Filip Škiljan: Srbi brojniji na grobljima nego u naseljima

Asimilacija nije najveći problem. Čini mi se da je veći problem staro stanovništvo koje živi u ruralnim područjima gdje nema mogućnosti za povratak mlađeg stanovništva koje je svoj život pronašlo u nekim drugim zemljama

U ovom radu analiziraju se tradicionalni i moderni elementi srpskog identiteta u Hrvatskoj. Kao tradicionalne elemente identiteta autor navodi pravoslavnu vjeroispovijest, pismo i vojničku prošlost, a kao moderne elemente jezik i književnost, građanske, društvene i političke vrijednosti, brigu za narodnosni status i narodne organizacije te privrženost narodnooslobodilačkoj borbi. Istraživanje se temelji na dubinskim intervjuima s kazivačima srpske nacionalnosti iz čitave Republike Hrvatske.

   Autor zaključuje da nakon raspada Jugoslavije srpski identitet u Hrvatskoj prolazi kroz ambivalentan razvoj. S jedne strane, dolazi do retradicionalizacije i »povratka identitetu« nakon što je u Jugoslaviji on bio zanemaren. S druge strane, zbog rata u 1990-ima srpska je zajednica u Hrvatskoj značajno smanjena, a pojavili su se i strahovi te pojačan trend asimilacije. Mnogi Srbi otišli su iz Hrvatske i neće se više vratiti. Stoga je moguće da se ta etnička zajednica nalazi pred nestankom, zaključak je istraživačkog i znanstvenog rada »Identitet Srba u Hrvatskoj« koji je u časopisu Politička misao objavio doktor povijesnih znanosti i znanstveni suradnik u Institutu za migracije i narodnosti Filip Škiljan. Sa Škljanom, čije su područje interesa nacionalne manjine, razgovaramo o njegovom recentnom istraživanju identiteta srpske manjine u Hrvatskoj.

   – Ovo istraživanje koje je trajalo nekoliko mjeseci obuhvaća 36 osoba srpske nacionalnosti iz istočne Slavonije (Osijek: 2, Našice: 1), zapadne Slavonije (Daruvar: 2, Pakrac: 1, Slatina: 3, Nova Gradiška: 1), sjeverozapadne Hrvatske (Bjelovar: 3, Ludbreg: 1, Koprivnica: 1, Garešnica: 2), Banije (Dvor: 1, Kostajnica: 2, Glina: 1), Korduna (Slunj: 2, Karlovac: 1), Like (Otočac: 1, Gospić: 1), Gorskog Kotara (Ogulin: 1, Vrbovsko: 1), Dalmacije (Split: 1, Knin: 2, Benkovac: 1, Sinj: 1, Imotski: 2) i Dubrovačkog primorja (Dubrovnik: 1). Osobe su također iz različitih generacijskih skupina. Tako ih je između 20 i 30 šestero, između 30 i 40 devetero, između 40 i 50 jedan, između 50 i 60 šestero, između 60 i 70 dvanaestero, između 70 i 80 jedan, a iznad 80 također samo jedna osoba.

   Elemente identiteta definirao sam prema podjeli koju je iznio prof. dr. Milorad Pupovac u knjizi »Čuvari imena – Srbi u Hrvatskoj i raspad Jugoslavije« u poglavlju pod naslovom Moderni identitet Srba u Hrvatskoj. Posebno važno je naglasiti da su odgovori koji su navedeni u tekstu osobna razmatranja i mišljenja samih ispitanika i da oni ne stoje kao opći zaključci, odnosno kao definitivne činjenice. Osim toga, iako su ispitanici birani iz različitih regija Hrvatske, već samim pristajanjem na davanje intervjua oni ulaze u skupinu onih koji žele govoriti o identitetu, pa samim time svrstani su u onu skupinu koja prihvaća dijalog o toj vrsti pitanja, dok postoji i ona druga skupina koji ili ne žele govoriti o identitetu zbog straha ili ih to pitanje ne zanima ili smatraju da identitet Srba u Hrvatskoj ne postoji. Tu vrstu ispitanika nisam uspio intervjuirati, pa je stoga ovo istraživanje u samom začetku samo parcijalno.

