Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
26. rujna 2018.
Gasitelji Lopače

ISTINSKI HEROJ Donosimo priču o vatrogascu koji je iz Lopače spasio šest ljudi: 'Vodila me samo jedna misao'

snimio Roni Brmalj
snimio Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2018. u 13:51 2018-08-20T13:51:58+02:00

"Put do četvrtog kata bio je izuzetno težak, 3. i 4. kat bili su ispunjeni gustim crnim dimom. Na vrhu stepeništa najprije sam naišao na jednog starog čovjeka, bio je teško pokretan, pa sam najprije njega krenuo izvlačiti, pomogli su mi kolege."

RIJEKA - Jedna jedina misao bila mi je vodilja: moramo spasiti te ljude! A život civila meni je važniji od mog života – govori nam vatrogasac Dino Škamo, rukovoditelj akcije spašavanja ljudi u velikom požaru što je u petak zahvatio Psihijatrijsku bolnicu Lopača. Istinski je to heroj u izvlačenju ljudi iz zgrade zahvaćene plamenom i dimom, koji je spasio šest ljudi, pacijenata i medicinskih sestara, a neke od njih izvukao sam, bez pomoći kolega. Razgovaramo s vatrogascem nakon što smo svojim očima vidjeli na mjestu događaja kako pada na koljena od iznemoglosti te posljedica visoke temperature i dima kojima je bio izložen, nakon što bi izvukao pacijenta.

– Tek što sam došao na mjesto požara u Lopaču doživio sam scenu iz filmova. Na prozoru na četvrtom katu vidio sam dvije medicinske sestre, koje su doslovce bile izbezumljene i vrištale. »Spasite nas, izgorit ćemo!«, vikale su – prisjeća se Škamo, te dodaje kako je tada odlučio promijeniti planiranu taktiku, te usmjeriti vatrogasne snage na hitnu evakuaciju.

Probijanje kroz dim

– Put do četvrtog kata bio je izuzetno težak, 3. i 4. kat bili su ispunjeni gustim crnim dimom. Na vrhu stepeništa najprije sam naišao na jednog starog čovjeka, bio je teško pokretan, pa sam najprije njega krenuo izvlačiti, pomogli su mi kolege. Kada sam njega spustio dolje, vratio sam se natrag na 4. kat, u holu su bili lokalni vatrogasac, koji nije imao aparat za disanje, i nekoliko pacijenata, starije dobi. Pitao sam u kojoj su sobi medicinske sestre, pa smo kolega Edi Dunat iz Javne vatrogasne postrojbe Grada Rijeke i ja ušli u tu sobu. Vidjelo se da su sestre pod velikim stresom i žele van, a istodobno ih je strah onog što je ispred njih. Kolega tada stavlja »samospasioca«, masku za disanje, medicinskoj sestri Mihaeli Kajzer, a ja, kako nisam imao takvu, stavljam svoju masku za disanje i svoju kacigu na glavu sestre Andree Nasić. Objašnjavam što moramo nas četvero učiniti prije nego što se stepenicama spustimo četiri kata, jer ima i drugih ugroženih ljudi koje treba spasiti. Sestra Nasić bila je u većem šoku. Nakon što smo kolega i ja izvukli sestre, a ja sam to učinio bez svoje maske za disanje, bio sam na rubu malaksalosti, pa sam tražio da me zaliju s dva bokala vode. Došao sam k sebi, pa stavio dišni aparat i vratio se natrag na najviši kat zgrade – priča Dino Škamo, opisujući dalje kako je vatrogasca iz lokalnog DVD-a zamolio da mu pomogne da s kreveta izvuče nepokretnog pacijenta, kojeg sam zatim sam odnio dolje, do ruku osoblja koje je bilo pred zgradom.

– Uz pomoć dvojice kolega izvukao sam nakon toga još jednog čovjeka. Sve se to događalo u situaciji da je na trećem i četvrtom katu vidljivost zbog dima bila gotovo nikakva, pogotovo stubište na trećem katu, a u holu na četvrtom katu mogao si nazirati siluete. Iz okna lifta sukljao je gusti crni dim. Problem je za nas bio tim veći jer smo u spašavanju imali ljude u rukama, pa tamo gdje nismo vidjeli gotovo ništa nismo mogli opipavati prostor rukama. Znao sam da je gore u holu još jedna žena, krupnije građe, koja je sjedila u blizini prozora. Sa mnom su išli kolege Edi Dunat i Igor Damjanović. Igor Hrelja, zapovjednik smjene u mojoj vatrogasnoj postrojbi i rukovoditelj akcije gašenja, pitao je treba li za spašavanje žene angažirati autoljestve ili autoplatformu, pa da preko njih spasimo ženu. No, činilo mi se da je ta tehnika važnija u gašenju požara, a ako smo izvukli sve dotad, izvući ćemo »na ruke« i posljednju osobu. Morali smo paziti i na to da žena ima kateter, a pacijentica je bila u takvom psihičkom stanju da mi je grčevito vukla cijev od maske za disanje, pa sam na koncu morao skinuti masku i nastaviti je nositi do prizemlja bez maske – opisuje dramatične trenutke Škamo, dodajući kako su tu ženu »krupne građe« izvukla četvorica vatrogasca, tri profesionalca i jedan član DVD-a.

