Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 26
Sutra: 11° 11° 26
20. studenoga 2019.
Ispovijed riječkog Vukovarca

Junak obrane Bogdanovaca Lujo Soldić progovorio o užasu u danima pada Vukovara i mjesecima u logoru

Foto Damir Škomrlj
Foto Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 18. studeni 2016. u 11:24 2016-11-18T11:24:00+01:00

Želja mi je da se svi Vukovara sjete i ostale dane u godini, ne samo na obljetnicu pada, jer taj grad umire. Političari na Vukovaru samo skupljaju poene, ali njima na dušu. Mi smo dali što smo mogli

Stegne oko srca u ovo doba godine. Sve što se događalo tih dana prije 25 godina, sve što je uslijedilo. Nemoguće je to zaboraviti, prisjeća se stradanja Vukovara i okolice Lujo Soldić, jedan od heroja obrane Bogdanovaca, s kojim smo razgovarali uoči obilježavanja godišnjice pada Grada heroja. O svemu što je proživio u danima pada Vukovara i mjesecima torture u logoru nakon toga, odlučio je prvi put javno govoriti, kaže, ne zbog sebe, nego zbog istine i budućnosti.

– Moramo se okrenuti budućnosti. Ovo i jest svjedočenje za budućnost, jer da bi djeca znala graditi budućnost, moraju znati istinu o prošlosti – kaže Soldić.

Soldić danas, kao i brojni Vukovarci koji su bili primorani napustiti svoj grad, živi u Rijeci zajedno s obitelji. Rodni grad posjećuje tek povremeno, uređujući roditeljsku kuću, ili u prigodama poput obilježavanja obljetnica i prisjećanja na ratna stradanja. 

– Bih li se vratio u Vukovar? Ne, ne bih. Ne mogu. Tu i tamo odem, sređujem pomalo tu kuću u Borovu. Moja kuća na Mitnici bila je potpuno srušena, ali bez obzira na to, ne bih više mogao tamo živjeti, nakon svega što se dogodilo, svega što smo prošli. Volim taj grad, volim otići u Vukovar, ali već nakon dva-tri dana želim se vratiti natrag, opisuje svoje osjećaje prema gradu koji je branio ovaj riječki Vukovarac. 

A njemu i njegovim suborcima, kao i stanovnicima Vukovara i okolice, doista su se prije 25 godina događale stvari koje je danas, kako sam kaže, teško i pretočiti u riječi i ispričati, jer o svakom danu provedenom u obrani Bogdanovaca, kao i svemu što se zbivalo nakon što su mjesto zauzeli JNA i četnici, te o mjesecima provedenim u logoru u Sremskoj Mitrovici, mogla bi se napisati knjiga. 

– U Bogdanovcima sam ostao do zadnjeg dana, do 10. studenog, kad su JNA i četnici uspjeli slomiti naš otpor. Tri mjeseca je nas sedamdeset-osamdeset branitelja, pripadnika ZNG-a, MUP-a i HOS-a odolijevalo napadima neprijatelja koji je osim tenkova i drugog teškog naoružanja imao oko tisuću vojnika na tom području. Bogdanovci su bili zadnje mjesto u okolici grada koje se uspjelo toliko dugo braniti, i upravo preko Bogdanovaca je vodio takozvani Put spasa iz Vukovara. Nadam se da će negdje u povijesti ostati zapisano da je tako mali broj ljudi uspio toliko dugo držati položaje – priča branitelj. 

Okružen neprijateljima

Zadnjih mjesec dana prije sloma obrane mjesta on i njegovi suborci bili su u potpunom neprijateljskom okruženju, odsječeni od svih.

– Presjekli su nam put i prema Vukovaru, i prema Vinkovcima. Držali smo položaje sve do tog kobnog desetog, kada se sva ta neprijateljska sila sručila na nas. Napad je počeo ujutro, krenuli su na nas sa svih strana, od Vukovara, Marinaca, Bršadina, nismo više znali odakle sve napadaju. Nastao je pakao, borbe su trajale cijeli dan, pružali smo otpor dok smo mogli, dok smo imali municije, sve do četiri-pet poslijepodne, kada su se zadnji branitelji uspjeli izvući – priča Soldić.

