Nedostižan rok

Hrvatska ne smije zabraniti pobačaj, ali ga može itekako otežati. Vlada zasad odgađa vrući krumpir

Ljerka Bratonja Martinović

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

U posljednja dva i pol desetljeća broj induciranih pobačaja u Hrvatskoj u stalnom je padu i postoji opravdana sumnja da pobačaj polako prelazi u ilegalnu sferu. Razlog tome je priziv savjesti ginekologa, na koji se poziva 54 posto liječnika, zbog čega žene u nekim bolnicama taj postupak uopće ne mogu obaviti



Ako se na njega moglo čekati gotovo tri desetljeća, može se čekati još. Novi hrvatski zakon o pobačaju, kako stvari stoje, neće biti donesen do veljače, a pitanje je koliko će trebati Ministarstvu zdravstva da zakonski obradi ovu krajnje osjetljivu temu koju je i sam Ustavni sud izbjegavao punih 26 godina. Ako Vlada od Ustavnog suda zatraži i dobije odgodu, sasvim je sigurno da se s novim zakonom neće žuriti.


Indikativna je i činjenica da je nalog Ustavnog suda za izradom novog zakona stigao početkom 2017, a gotovo dvije godine kasnije, na isteku roka koji je Ustavni sud zadao, još nije formirana ni radna skupina za izradu zakona.


Pobačaj je politički vrlo neugodna tema, jer zadire u svjetonazorska pitanja, a duboko dira u ljudsku intimu. Zakon iz 1978. godine liberalizirao je prekid trudnoće na zahtjev žene, nije se mijenjao nastankom hrvatske države, a Crkva i konzervativni krugovi traže promjene još od ranih 90-tih. Upravo crkvena teza o životu od začeća koristi se kao argument protiv pobačaja, no unatoč strahu da bi pod utjecajem Crkve pravo na pobačaj moglo doći u pitanje, sve je evidentnije da takve zabrane u novom zakonu neće biti.


Priziv savjesti ginekologa




To međutim ne znači da se borba za kvalitetan i moderan zakon ne nastavlja. U posljednja dva i pol desetljeća broj induciranih pobačaja u Hrvatskoj u stalnom je padu, ali postoji opravdana sumnja da se to događa zato jer pobačaj polako prelazi u ilegalnu sferu. Razlog tome je priziv savjesti ginekologa, na koji se poziva 54 posto liječnika, zbog čega žene u nekim bolnicama taj postupak uopće ne mogu obaviti. Pritisak konzervativaca i katoličkih udruga postoji već godinama, a bdijenja molitelja pred bolnicama dvaput godišnje, gdje se žene nastoji odgovoriti od prekida trudnoće, dodatna su otežavajuća okolnost s kojom se žene koje se odluče na pobačaj moraju nositi. Nakon odluke Ustavnog suda o potrebi donošenja novog zakona, pro-life pokret počeo je kampanju za potpunu zabranu abortusa, a u javnosti je počeo rasti strah da bi Hrvatska mogla krenuti stopama Poljske, s rigidnim sustavom koji pobačaj dopušta u vrlo ograničenim okolnostima, a u praksi ženi potpuno onemogućava prekid trudnoće. Takvi su strahovi, čini se, ipak pretjerani, no HDZ-u kao vladajućoj stranci neće biti nimalo lako postići kompromis između konzervativnog, desnog krila stranke i liberalnog HNS-a.


Iz Ustavnog suda jasno su dali do znanja da je zahtjev za odgodom donošenja novog zakona prihvatljiva opcija, dok bi u suprotnom Sabor, kao tijelo koje je za to zaduženo, snosio političku odgovornost za nepoštivanje odluke Ustavnog suda. Predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, ponovno je nedavno dao do znanja kako zabrana pobačaja u Hrvatskoj nije opcija, i bila bi protivna odluci Ustavnog suda.


– Zakonodavno rješenje po kojem je dopušten prekid trudnoće do 10. tjedna nije protuustavno. Ako bi Sabor odlučio suprotno, to bi bilo protivno odluci Ustavnog suda – istaknuo je Šeparović prilikom donošenja odluke, početkom prošle godine.


Pravo žene na privatnost


Ustavni sud utvrdio je tada da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost, uživa ustavnu zaštitu samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost.


Ustavni sud utvrdio je da je postojeći zakon u skladu s Ustavom. Prema njemu, prekid trudnoće može se obaviti na zahtjev žene do isteka 10. tjedna trudnoće, a nakon toga, u suglasnosti nadležnog tijela, samo ako se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se jedino pobačajem može spasiti život ili otkloniti opasnost trudnoće ili porođaja po zdravlje žene, ili pak ako će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama ili ako je plod silovanja. Takvo zakonodavno rješenje, smatra Ustavni sud, nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost i slobodu i osobnost, s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost.


Postoje, međutim, drugi mehanizmi koji mogu otežati pristup pobačaju: liberalno reguliran priziv savjesti ili, na primjer, obavezno savjetovanje žene prije pobačaja. Priziv savjesti u koliziji je s pravom žene kao pacijentice na dostupnost zdravstvenih usluga, što znači da novi zakon ne smije biti suprotan tom pravu, dok je obvezno savjetovanje način da se ženu u osjetljivom emocionalnom trenutku odvrati od njene odluke. To bi, smatraju kritičari ovog modela, bilo nešto poput molitelja pred bolnicama koji perfidno poručuju ženama da ubijaju vlastito dijete.


