavno, jer mandat ne pripada stranci, nego zastupniku/zastupnici…).


Ništa čudno, stoga, da je kampanja za Bernardićevom smjenom krenula i da se očekuje da će narednih dana i tjedana u drugoj najjačoj hrvatskoj stranci perje letjeti na sve strane. Ovako, s ovim predsjednikom – čiji je učinak u ovih dvadesetak dana tek šlag na tortu posljednjih deset mjeseci, SDP je osuđen na dugoročno tavorenje u oporbi i toga tamo, čini se, sve više ljudi postaje svjesno.


Mračne sile u SDP-u


Ostavka Davora Bernardića stoga bi bilo najglatkije rješenje za izlazak iz limba u kojem se stranka našla – bez jasne politike i bez perspektive. Međutim, Bernardiću nešto slično očito apsolutno ne pada na pamet, jer smatra da je on taj koji SDP-u treba »osigurati prosperitet i budućnost«, kako je rekao u izjavi novinarima u Saboru.


Ne mora biti tako, ali iz njegovog garda – kojeg uključuje i čudesna facebook objava o mračnim silama koje su se urotile protiv njega jer inzistira na raščišćavanju priče oko Agrokora – se u ovom trenutku svakako da zaključiti da je spreman na obračun »do istrage vaše ili naše«, koji bi mogao uključiti disciplinske mjere prema neposlušnima i, u krajnjoj konzekvenci, pucanje stranke na pola.



Solidnom kaosu u koji je zapalo hrvatsko društvo svoj doprinos i dalje daje krajnja medijska površnost i glad za klikovitim senzacionalizmom. Tako se prošlog tjedna proširila priča da ministar financija kani oporezovati automobile starije od deset godina. Zdravko Marić je odmah prikazan kao nezajažljivi haračlija, napisani su tomovi analiza i komentara, a činjenica da zla vlast želi opaliti poseban porez onima koji voze stare aute postala je najtvrđi stup stvarnosti.Međutim, ne radi se o činjenici, nego o neprofesionalnosti, površnosti i, naposljetku, gluposti. Marić je, za one koji su uopće slušali interview iz kojeg je izvučena vijest o novom porezu, govorio o tome da se porez smanji na nove automobile koji manje zagađuju (posebno hibride i električne). »Zeleni porez« bi u ovom slučaju bio negativan. Ali, činjenice i dalje samo kvare tako dobru priču.Dokle je sve skupa došlo pokazuje i jedno zgroženo novinarsko pitanje upućeno ovih dana saborskom zastupniku Goranu Aleksiću – čini li mu se da je Sabor postao pozornica za skupljanje političkih poena.Ne, to je oduvijek bila institucija za izmjenu recepata.


Što se tiče smjene predsjednika stranke, Statut SDP-a je dosta jasan. Glavni odbor ga može smijeniti uvijek. Odnosno, kako se kaže, »u slučaju bitnih razlika u ocjenama i stavovima između Glavnog odbora i predsjednika/predsjednice SDP-a«. U ovoj priči su dvije kvake. Jedna je ona kuloarska, koja kaže da »Berini ljudi«, dakle oni izabrani s čuvenog šalabahtera koji je kružio na izbornoj konvenciji, imaju većinu u GO. Druga je mnogo ozbiljnija – za smjenu predsjednika je potrebna dvotrećinska većina glasova članova ovog tijela.


To se, gotovo sigurno, neće dogoditi.


Druga statutarna mogućnost smjene predsjednika je sazivanje izvanredne izborne konvencije stranke. Za to je potreban zahtjev pet županijskih organizacija SDP-a, a procjene su takve da nije izgledno da će ih se toliko odlučiti u ovom trenutku istupiti s tako radikalnim zahtjevom.Međutim, konvencije će svakako biti, izvještajno-tematske, koja se mora održati jednom godišnje.

Konvencija je, veli Statut, »najviši organ Stranke«. U članku 32. jasno se kaže da ona »odlučuje o povjerenju predsjedniku/predsjednici i potpredsjednicima/potpredsjednicama, članovima/članicama Predsjedništva i članovima/članicama Glavnog Odbora SDP-a te o raspuštanju Glavnog odbora«. Za odluke je dovoljna većina nazočnih.


I najbitnije, članak 32. u ovom smislu ne radi aposlutno nikakvu razliku između izborne i izvještajno-tematske konvencije, tako da je bilo kakva priča o tome da se predsjednika ne može mijenjati jer se ne radi o izbornoj konvenciji direktno kršenje Statuta.


Dakle, udar na Bernardića krajem godine neće se moći izbjeći. Hoće li biti uspješan, ili će stranačka oporba predvođena zasad prije svih s Peđom Grbinom ostati na štitu – vidjet će se za nekoliko mjeseci.


Hoće li, pak, sve to skupa SDP preživjeti, u kojoj formi i s kojom potporom birača je drugo pitanje. Kako trenutno stvari stoje, raspad i posljedični odlazak u irelevantnost uopće nije nemoguća opcija.


A to je već – u ovom trenutku – problem za cijelu zemlju.


U ognjici proustaškog revivala


Naime, Hrvatska je već nekoliko godina u ognjici konzervativne revolucije, pod pritiskom pokreta koji smanjuje prava spolnim manjinama, želi u najmanju ruku ograničiti mogućnsot abortusa, ima poseban pik na kazališta i s tim vezane nepoćudne plakate i datume, a sad u ciljnik uzima i prava nacionalnih manjina. Hrvatska je, nadalje, u ognjici proustaškog revivala, koji se trsi svim silama hrvatski fašizam izjednačiti s hrvatskim antifašizmom, bizarnim birokratskim frazama o »dva totalitarna režima«. Plenković nije filoustaša, niti je moderni križar i svi ovi udari smjeraju ne samo na društvo, nego makar i posredno na njega. Zasad ničim nije pokazao da je u stanju oduprijeti se ucjenama mraka. Ne, Plenkovićeva politika je povlačenje i odgađanje.


A za to vrijeme tama nadire. Na javnoj televiziji, koja je više nego ikad postala »katedralom duha«, uklonjena je iznenadno i »Hrvatska uživo«, a oni koji bi se bavili novinarstvom stisnuti su u sve manje rezervate.


Ministar zdravstva je odjednom zaključio – usred burnih rasprava o reformi školstva – da su mobiteli luksuz i da ih treba dodatno oporezovati, a na pitanje o uvođenju i službenih razlika u hrvatske bolnice na način da će postojati dvije grupe pacijenata, oni koji nemaju i oni koji imaju novca – odgovara:


»Mi ne živimo u komunizmu. Hrvati nek idu na referendum i vrate se u komunizam«.


Dok je nastajao ovaj tekst u Saboru je Željko Glasnović izjavio doslovno: »Meni se hvalio jedan crveni kmer, sudac u bivšem sustavu, kako nije riješio nijedan slučaj u svom mandatu. Prijatelju, ja bih njega strijeljao, ali nažalost, ne možemo. Nemamo takvu državu još«.


Još.


U to vrijeme iščekivanja, SDP kao dosadašnja kakva-takva utvrda građanske Hrvatske se raspada. Na njegovo mjesto će, odu li stvari kvragu, sigurno doći neka druga, nova opcija za koju će glasati ljudi koji ne žele živjeti u nacionalističkoj džamahiriji. Ali, to se ne može dogoditi preko noći. Za to bi trebalo još vremena.


Još.


I zato najozbilnija dilema za građane Hrvatske svakako nije ona sviđa li im se više melodija »Bero, ostani«, ili ona »Idi i ne budi ljude«. Ali bi mogla imati gadne posljedice.