Puno zujanja, malo meda

FIJASKO ZA FIJASKOM Kako su neslavno propali energetski projekti baš svih hrvatskih vlada

Marinko Glavan

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Od svih sustavno loših politika u zadnjih četvrt stoljeća, energetska je među uvjerljivo najlošijima jer praktički niti jedan značajniji projekt nije realiziran, unatoč brojnim potencijalima koje se moglo i trebalo iskoristiti, što u konačnici cijelu zemlju i gospodarstvo dovodi u položaj ovisnosti o drugima i koči bilo kakav ozbiljniji zamah i razvoj



Projekt plutajućeg LNG terminala na otoku Krku pretvara se (po četvrti put!) u totalni fijasko. Još jedan u dugačkom nizu, kada je o energetskim projektima hrvatskih vlada riječ, bez obzira koja im je stranka bila na čelu. Od svih sustavno loših politika u zadnjih četvrt stoljeća, energetska je među uvjerljivo najlošijima jer praktički niti jedan značajniji projekt nije realiziran, unatoč brojnim potencijalima koje se moglo i trebalo iskoristiti, što u konačnici cijelu zemlju i gospodarstvo dovodi u položaj ovisnosti o drugima i koči bilo kakav ozbiljniji zamah i razvoj.


Dovoljno je sjetiti se kako su završili projekti hidroelektrane Ombla, termoelektrana Plomin 3 i Peruća, istraživanje ležišta nafte i plina u Jadranu, modernizacija Ininih rafinerija, odustajanje od naftnih polja u Siriji, bez da odlazimo u daleku prošlost do projekata poput DružbAdria. Pri tom ne ulazeći u ekološki aspekt, zbog kojeg je većina njih »pala«, ali i to samo dodatno naglašava koliko su temeljito i kvalitetno bili pripremljeni i osmišljeni.


Strategije i »strategije« 


Fijasko za fijaskom ne treba čuditi kada se pogleda sama srž, odnosno raznorazne Energetske strategije, Bijele knjige i slični dokumenti energetskog razvoja, donošeni s godinama, koji već na prvi pogled potpunom laiku izgledaju kao da su ih pisali potpuni laici. Čitajući neke od njih, da se u zaglavlju ne spominje Republika Hrvatska, dalo bi se pomisliti da je riječ u najmanju ruku o Rusiji ili SAD-u, jer nema čega nema. Od termoelektrana na ugljen i plin, hidrocentrala, LNG terminala, preko proizvodnje struje iz sunčeve energije, vjetra i mora, sve do nuklearnih termoelektrana, uz obilato korištenje vlastitih izvora nafte i plina. Od svega, u zadnjih 25 godina, nije realizirano gotovo ništa.





Kako svako pravilo ima iznimaka, tako i u Hrvatskoj ima uspješnih energetskih projekata. Možda najuspješniji ne tiče se proizvodnje, nego racionalne potrošnje energije, a riječ je o energetskoj obnovi zgrada, stambenih i javnih, uz poticaje države i EU. Tu valja istaknuti kako su uspjehu ovog projekta u znatno većoj mjeri pridonijele lokalne snage na terenu, nego sama država, a jedan od svijetlih primjera je Rijeka i Primorsko-goranska županija, s Regionalnom energetskom agencijom Kvarner, koja je prva u državi pokrenula projekt obnove termoizolacijske ovojnice jedne stambene zgrade, da bi do sad čak 250 višestambenih zgrada u Rijeci bilo obnovljeno na sličan način.



Tako je i od na sva zvona najavljivanog projekta LNG terminala kojim bi se Hrvatska upisala na energetsku kartu Europe te osigurala nove dobavne pravce prirodnog plina ne samo za svoje potrebe, nego i okolnih tržišta, sufinanciranog od Europske komisije sa preko stotinu milijuna eura, ostalo vrlo malo. U prvom krugu za zakup kapaciteta terminala iskazan je interes tek za nekoliko postotaka od početnog kapaciteta od 2,5 milijardi kubičnih metara plina, iako su iz LNG Hrvatska najavljivali kako je interes višestruko veći. Još gore, za ulaganje u sam terminal, nije se do sad javio nitko, pa ni Marguerite fond, za koji se još donedavno, doduše uvijek neslužbeno, tvrdilo kako je siguran ulagač. I to nakon promjene odluke o budućoj vlasničkoj strukturi društva LNG Hrvatska, u kojemu je prvobitno bilo planirano da država zadrži 25 posto udjela u vlasništvu, nakon dokapitalizacije, da bi, očito zbog manjka interesa kasnije bilo odlučeno da će RH ipak zadržati većinski vlasnički udio. No, niti za tih 49 posto vlasničkog udjela interesa zasad nema, a nije ni pretjerano izgledno da će ga biti.


LNG kao paradigma 


Možda i najgore od svega, ponašanje vlade prema lokalnoj zajednici, poput slona u staklarni, rezultiralo je javnim prosvjedima, masovnom protivljenju terminalu, najavom tužbi pred Ustavnim, Upravnim i drugim sudovima protiv terminala, koje kane podići i Općina Omišalj i Primorsko-goranska županija.


Pred koji dan smijenjen je i direktor LNG Hrvatska Goran Frančić, a na njegovo mjesto ustoličena Barbara Dorić, direktorica Agencije za ugljikovodike, za čijeg je mandata (doduše ne njenom krivicom) neslavno propao još jedan od »strateških«, »nacionalnih« i tako redom, energetskih projekata – istraživanje i eksploatacija ležišta nafte i prirodnog plina u Jadranu.


Projekt LNG terminala, ukratko, na svim razinama predstavlja paradigmu hrvatske energetske politike ili bolje rečeno, odsustva bilo kakve suvisle, sustavne, utemeljene, društveno, ekonomski i ekološki odgovorne energetske politike sa zadanim ciljevima i načinima kako do njih doći.


Plutajući LNG terminal četvrti je po redu pokušaj da se na hrvatskoj obali izgradi postrojenje za uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina. Prvi, pred dvadesetak godina, ostao je na razini ideje, da bi potom na scenu stupili igrači iz prve europske energetske lige, RWE i E.ON, s projektom megalomanskog kopnenog terminala, kapaciteta preko 10 milijardi kubika godišnje, no državna administracija i taj je projekt godinama kočila, sporošću u procjeni utjecaja na okoliš, izdavanja potrebnih dozvola i tako dalje, sve do globalne ekonomske krize 2008. godine, nakon čega ulagači odustaju. Je li to bio pravi razlog odustajanja, ili je LNG na Krku bio tek argument u njemačkim pregovorima s Rusijom oko cijene i dobavnih pravaca plina, teško je reći, no svakako valja napomenuti da je nekako istodobno s odustajanjem njemačkih ulagača od LNG terminala na Krku, započela realizacija Sjevernog toka 2, plinovoda iz Rusije preko Baltika do Njamačke. Oni koji bi o tom trebali znati nešto više, hrvatska vlast, nikad na tu temu nisu prozborili ni slova.


Nakon toga govorilo se o manjem, kopnenom terminalu, za koji su opet izrađene studije i druga dokumentacija, da bi se pred dvije-tri godine, rodila ideja plutajućeg terminala, opet bez pokušaja da se objasni kako i zašto. A kamoli da se u projekt krene sa sitnicama poput osiguranog kapitala za njegovu realizaciju i osiguranog tržišta za eksploataciju. Ili da se s lokalnom zajednicom ispregovaraju uvjeti koje projekt mora zadovoljiti. Čemu se time zamarati kada se u javnosti slavodobitno može ponavljati kako je riječ o strateškom projektu koji je i Europska unija spremna podržati sa sto milijuna eura.


Zakonodavni kaos 


Iako sadašnja vlada ne zna tko bi u LNG terminal ulagao, ni tko bi njegove usluge koristio za uvoz prirodnog plina, čitav niz vlada, počevši od one Ive Sanadera, znao je gdje želi terminal izgraditi. Na zemljištu ili barem dijelu zemljišta tvrtke Ćuf, koja je bila dio poslovnog carstva Roberta Ježića. I dok je inzistiranje na tome za vrijeme Ive Sanadera bilo razumljivo, zbog njegovih veza s Ježićem, zbog čega se na tome i dalje inzistiralo, za vrijeme Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Tomislava Oreškovića i sada Andreja Plenkovića, teže je razumljivo.


Primjera radi, LNG terminal mogao se, recimo, smjestiti u Plominu, gdje nitko ne bi prigovarao da smeta turizmu, jer turizma tamo nema, a ne samo to, nego je Prostornim planom Istarske županije u Plominu predviđena i izgradnja termoelektrane na prirodni plin na toj lokaciji, koja bi kao veliki potrošač u neposrednoj blizini terminala bila dodatni adut za njegovu izgradnju. S tim da bi LNG terminal u neposrednoj blizini termoelektrane na plin bio jednako dobar adut za njenu izgradnju, već predviđenu u Prostornom planu Istarske županije. U tom slučaju, ne ulazeći u dublje analize, čini se da bi i vuk mogao biti sit i ovce na broju. Umjesto toga, hrvatske su vlade inzistirale na gradnji LNG terminala na Krku, sada plutajućeg, suprotno Prostornom planu PGŽ, te novog bloka TE Plomin na ugljen(!?) suprotno Prostornom planu Istarske županije. Rezultat: nema ni Plomina C ni LNG terminala.



Hrvatska je propustila gotovo sve prilike kada su u pitanju konvencionalni izvori energije. Na žalost, ni u sektoru obnovljivih izvora nije učinjeno puno više. Taj brzo rastući segment, koji doduše i u puno ozbiljnijim zemljama još uvijek više služi razvoju industrije obnovljivih izvora nego zamjeni fosilnih goriva, u nas je ostao u velikoj mjeri zanemaren od osamostaljenja naovamo.


Hrvatska, apsurdno, ima jedan od najvećih udjela obnovljivih izvora u vlastitoj proizvodnji električne energije, zahvaljujući hidrocentralama koje proizvode više od polovice domaće struje, no u zadnjih tridesetak godina, unatoč ogromnom hidropotencijalu, izgrađena je tek HE Lešće, snage 42 megavata, što je za usporedbu, niti jedna desetina HE Zakučac (486 megavata), izgrađene u dvije faze, 1961. i 1980. godine.


Po pitanju korištenja sunčeve energije na začelju smo Europe, iako od mnogih zemalja imamo daleko bolje prirodne preduvjete, a energija vjetra posebna je priča. Dala bi se svesti na to da su u vjetroelektrane uložile strane kompanije, koristeći uvoznu tehnologiju i ubirući visoke, povlaštene proizvođačke tarife od hrvatskih kupaca.



I baš kao što je vlada Zorana Milanovića u slučaju Plomina ignorirala prostorni plan Istarske županije, tako je i Plenkovićeva odlučila u projektu LNG terminala ignorirati prostorni plan Primorsko-goranske županije, koji na Krku predviđa kopneni terminal, s tehnologijom uplinjavanja ukapljenog plina bez korištenja topline mora. Osim toga, suočila se i s problemom luke posebne namjene za plutajući terminal, za koju se koncesija, temeljem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama može izdati isključivo po javnom natječaju, a ne izravno, pa su sve skupa odlučili jednostavno preskočiti donošenjem posebnog zakona, takozvanog Lex LNG-a. Iako je tek u fazi prijedloga i javne rasprave, taj zakon predviđa izravno davanje koncesije ulagaču, tvrtki LNG Hrvatska, za luku posebne namjene-industrijsku luku, kao i mogućnost izvlašenja nad nekretninama na kopnu. Bilo bi smiješno, da nije tragično, da se tim prijedlogom ne pokušava »preskočiti« odredbe već spomenutog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji je sam po sebi u sukobu sa Zakonom o koncesijama čije odredbe omogućavaju izdavanje koncesije na zahtjev, bez natječaja. Na nedavno održanoj sjednici više strukovnih skupina i udruženja u HGK-ŽK Rijeka, povodom najavljenih izmjena Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, na tu je nelogičnost upozorio pravni stručnjak za pomorsko dobro Branko Kundih.


Ukratko, donošenjem posebnog zakona o LNG terminalu preskaču se odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koje su već u sukobu s odredbama Zakona o koncesiji, koji je (ili bi barem trebao biti) iznad njega. Ako vam i dalje nije jasno, ne brinite, očito je još manje jasno onima koji zakone predlažu i donose


Podkapacitirana država 


Nedosljednost i neodlučnost u donošenju odluka u slučaju LNG terminala, samo još jednom jasno razotkrivaju svu neučinkovitost, nekompetentost i podkapacitiranost institucija države koje bi morale donositi ozbiljne odluke i planove razvoja u energetskom sektoru koji je sam po sebi od primarne gospodarske važnosti, a ujedno o njemu ovise doslovno sve druge gospodarske grane.


Gledamo li pojedinačne slučajeve, u svakom odustajanju i propasti svakog velikog energetskog projekta možemo naći i dobre strane, prvenstveno ekološke. No rezultati su, ukupno gledajući, poražavajući. Hrvatska je donedavno zadovoljavala oko 60 posto potreba za plinom iz vlastitih izvora, ali već 2020. godine taj će udio pasti na jedva 25 posto. Sirovu naftu uglavnom uvozimo, kao i gotovo polovicu od ukupne potrošnje električne energije, pri čemu smo, unatoč povoljnoj geografskoj poziciji, propustili sve prilike da postanemo barem tranzitno čvorište za transport energenata, što je (gle iznenađenja) također dio svih mogućih strategija energetskog razvoja. Spominjanje riječi strategija uz riječ energetska u Hrvatskoj zvuči kao loša šala, a bespuća hrvatske energetske neozbiljnosti već imaju (i imat će još više) dalekosežne i ozbiljne posljedice po čitavo gospodarstvo i državu u cjelini.