Icsrpljeni vatrogasci

– Nakon što smo izvukli tu pacijenticu, pao sam na koljena. Bio sam iznemogao... Drugi su govorili da je naš posao gotov, da stanemo i odmorimo. No, želio sam biti siguran da više nikoga od ljudi nema gore. Ne mislim na jednu osobu koja je smrtno stradala u požaru, što je bilo poznato otprije. Rekao sam da idem pregledati četvrti kat, dok sam kolegama Dunatu i Damjanoviću naložio da pregledaju sobe na katu ispod. U sve sobe koje sam ušao legnuo sam na pod i gledajući i iz tog kuta uvjerio se da nema ljudi. Tada sam od kolega dobio informaciju da je pronađena jedna osoba uz krevet i da su počeli s njenim izvlačenjem. Spustili smo se nakon toga svi pred zgradu. Uvidjevši u kakvom smo fizičkom stanju, zamolio sam osoblje bolnice da nama vatrogascima dostave što više mineralne vode, cedevite ili mlijeka, kako bismo se regenerirali, jer »obična« voda nije dovoljna. Tražio sam zatim od mojih ljudi da budu na raspolaganju osoblju bolnice i pomažu u transportu pacijenata, tamo gdje treba – govori dalje, dodajući da mu je izuzetno drago što sam kod kolega u cijeloj akciji vidio da žele pomoći, spasiti ljude i inventar.

Novi profesionalni i ljudski ispit za Dina

Požar u Lopači bio je novi profesionalni i ljudski ispit za Dina Škamu, vatrogasca kojeg šira javnost ponajprije poznaje po spašavanju nakon pada motornog zmaja na Grobnišćini krajem 2016. godine i akciji izvlačenja ljudi za novogodišnjeg kupanja na Pećinama. Za požrtvovno spašavanje čovjeka iz jezera u mjestu Dubina Škamo je dobio tri nagrade: Grada Rijeke, Hrvatske vatrogasne zajednice i Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

– Vidio sam koliko su bili iscrpljeni. Moram naglasiti da sam jako ponosan što sam vatrogasac, te da mi je bila čast rukovoditi i biti član ekipe koja je spašavala ljudske živote. Spasili smo deset ljudi, koliko je meni poznato. Mislim da su vatrogasci napravili lavovski posao. Već sam spominjao kolege Dunata i Damjanovića, a valja reći da su u izvlačenju ljudi sudjelovali i Dino Ćorić, Amir Kahrimanović, Danijel Iskra i Mateo Grabež, svi iz Javne vatrogasne postrojbe Grada Rijeke. Ovakve intervencije su nešto na čemu temeljimo program obuke, zamišljeni su to scenariji koji su rijetki, ali mogući. Nekom vatrogascu prođe cijeli profesionalni vijek, a da nije iskusio ovakvu intervenciju kao što je bila u Lopači. Treba djelovati odmah, vrijeme je dragocjeno. Već nakon izvlačenja prvog čovjeka bio sam umoran. Ali, ne smije se stati, mora se ići dalje, sportaš sam, pa mi je dobra fizička sprema pomogla – napominje 46-godišnji Dino Škamo, objašnjavajući da je instruktor ronjenja, do prije desetak godina aktivni nogometaš, triput tjedno pliva na bazenu, biciklom ide na posao i vraća se, a ujutro na dan požara imao je i trkački trening.

Priznaje da se tijekom akcije pitao hoće li uspjeti spasiti sve, s obzirom da u početku nisu znali kakav je točno intenzitet požara. Naglašava i da su se uređaji za disanje, koji u intervencijama obično traju pola sata, »trošili« za 12 do 13 minuta.

– To govori o zahtjevnosti intervencije, kako su vatrogasci trošili 150 litara zraka u minuti. Inače je normalno da se, kad tijelo nije u naporu, troši 20 litara, a kod teškog rada 100 litara zraka. Ovih 150 litara govori o ekstremnim fizičkim naporima kojima su bili izloženi vatrogasci – naglašava Dino Škamo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka