Foto Robert Anić /PIXSELL
Jutros je malo bolje, bura je stala, temperatura je između minus devet i minus deset, snijega je 222 centimetra, smetova tri-četiri metra, ako ne i više. Čujem da je u Zagrebu kaos. Zovu me moji. Di je lopata? Što ja znam, valjda u garaži, tjera nas na smijeh Vukušić
Dok se u nizini i na moru dramatično proživljava hladni val, dok mediji traže što »opasniji« termin da bi utjerali strah u kosti i privukli publiku, meteorološki motritelj Ivan Vukušić na Zavižanu na nevrijeme gleda s visoka. I stvarno i figurativno.
– Ništa posebno. Uobičajeno. Jutros je malo bolje, bura je stala, temperatura je između minus devet i minus deset, snijega je 222 centimetra, smetova tri-četiri metra, ako ne i više. Čujem da je u Zagrebu kaos. Zovu me moji. Di je lopata? Što ja znam, valjda u garaži, tjera nas u smijeh čovjek koji sam usred ničega vodi brigu o nevremenu u glavnom gradu.
– Moraš sve koordinirati, smije se Ivan, koji je krenuo stopama djeda i oca koji su također život posvetili motriteljskoj postaji na Zavižanu.
– Mi smo naučili na ovo, što je to nama, kaže Vukušić.
Ivan je došao na Zavižan pješice prije 13 dana.
– Nadam se da u ponedjeljak-utorak idem kući. Pa kako po ovom snijegu, pitamo ga.
– Krplje, dereze pa ide. Kad je ovakvo vrijeme, onda ne idemo nikuda, priča Ivan koji do Zavižana dođe od Klade ili Oltara.
Rekord mu je sat i 45 minuta ljeti, a zimi treba i po sedam sati. Mi obični gradski ljudi u čudu. Pitamo ga je li puška pri ruci.
– Ma kakva puška, to je još pet-šest kila. Nosim fotoaparat, i on mi je sve teži, trebat ću naći neki manji.