2361384

On sam našao se skriven, ali okružen neprijateljima, u jednoj zgradi skupa s ranjenim suborcem, gdje je ostao sve do noćnih sati.

– U jednom trenutku ispred te kuće došao je tenk. Vidio sam kako okreće cijev prema nama, a onda je ispalio granatu u tu zgradu. Nisam bio ranjen, ali bilo je to strašno, eksplozija, prašina od koje se ništa nije vidjelo. Ipak, ostali smo unutra i nisu nas otkrili. Htio sam da noću krenemo u proboj. Navečer je pucnjava utihnula, ali selo je bilo u plamenu. Govorio sam prijatelju da krenemo skupa, rekao sam mu: »Željko, moramo ići«, ali on nije htio. Rekao je da ne ide, da ne može jer je ranjen i da mu valjda neće ništa učiniti, prisjeća se dramatičnih trenutaka Soldić.

Oko pet ujutro, pod okriljem mraka, odlučio je pokušati izići iz sela.

– Puzeći sam prešao cestu i na drugoj strani naletio na mrtva tijela neprijateljskih vojnika. U tom trenutku vidio sam da sredinom ceste prolazi jedan stariji mještanin, znam da smo ga zvali Baldo, čovjek od svojih osamdesetak godina. Valjda ga više nije bilo briga hoće li ga ubiti ili što će biti s njim. Vidio je i on mene i samo mi tiho dobacio: »Sine, bježi!« i nastavio ulicom. Jesu li neprijatelji u tom trenutku uočili njega, ili možda i mene, ne znam, ali počeli su pucati po nama. Nisu me pogodili, a začudo, kasnije sam saznao da je i taj starac preživio. Uglavnom, više se nisam mogao vratiti natrag preko ceste, pa sam pobjegao u kukuruzište, nastavlja Soldić.

Noć u zemunici

Dva dana i dvije noći pokušavao se izvući, istodobno se skrivajući od neprijateljskih snaga koje su već zauzele čitavo okolno područje.

– Kako nisam iz Bogdanovaca, nego iz Vukovara, nisam najbolje poznavao okolicu mjesta. Nisam znao kud bih krenuo, pa sam krenuo prema Vukovaru. Sa sobom sam od oružja ponio samo pištolj, ne toliko radi obrane, nego najviše zbog mina. Ako naletim na koju, da mogu sam sebi presuditi, da ne umirem tko zna koliko dugo u mukama. Tako čovjek razmišlja u tim situacijama. Uglavnom, uspio sam doći blizu Sajmišta, ali tamo su već bili tenkovi JNA. E tad stvarno više nisam znao kamo da krenem. No, onda sam ugledao dalekovod i sjetio se da on ide od Vinkovaca prema Vukovaru, pa sam odlučio pratiti trasu dalekovoda, i pokušati se tako dokopati Vinkovaca. Krenuo sam, oprezno, zaobilazeći mjesta, Bogdanovce, Marince, te stigao do Henrikovaca, ne znajući kakva je tamo situacija – nastavlja.

listopad09100140

Tamo su ga, slično kao na prilazima Vukovaru, dočekali tenkovi, ukopani na položajima. Krenuo je natrag, no nije bilo drugog izlaza nego pokušati proći Henrikovce.

– Gotovo sam i uspio, tog trećeg dana. Kretao sam se uz rub kukuruzišta, u strahu od mina, i prošao već pola sela, kada su me ipak ugledali. Odmah su zapucali. Pucnjava je prestala kada sam pao, valjda su mislili da su me ubili. No, kad sam se digao, opet su zapucali i krenuli prema meni. Više nije bilo izlaza. Bio sam zarobljen – teško izgovara Soldić.

Kundakom u lice

Njegova kalvarija od tog trenutka dobila je još strašniju dimenziju, jer već od prvog dana krenule su batine i zlostavljanja, ispitivanja i druge torture.

– Tog prvog dana cijeli jedan čopor njih me tukao, udarao. Doveli su me u neku kuću gdje su raspravljali hoće li me odmah strijeljati ili ne. Prislanjali su mi cijev puške na trbuh, na koljeno, na rame, govorili mi da biram gdje će pucati. Bio sam u tolikom šoku da nisam mogao ni govoriti. Pitali su me jesam li ozlijeđen i govorili mi da će me pregledati njihov doktor Mengele. Kasnije su me odvukli u neki podrum, a tamo je zaista počela kalvarija. Tukli su me do iznemoglosti, tko god je stigao i čime god je stigao. U jednom trenutku udarali su me u lice i kundakom puške, priča o preživljenim strahotama Vukovarac.

Nakon njega, u isti podrum doveden je i jedan pripadnik MUP-a, iz Ivankova.

– Prestali su tući mene i prebacili se na njega. Ne mogu vam to opisati, ali ne znam je li mi gore mučenje bilo kada su mene prebijali, ili gledati kako drugo ljudsko biće, čovjeka onako izmorenog, te zvijeri tuku, maltretiraju, stavljaju mu nož pod grlo. To je potrajalo do drugog dana, kad su nas ubacili u vozilo i odvezli u Petrovce. Sam taj put bio je nova tortura, jer su dva puta stali i rekli nam da će nas sad strijeljati. U Petrovcima su me vezali, ispitivao me neki kapetan, a dva vojna policajca JNA mlatila pendrecima. Tada sam pomislio – ako ovo preživim, preživjet ću sve – kaže Soldić.

Idući dan, njega i zarobljenog policajca opet ukrcavaju u vojno vozilo. Dolaze u Šid, gdje su ih ponovno prebili te u zloglasni logor u Sremskoj Mitrovici.

– Nas smo dvojica bili među prvima koji su tamo stigli. Kako se kasnije ispostavilo, ja sam među zadnjima i otišao, u posljednjoj razmjeni zarobljenika, tek u kolovozu 1992. godine. U Sremskoj Mitrovici nas je dočekao kasnije nažalost dobro poznati špalir, kroz koji smo morali proći, a oni u špaliru po nama su mlatili svime što im je bilo pri ruci. Nakon toga smjestili su nas svakog u svoju prostoriju od dvjesto i više kvadrata. Nekoliko dana kasnije, kad su doveli zarobljene branitelje Vukovara, unutra nas je bilo po stotinu i pedeset, a u prostoriji sa mnom bio je i bivši ministar branitelja Fred Matić – priča Soldić.

Psihološke igrice

Prva tri dana u Mitrovici bila su, dodaje, pravi pakao. Nove batine, nova ispitivanja, psihološke torture.

– Prvog dana ušao je neki čuvar, noseći mi hranu u limenom tanjuru i pitao me znam li ga. Odgovorio sam da ne znam. »E pa ja sam bokser iz Radnički od Niš« – odgovorio mi je i tako me snažno udario šakom u glavu da sam pao i nakratko izgubio svijest. Tri dana su ulazili, izlazili, tukli me, ispitivali. Jednako tako i zarobljenog policajca. Kad su nas stavili s drugim zarobljenicima, opet isto, nasumice bi nas izvodili, tukli i ispitivali. Onda su počeli pristizati branitelji iz Vukovara. Ugledao sam jednog prijatelja i zazvao ga: »Stipe, zar me ne prepoznaješ?«. Samo me pogledao i odgovorio »ne« i nastavio. Kasnije se ispostavilo da mi je lice bilo toliko izobličeno od batina da me on doista nije prepoznao – kaže Soldić.

2361176

Svakodnevna maltretiranja nastavila su se i dalje.