Najrigidnije države


Iako zagovornici obaveznog savjetovanja u taj model polažu velike nade, iskustva drugih država govore suprotno. U Njemačkoj je, na primjer, Katolička crkva osnovala vlastitu ustanovu koja sudjeluje u savjetovanju žena prije pobačaja koje organizira država. Takvo savjetovanje zapravo ne smije utjecati na ženinu odluku, već joj pružiti potrebne informacije. Ankete su pokazale da savjetovanje o pobačaju gotovo uopće ne utječe na odluku žene, čak i kad joj se izlože sve moguće alternative.


Novi zakon o pobačaju, dakle, ako se bude popuštalo pritiscima konzervativaca, mogao bi pobačaj učiniti nedostupnijim nego danas, a i sada je njegova dostupnost ispod zakonom zajamčene razine. Pobačaj je goruća tema i u drugim državama – Irska je legalizirala pobačaj nakon više desetljeća statusa jedne od najrigidnijih EU država, i nakon što su ilegalni pobačaji odnijeli ljudske živote. Poljska se, pak, oduprijela pritisku da se pobačaj potpuno kriminalizira, pa ga više ne bi mogle obaviti ni žene koje za to imaju medicinsku indikaciju, odnosno kazneno bi se mogle goniti i žene koje su doživjele spontani pobačaj. Tako su danas u Europi još jedino Malta, Andora, Vatikan i San Marino države u kojima zakon ne dopušta abortus. U Andori tako žene nemaju pravo na pobačaj čak ni u slučaju silovanja ili kada im je život ugrožen, a pobačaj se kažnjava zatvorskom kaznom u trajanju do šest mjeseci. Andorski liječnici riskiraju zatvorsku kaznu u trajanju do tri godine i petogodišnju zabranu prakse ako se utvrdi da su radili abortuse. Zakon krše čak i ako pacijenticama pruže informacije o klinikama u inozemstvu. Irkinje su se nakon duge borbe za svoja prava riješile mučne prakse da na pobačaje odlaze u susjednu Englesku, što ih je stajalo novaca, ali i prisiljavalo da odmah nakon zahvata, u stanju koje nikako nije za putovanje, odlaze na avion i lete natrag kući. Osim što se zbog zabrane pobačaja u nekim dijelovima Europe i svijeta razvio »zdravstveni turizam«, razvilo se i crno tržište gdje se pobačaji rade u nesigurnim uvjetima, ili žene pribjegavaju opasnim metodama kako bi prekinule neželjenu trudnoću.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira nesigurni pobačaj kao postupak koji izvodi nestručna osoba bez potrebnih vještina ili koji se obavlja u okolini koja nije u skladu s minimalnim medicinskim standardima. U svijetu se godišnje obavi oko 56 milijuna pobačaja, a gotovo 50 posto njih je nesigurno i za posljedicu ima smrt najmanje 22.800 žena.


Mali broj pobačaja u Hrvatskoj


Institut Guttmacher, koji istražuje raširenost i politiku pobačaja u svijetu, upozorava da zabrane abortusa ne sprečavaju žene da ih i naprave, ali povećavaju rizik od lošeg ishoda. Iako su stope pobačaja u zadnja dva desetljeća jako pale u razvijenim regijama svijeta, zemlje u razvoju i dalje bilježe visoke stope, mahom zbog nedostupnosti kontracepcije. Dvije petine žena u svijetu žive u zemljama u kojima je pobačaj zabranjen. Najveća godišnja stopa abortusa, 59 na 1.000 žena, zabilježena je na Karibima. Najniža je u Zapadnoj Europi, u prosjeku 16 na tisuću, dok je u Hrvatskoj lani bila samo sedam pobačaja na 1.000 žena. Tako niska stopa, međutim, objašnjava se prelaskom prekida trudnoće u ilegalnu sferu. Prema službenim statistikama, u Hrvatskoj je 2001. ukupno zabilježeno 12.814 pobačaja, od čega 6.574 na zahtjev žene, dok je 2017. ukupno zabilježeno 6.145 pobačaja, a od toga 2.416 na zahtjev žene.


Trendovi u svijetu su blago pozitivni. Između 2000. i 2017. godine, ukupno su 33 zemlje, među kojima Nepal, Urugvaj, Niger i Etiopija, ublažile svoje zakone o pobačaju, dok je Nikaragva jedina koja je pooštrila zabrane. Međutim, neke su države s liberalnim zakonima dodale ograničenja koja otežavaju pristup pobačaju, među njima SAD, Rusija, Mađarska i Latvija.


Jedno od dostupnih i sigurnih sredstava koje može riješiti problem nesigurnih pobačaja je pilula za pobačaj, misoprostol. Istraživanja su pokazala da se njime povećava sigurnost žena, a procjene govore da bi broj smrtnih slučajeva zbog nesigurnih pobačaja pao za čak dvije trećine u zemljama u razvoju kad bi žene koristile misoprostol umjesto da pribjegavaju rizičnijim postupcima. Nažalost, u Hrvatskoj i u tom pogledu imamo problema – na priziv savjesti pozivaju nam se i ljekarnici, pa je tako bez sankcija ostala ljekarnica u Zagrebu koja je odbila prodati kontraceptiv. Ako i tu budemo imali situaciju kao na ginekološkim odjelima, da se zbog priziva savjesti ne mogu dobiti niti legalni pobačaj niti kontracepcijske pilule, koje su prema općepoznatom stavu struke najbolja zaštita od neželjene trudnoće, pitanje je kojim će putem Hrvatska krenuti – prema Zapadu ili prema nerazvijenima gdje je pobačaj, i to ilegalni, jedina mjera kontracepcije.