Odlazak u inozemstvo

Možete li prokomentirati ključnu teza vašeg istraživanja da su Srbi u Hrvatskoj pred nestajanjem.

   – Broj Srba u Hrvatskoj se prema posljednjem popisu smanjio od 2001. godine za oko 15.000. Dakle, asimilacija, etnomimikrija, staro stanovništvo, razlozi su opadanja broja Srba u Hrvatskoj, nekada konstitutivnog naroda u Hrvatskoj. Populacijski fond Srba u Hrvatskoj otišao je već 1995. godine u Srbiju i druga inozemstva i ondje su pronašli neki drugačiji život od kojeg ne namjeravaju odustati vraćajući se u srušene kuće, polunapuštena sela i na nesigurnu egzistenciju. Stari ljudi su se vratili zato da bi umrli na svojoj zemlji i u svojoj kući. Asimilacija koja je prisutna od ratnih vremena, posebno u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i u velikim gradovima pospješena je nakon rata etnomimikrijom, a ubrzana je i zbog brojnih mješovitih brakova. Visok mortalitet srpskog stanovništva koje je u ruralnim zonama uglavnom staro, dovelo je Srbe u Hrvatskoj u stadij čuvara imena i grobova. Činjenica je da su Srbi u većini krajeva danas brojniji na grobljima nego u naseljima. Pesimizam u iskazima mojih kazivača ističe njihovu zabrinutost zbog mogućeg gubitka osjećaja identiteta. Ipak, stvarni gubitak toga identiteta počinje u nekoj populaciji tek onda kada se u njezinu znatnom dijelu konstatiran diferentnost prema tom gubitku.

   Osim migracija uzrokovanih posljednjim ratom, čini se da je glavni uzrok drastično smanjenog broja Srba, etomimikrija?

   – Etnomimikrija je svakako prisutna kod Srba u Hrvatskoj, posebno u onim sredinama koje su nacionalno mješovite, odnosno u onim krajevima gdje Srbi čine manjinu. Tako na primjer u velikim gradovima, poput Zagreba, Splita i Osijeka Srbi mnogo puta ne žele da budu etiketirani prvenstveno kao nacionalna manjina, već prvenstveno kao građani Hrvatske, pa im je lakše da se izjasne kao Hrvati. To je posebno čest slučaj kod djece iz mješovitih brakova. Slična je situacija i na selima i u manjim gradovima sjeverozapadne Hrvatske (kao na primjer Bjelovar, okolica Križevaca, u okolici Garešnice i Kutine).

Prazna sela

Koja je pozadina fenomena etnomimikrije i je li ona specifična samo za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj.

   – Taj fenomen nije specifičan samo za Srbe, već i za pripadnike nekih drugih nacionalnih manjina, prvenstveno Rome. Kroz prošlost možemo pratiti taj fenomen i kod Talijana i Nijemaca u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Pozadina problema etnomimikrije kod Roma i Srba leži u tome što je jednom dijelu pripadnika tih nacionalnih lakše reći da su pripadnici većinskog naroda zbog negativnog stereotipiziranog stava punog predrasuda jednog dijela većinskog naroda prema njihovim nacionalnim manjinama. Ponegdje je to prisutno i kod drugih nacionalnih manjina.

   Djeluje li hrvatska država dovoljno na sprečavanju asimilacije srpske manjine? Ako ne što bi trebalo činiti?

Koliki je utjecaj Srpske pravoslavne crkve u formiranju srpstva? Gdje je taj utjecaja najači?   – Danas je Srpska pravoslavna crkva jedan od glavnih stupova identiteta Srba u Hrvatskoj. Ona je za očuvanje identiteta najvažnija u krajevima gdje su Srbi u ubrzanoj asimilaciji. Tako je to na bjelovarskom području, području oko Koprivnice, Ludbrega i Đurđevca gdje manastir Lepavina čuva identitet Srba. Pravoslavna crkva je važna i na drugim područjima, ali u ovom spomenutom kraju ona je jedan od zadnjih elemenata identiteta pa je važna za očuvanje.

   – Država se trudi da pomogne očuvanju identiteta. Hrvatski Zakon o pravima nacionalnih manjina je jedan od najboljih europskih zakona. Međutim, na nižim razinama vlasti, posebno kod lokalne samouprave, dakle kod općinskih i gradskih vlasti još uvijek postoji veliko nerazumijevanje, pa nije neobično da dolazi i do ubrzane asimilacije. Ipak, mislim da asimilacija nije najveći problem. Čini mi se da je veći problem staro stanovništvo koje živi u ruralnim područjima gdje nema mogućnosti za povratak mlađeg stanovništva koje je svoj život pronašlo u nekim drugim zemljama (jer, recimo, nema mogućnosti zapošljavanja). Tu nema pomoći budući da staro stanovništvo izumire, a sela se prazne.

   Bili ste na terenu. Gdje je odnos Srba i većinskog naroda najharmoničniji, a gdje ima najviše sukoba?

   – Najharmoničniji odnosi većinskog i manjinskog naroda su svakako na području Gorskog kotara, Podravine, Istre i Rijeke, a najveći problemi su u Vukovaru.

   Koje su identitetske odrednice Srbina koji živi u Rijeci, a koje onog koji živi u Vukovaru?

   – Teško pitanje. Sve ovisi od osobe do osobe. Srbinu iz Rijeke možda nije na prvom mjestu etnička odrednica. On je, možemo reći, više kozmopolitski nastrojen. Srbin iz Vukovara vrlo je često prisiljen od društva da se prvo osjeća Srbinom.

Bradati pop

Koja bi po vama danas bila specifična identitetska razlika između Srba u Srbiji i Prečana?

   – Kako je rekao jedan moj kazivač »meni je jedino zajedničko sa Srbinom u Srbiji bradati pop, a sve ostalo je različito«.

   U svjetlu posljednjih vukovarskh zbivanja, koliko je bitno ustrajavati na pitanju ćirilice? Koliko je ćirilica odrednica identiteta hrvatskih Srba i koliko je oni osjećaju svojim pismom?

   – Oni kojima je stalo do identiteta osjećaju ćirilicu svojim pismom. Ipak, ćirilica je najprisutnija u istočnoj Slavoniji i u Baranji gdje i ima najviše Srba, odnosno gdje oni nisu starci u polunapuštenim selima kao što je to slučaj sa zapadnom Slavonijom, Banijom, Kordunom, Likom i dijelovima Dalmatinske zagore. SKD Prosvjeta se trudi izdavanjem knjiga na ćirilici očuvati taj element srpskog identiteta u Hrvatskoj.

   Na koji bi se način mogli iskoristiti vaši rezultati ne bi li se iole popravio položaj Srba i spriječi njihovo izumiranje u Hrvatskoj.

   – Nažalost, ne znam. Uvijek će biti onih kojima je do identiteta stalo, a to pokazuje da Srbi u Hrvatskoj neće izumrijeti.——————————————————-

O BUDUĆNOSTI

   Ostat će samo folklor i srpska slava   – Kazivači su uglavnom pesimistični kada je riječ o budućnosti Srba u Hrvatskoj. Kako kazuje kazivačica iz Garešnice (1981.), od »srpskog identiteta ostat će uskoro samo folklor i srpska slava«. (…)

Situaciju u Lici slikovito objašnjava jedna kazivačica iz Vrhovina (1950.): »U Vrhovine i okolicu su se vratili ljudi starije i srednje dobi. Sela oko Vrhovina skoro su pusta. Bosanci koji su doselili neće obrađivati zemlju. Svi hoće posao ili humanitarnu pomoć. Nema više ličkog govora. Oni će asimilirati nas, a ne mi njih. Sva ta djeca, iako su rođena u Vrhovinama, su mali Bosanci.«

Jedino mlado stanovništvo živi u reintegriranim područjima istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Međutim, prema iskazima kazivača čak i na tome području situacija nije mnogo bolja kad je riječ o čuvanju tradicije i identiteta. Kazivačica iz Osijeka (1957.) veli: »U našim selima mnogi mladi ljudi su napustili svoje kuće. Otišli su negdje tražeći bolji život. Ostala je samo stara generacija, a ona nema na koga prenositi stare običaje. Jedini su spas pojedinačne organizacije koje pokušavaju prikupljati materijale i običaje da se otmu zaboravu. Vjerojatno je i nedostatak sredstava kriv za to neočuvanje tradicije.« I mladić iz Čukovca (1985.) smatra da Srbi u Hrvatskoj nestaju: »Znat će se po pričama da su postojali Srbi, ali bit će ih jako malo. Kad roditeljska generacija umre, neće više biti izvora priča, pa mladima više nitko neće moći reći o vjeri, identitetu i slično. Kod nas je situacija krizna. Ako se ugasi odlazak pravoslavaca u crkve, gotovo je, jer je to kod nas jedina poveznica Srba s vlastitim identitetom.«  Kazivač iz Daruvara (1947.) daje konačan zaključak koji sumira sva razmišljanja kazivača :»Mladi ljudi uglavnom taje nacionalnost jer ju je kontraproduktivno isticati, stari se manje boje jer imaju manje toga izgubiti. Ljudi ne žele imati problema u zemlji u kojoj se skandira ‘Ubij Srbina’. Nije poželjno biti Srbin u Hrvatskoj, o tome ne treba biti nimalo sumnje.«

O ĆIRILICI

   Samo na nadgrobnim spomenicima   Mlađa osoba iz Kostajnice (1978.) kaže da je »ćirilica bitna zbog toga što su naši jezici zasnovani na zajedničkom korpusu riječi Dakle, ćirilica je taj razlikovni detalj. Stoga njegovanje ima smisla. »Kazivač iz Knina (1979.) smatra da je velika šteta što hrvatski obrazovni sustav izostavlja učenje ćirilice u nižim razredima osnovne škole: »Kroz školovanje smo naučeni da je pismo važan segment nacionalne pripadnosti i da pismo i jezik čine temelj nacije. Međutim ćirilicu smatram kulturnim dobrom obje moderne nacije (…).« Koliko malo značenje ćirilica ima u ludbreškom kraju, kazuje muškarac iz Ćukovca (1985.): »Jedini susret s ćirilicom u našem kraju jest na nadgrobnim spomenicima koji su stariji od pedeset godina.«….

   Inzistiranje na upotrebi ćirilice kod Srba u Hrvatskoj (posebno institucijama i organizacijama) ima višestruko značenje: sprečavanje zaboravljanja ćiriličnog pisma kod mlađih generacija i upotreba ćiriličnog pisma barem u srpskim institucijama. Inzistiranje na upotrebi ćirilice kod običnih ljudi u svakodnevnom životu vrlo je često znak prkosa i nezadovoljstva vlastitim položajem u državi u kojoj žive, ali ujedno i otpor asimilaciji koja je sve prisutnija među Srbima u Hrvatskoj.

O PROŠLOSTI

   Nekad je suživot bio život   U pojedinim dijelovima Hrvatske odnosi između Srba i Hrvata zasnivali su se na poštivanju blagdana onih drugih. Tako, prema riječima starijeg muškarca iz Moravica (1927.), Hrvati u Moravicama na veće pravoslavne blagdane iz solidarnosti također nisu radili na svojim poljima. Na krsne slave dolazili su i Srbi i Hrvati u srpske kuće, a dobre međuljudske odnose gajili su i Srbi, poklonivši zemljište za rimokatoličku kapelicu u Moravicama i pomažući pri gradnji te kapelice. Iako poremećeni i u Drugom svjetskom ratu, takvi su odnosi obnovljeni nakon rata.

   Kazivačica iz Popovca pokraj Slatine (1951.) smatra da su svi u selu slavili pojedine blagdane, a predratni period naziva »pravim životom« : »Kod roditelja se slavilo Prvi maj, 4. jul, 29. novembar i Sv. nedjelja, kao seoska slava. Prije posljednjeg rata suživot je bio život. Znalo se tko smo i što smo. Išlo se na slave, blagdane, svatove, krstenja, rođendane, imendane, radne akcije kupljenja šljiva, unošenja drva, zidanja kuća, sahrana i sa sveštenikom i s popom i uz čitanje partijskih referata. Komentara je bilo, ali ne otrovnih.«

   Mlađi muškarac iz Knina (1979.) govori slično: »Do početka rata nisam imao svijest o kategoriji nacionalnosti. Tek sam tada čuo da se ljudi u mojoj okolici dijele na Srbe, Hrvate i druge nacije. U našoj kući krsna slava se slavila sve vrijeme (i u vrijeme socijalizma), bili smo jedina kuća u širem susjedstvu koja je to činila, ali ni u jednom trenutku nije isticano da smo mi Srbi. Znao sam samo da postoji konfesionalna razlika.«

   Slična je situacija bila i u Sinju: »Suživot u Sinju prije posljednjeg rata možda i nije pravi izraz, jer bi to značilo da smo živjeli jedni pored drugih, međutim mi smo živjeli zajedno. Mladi su se zaljubljivali i sklapali brakove bez ikakve zadrške, tako sam ja i moja dva brata u sretnom braku sa ženama koje su Hrvatice, mladi Hrvati su navijali za Partizan i Crvenu zvezdu, a Srbi za Hajduk i Dinamo ovisno o osobnom afinitetu.«

O STATUSU MANJINE

   Mi smo stvarali državu   Prema iskazu jedne kazivačice iz Hrvatske Kostajnice (1978.), »Srbima u Hrvatskoj smeta što su manjina. Ne može ih se smjestiti u isti koš sa Slovacima i Rusinima. Mi nismo isto. Mi smo ipak stvarali državu.« Kazivač iz Ogulina (1980.) također smatra da je nepravedno što su Srbi izjednačeni s pripadnicima ostalih nacionalnih manjina: »Smatram da smo zbog povijesnih razloga domicilno stanovništvo, te da nas se nepravedno tretira kao nacionalnu manjinu. Želim biti Srbin, građanin Hrvatske.« Da identitet može biti promjenljiv i različito shvaćan, govori slučaj djeda kazivačice iz Garešnice (1981.): »Kada su moj djed i njegov prijatelj došli glasati na prošlim izborima, žena iz izbornog povjerenstva pitala ih je: ‘Hoćete li glasati za manjinsku listu?’. Djed je na to počeo vikati na nju i rekao joj je da se on ne osjeća manjinom, vec građaninom ove zemlje i da su njegovi tu već tristo godina. Ti stari ljudi neće nikada prihvatiti da su manjina. Oni su toliko srođeni s ovim prostorom i otkada znaju za sebe, znaju da tu pripadaju.« Slično smatra i kazivač iz Ćukovca nedaleko od Ludbrega (1985.): »Ja sam pripadnik naroda podravskog kraja već nekoliko stoljeća. Tako sam ja više Hrvat nego ti ljudi koji su Hrvati, a poslije su doselili.«

O OBRAZOVANJU

   Svijest o naciji   Relativno mali broj Srba iz Hrvatske poznaje opus srpskih književnika iz Hrvatske, a još je manji broj pročitao njihova djela. Ni kod Hrvata situacija nije mnogo bolja, ali u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj lektiri u Hrvatskoj ipak su, logično, u najvećoj mjeri zastupljeni hrvatski pisci i pjesnici. Svijest Srba u Hrvatskoj o nacionalnoj pripadnosti nekog pjesnika ili pisca također je vrlo suspektna. Mali je broj Srba, ako je uopće upoznat s djelima navedenih pisaca, svjestan da su Grigor Vitez, Petar Preradović, Vladan Desnica ili Simo Matavulj bili etnički Srbi.

O PRAVOSLAVLJU

   Katolici iz straha   Poseban je slučaj Srba u okolici Bjelovara, koji su u Drugom svjetskom ratu masovno prelazili na rimokatoličku vjeru, a to se ponovilo i za vrijeme Domovinskog rata što se vidi i u popisu stanovništva.«Kazivač iz Letičana kod Bjelovara (1947.) napominje: »Prije smo se osjećali kao Srbi i pravoslavci, sada smo hrvatski pravoslavci, a naša djeca će biti Hrvati i katolici.« Kazivačica iz Velikih Grabičana kraj Koprivnice (1986.) smatra da je manastir Lepavina održao Srbe koprivničkog, bjelovarskog, križevačkog i ludbreškog kraja na okupu: »Nama je religija danas posebno bitna. Mi tražimo nešto po čemu će se vidjeti da smo mi Srbi. Bez manastira Lepavine bili bismo potpuno izgubljeni. Ipak nas je malo i vidiš da nestaje taj identitet. Ne naglo, nego sporo. Kada na primjer kažeš nekome da je neki svetac taj dan, a on ti odgovori da je to nebitno.«