– Ponekad bi ljude tako prebili da bi ih natrag u sobu donijeli u deki, jer nisu mogli stajati na nogama. Neke su i ubili batinama. Ljudi to nisu mogli izdržati ni psihički ni fizički, potpisivali svakakva priznanja, pod batinama i mučenjima. Mene su optužili da sam ubio nekoga u Vukovaru, a nisam tamo ni bio, nego u Bogdanovcima. Možete misliti kakva je to tortura i kakve su psihološke igrice igrali s nama, kad su mi u jednom trenutku rekli da je moj otac, za koga sam tad saznao da je zarobljen, potpisao priznanje da sam ja ubio tog čovjeka. Dogodilo se i da me jednog dana ispitivao čovjek s kojim sam išao u školu, moj kolega, koji je htio znati gdje mi je bratić koji je bio jedan od zapovjednika u Vukovaru. Rekao sam da ne znam na koga misli, na što me čovjek koji je bio s njim izudarao. Htjeli su i da im kažem imena ljudi koji su bili sa mnom u Bogdanovcima. Izvlačio sam se da nisam iz tog mjesta, nego iz grada, te da nisam suborce ni znao po imenima, nego nadimcima. To je dijelom i bila istina, jer bilo je tamo dečki iz raznih krajeva, i zaista sam im znao samo nadimke. Primjerice Crvenkapa, dečko iz Zagreba, inače konobar, divan čovjek i nevjerojatno hrabar, koji je sam uništio 80 posto tenkova onesposobljenih u napadima JNA na Bogdanovce. Rekao sam im i da sam se doselio iz Rijeke, da sam inače pomorac i da ne znam ljude toliko dobro, ali to je ispalo još gore po mene, jer su me onda optužili da sam dovozio oružje. Donijeli su me u sobu, cijelog krvavog i prebijenog – kaže Soldić. Do zarobljenika je, kaže, pokušavao doći Crveni križ, ali su ih logorski čuvari onemogućavali u tome, tako da je on sam, primjerice, u Crvenom križu registriran tek mjesec dana nakon zarobljavanja.

Tukli do kraja

Golgota Luje Soldića je potrajala sve do 14. kolovoza 1992. godine, kada je napokon razmijenjen.

– Otišao sam doslovce u zadnjoj grupi. Pravo da vam kažem, nisam znao vode li nas stvarno na razmjenu ili što namjeravaju s nama. Iživljavanja su potrajala do samoga kraja, tukli su nas još i u autobusima, sve do dolaska na mjesto razmjene. Tek kad smo prešli na našu stranu, napokon sam shvatio da je sve konačno završilo, da sam slobodan – kaže Soldić.

Nakon razmjene odlazi u Osijek, potom u Zagreb, a na kraju u Rijeku, gdje je i prije rata proveo dio života, kao učenik Pomorske škole i pomorac. Tu se s obitelji, suprugom i djecom odlučio trajno nastaniti i nastaviti život.

– Nakon oporavka odlučio sam se vratiti na brod. Tako sam 1996. ponovno počeo ploviti, najprije kao prvi časnik, a kasnije i upravitelj stroja na brodovima kompanije Jan De Nul. To me dobrim dijelom i spasilo. Tamo sam često bio jedini Hrvat na brodu, a posla je bilo puno pa čovjek ne stigne toliko razmišljati o svim ružnim stvarima koje je preživio. Prije osam godina, zbog bolesti, ponajprije problema s kostima, otišao sam u mirovinu kao pedesetpostotni vojni invalid Domovinskog rata, kojeg se s ponosom sjećam. Želja mi je da se svi u ovoj zemlji Vukovara sjete i ostale dane u godini, ne samo na obljetnicu pada, jer taj grad umire. Političari na njemu samo skupljaju poene, ali njima na dušu. Mi smo dali što smo mogli. I u logoru smo znali pričati, zamišljati kakva će Hrvatska biti kad bude slobodna i samostalna. Hrvatska za koju smo se mi borili bila bi puno ljepša – zaključuje Soldić.

UP1711X2

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija