Afera avioni

Izvori bliski premijeru kažu da nikad neće oprostiti Krstičeviću. Ali to ne znači da će ga smijeniti

Dražen Ciglenečki

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ljudi koji poznaju premijera ističu da nikad neće oprostiti Krstičeviću što se ponašao poput uvrijeđene primadone kad je podnio ostavku zbog konstatacije predsjednice Republike da se vojska morala ranije angažirati na gašenju požara. Ali, na Plenkovićevu žalost, Krstičević je njemu itekako potreban



Bit će još sigurno riječi o propaloj obnovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Opozicija će taj neuspjeh Vlade Andreja Plenkovića, ne treba sumnjati, koristiti u kampanji za parlamentarne izbore, a možda već i za skorašnje izbore za Europski parlament. Budući da je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović aktivno sudjelovala u donošenju odluke da se prihvati ponuda Izraela, njezini protukandidati će je, može se pretpostaviti, podsjetiti na to krajem godine tijekom debata za predsjedničke izbore.


Jasno je stoga da bi si Vlada, HDZ i predsjednica Republike dosta olakšali život da je kupljeno 12 izraelskih F-16 C/D Baraka, čime bi se onda oni hvalili u vrijeme predizbornih kampanja koje slijede. Ali, nakon što je u četvrtak u Saboru održana rasprava o SDP-ovoj interpelaciji vezanoj za rad Vlade u slučaju pokušaja nabave borbenih zrakoplova, o ovome će se ubuduće ipak manje razgovarati. To je i bio cilj HDZ-a, koji je tu interpelaciju stavio na raspravu u praktično najkraćem mogućem roku, dok se druge ovakve oporbene inicijative nalaze na dnevnom redu i dulje od godinu dana. SDP, doduše, barem na deklarativnoj razini, nije odustao od traženja opoziva ministra Damira Krstičevića ili čak cijele Vlade. No, do toga vjerojatno ipak neće doći, jer obje su strane već iznijele sve argumente i »argumente«, pa ih ne bi imalo smisla, za koji tjedan ili mjesec, ponavljati u Saboru, a s unaprijed poznatim rezultatom glasovanja o tom eventualnom zahtjevu.


Makar, bilo bi zanimljivo pratiti kako najsvježiji SDP-ovi prebjezi, poput Ane Komparić Devčić i Milanke Opačić, iskazuju podršku Krstičeviću i Vladi, koje su još nedavno smatrali politički iznimno štetnima za Hrvatsku. Uglavnom, nakon što je većina u Saboru očekivano odbila SDP-ovu interpelaciju, može se rezimirati debakl posla s Izraelom vrijedan pola milijarde eura i pritom izvući tri zaključka.


Nisu se razumjeli




Kao prvo, Hrvati i Amerikanci nisu se razumjeli. Najpovoljnija je varijanta za Banske dvore da je između Hrvatske i SAD-a došlo do određenog šuma u komunikacijama, da se vlasti dviju država jednostavno nisu razumjele. Lošija je opcija da Hrvati, u ključnom razdoblju prije odabira ponuda pristiglih na natječaj za nabavu borbenih zrakoplova, nisu shvaćali što su im vrlo precizno objašnjavali njihovi američki sugovornici. Znalo se da Izrael mora ishoditi odobrenje Amerikanaca za prodaju darovanih im F-16, a koje su oni kasnije tehnološki nadogradili. Izraelci su uvjerili Krstičevića da tu, s obzirom na njihovo tradicionalno čvrsto savezništvo sa SAD-om, neće biti nikakvih problema, ali premijer Plenković je početkom 2018. unatoč tome slao svoje ljude preko Velike bare kako bi se iz prve ruke informirali o američkoj poziciji. Danas predsjednik Vlade tvrdi da su njegovi izaslanici dobili usmena jamstva da će američka administracija dopustiti trajan transfer Baraka u posjed Hrvatske. Kako se navodi u odgovoru Vlade na interpelaciju SDP-a, pomoćnik ministra obrane Petar Mihatov 29. siječnja prošle godine sastao se u Pentagonu s američkim kolegom Robertom Karemom i ovaj mu je navodno rekao da »dobivanje odobrenja (TPT), ako je riječ o izraelskoj ponudi, nije političko pitanje, odnosno nije upitno«. Identične su odgovore Hrvatima, ističe Vlada, davali i drugi američki državni dužnosnici, kao i predstavnik tvrtke koja proizvodi F-16. Je li baš bilo tako?


Odgovornost Vlade


Veleposlanik SAD-a u Zagrebu Robert Kohorst u više je navrata demantirao Vladu, tvrdeći da su Amerikanci cijelo vrijeme govorili hrvatskoj strani koje sve uvjete mora Izrael ispuniti da bi prodao Barake. Zapravo su ih trebali vratiti u originalno stanje, a takve avione Hrvatska nije željela platiti. Nema dokumenata kojima bi Vlada mogla potkrijepiti svoju verziju, da oni postoje već bi ih objavili. Upravo suprotno, sva dokumentacija koja je dosad iz raznih izvora, pa čak i iz MORH-a, plasirana u javnost, ide u prilog Kohorstu, na temelju čega predsjednik SDP-a Davor Bernardić optužuje Plenkovića da laže. Međutim, zašto bi se jako oprezan premijer upustio u veliki politički rizik i prihvatio ponudu Izraela, svjestan da se ona najvjerojatnije neće moći realizirati? Iz SDP-a nismo čuli uvjerljiv odgovor na tu dvojbu. Realnije je da je Plenković, na osnovu površnog iščitavanja privremenog odobrenja i izvještaja Mihatova i ostalih, mislio da Amerikanci neće naknadno postavljati prepreke. Zbog čega je SAD uopće dao to privremeno odobrenje ako su u konačnici namjeravali zaustaviti prodaju Baraka, to se sigurno i premijer pita. Ali, tu nema pomoći, tako je ispalo, a odgovornost snosi Vlada, koja je vodila cijeli postupak. Drukčije u politici ne može biti.


Drugi zaključak govori da Krstičević politički nije ugrožen. U za Plenkovića idealnom svijetu, on bi tajnici Vlade nonšalantno naložio da napiše razrješenje za ministra Krstičevića. Dao mu je zadatak da nabavi borbene zrakoplove, ovaj ih nije isporučio i jedina bi logična posljedica propasti najvećeg projekta ove Vlade bila Krstičevićeva smjena.


Osjetljivi ministar


Osim toga, ministar obrane zamjerio se Plenkoviću još u ljeto 2015., kad je podnio ostavku zbog konstatacije predsjednice Republike da se vojska morala ranije angažirati na gašenju požara na splitskom području. Premijer je tada sam sebe ponižavao u javnosti, moleći Krstičevića da odustane od odlaska iz Vlade. Osjetljivi ministar otišao je na godišnji odmor i držao ga u neizvjesnosti, a onda se ipak predomislio, nastupajući kao da Plenkoviću čini veliku uslugu. Užasna je to bila situacija za predsjednika Vlade i ljudi koji ga poznaju ističu da nikad neće oprostiti Krstičeviću što se ponašao poput uvrijeđene operne primadone. Ali, na Plenkovićevu žalost, Krstičević je njemu itekako potreban. Prethodni predsjednici HDZ-a nisu morali dokazivati svoje domoljublje i odanost Hrvatskoj, to se podrazumijevalo. I Ivo Sanader i Jadranka Kosor su na mjestu ministra obrane imali obične civile. Plenković, međutim, nema državotvorni background. Roditelji su mu bili pripadnici komunističke elite, on se u maturalnoj radnji krajem osamdesetih pozivao na Eduarda Kardelja, nije sudjelovao u Domovinskom ratu, a u HDZ se učlanio tek 2011. S takvim je pedigreom Plenković bio prisiljen posezati za gestama koje bi ga u očima HDZ-ovaca legitimirale kao pravog Hrvata. U sklopu vlastite kroatizacije, za ministra obrane i potpredsjednika Vlade izabrao je umirovljenog generala, kojeg je svojedobno predsjednik Stjepan Mesić nečasno otpustio iz vojne službe. I tako je Plenković zapeo s neartikuliranim Krstičevićem, čovjekom potpuno nesposobnim za politiku i obnašanje visokih državnih dužnosti. »Vlada stoji iza ministra«, procijedio je u četvrtak premijer u Saboru, iako bi ga najradije poslao natrag u poduzeće M SAN. Priskočili su zatim i zastupnici HDZ-a, prikazujući Krstičevića kao legendarnog ratnika i ministra koji je »vratio dostojanstvo pobjedničkoj vojsci«. Naizgled paradoksalno, Krstičevićev politički status nije ugrožen ni nakon što je podbacio s avionima. Da je nesretni Plenković duboko nezadovoljan s njim pokazuje i premijerova najava da će se u sljedeći pokušaj nabave uključiti i drugi ministarski resori. Ali, dok je ove Vlade, Krstičević je zabetoniran na čelu MORH-a.


Maksimum SDP-a


Treći se zaključak odnosi na SDP, koji je izvukao maksimum iz ovog slučaja, ali pritom HDZ nije pretrpio štetu. Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić hvalio se prekjučer u Saboru da njegovoj stranci ni afera zrakoplovi nije srušila rejting. Ne brine ga što su birači HDZ-a u potpunosti politički otupjeli, pa im ne smeta gotovo ništa loše vezano za njihovu stranku, zanima ga jedino da je oni ustrajno podržavaju. Istodobno se Bačić rugao SDP-u da u anketama uživa sve manju podršku, da socijaldemokratima, dakle, nije pomogao ni novi fijasko Vlade. No, rastrojeni SDP, čiji Klub zastupnika jedva nekako funkcionira, izvukao je iz ovoga maksimum koji se mogao. Nisu trenutačno politički profitirali, ali se iznova potvrdilo da je Vlada Andreja Plenkovića najgora u povijesti samostalne Hrvatske.


Građani koji su rezervirani prema HDZ-u, a njih je u biračkom tijelu sedamdesetak posto, dobili su dodatne argumente za svoj stav. Ne samo zbog nesposobnosti Vlade da završi projekt u koji je krenula nego je i u javnosti posijano sjeme sumnje da je u pozadini forsiranja izraelske ponude bila neka korupcija, makar za to nema konkretnih dokaza, čak ni indicija. U politici se samo percepcija računa. Na posebno efektan način SDP-ovci su neutralizirali intenciju HDZ-a da priču s F-16 skrenu na remont MIG-ova 21, obavljen u mandatu Vlade Zorana Milanovića. Bačić i brojne njegove kolege u Saboru inzistirali su da ti MIG-ovi ne lete, a Bernardić je pročitao objavu s internetske stranice MORH-a da su isti zrakoplovi 14. veljače provodili redovne letačke aktivnosti i probijali zvučni zid. »Znači, lete«, uzviknuo je Bernardić. Nije to utjecalo na HDZ-ovce, koji su se, po zadanom im scenariju, nastavili zgražati nad remontom u Ukrajini, koji je hrvatsko nebo ostavio nezaštićeno. Ali, ta im teza, bjelodano je, ne drži vodu i trebat će na njoj ozbiljno poraditi. Dakle, SDP-u koji vodi Bernardić, u pravu je Bačić, ni afere ovakvih razmjera više ne mogu dići rejting. Može se, međutim, slobodno reći da su napravili što im je kao najjačoj oporbenoj stranci u aktualnoj situaciji bila dužnost. Nisu se osramotili nego su demonstrirali da u toj stranci i dalje ima političkog potencijala.