Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 1
Sutra: 16° 16° 1
24. svibnja 2019.
Spor sustav

Dramatična ispovijest para koji želi posvojiti dijete: "Već četiri godine čekamo, osjećamo se kao u kavezu"

iStock
iStock
Autor:
Objavljeno: 16. studeni 2017. u 17:09 2017-11-16T17:09:03+01:00

»Zašto se konačno ne počne razmišljati o tome da nisu bitni ni biološki roditelji ni potencijalni posvojitelji, nego samo i isključivo djeca, i da njih treba što prije smjestiti u obitelj?«, pitaju se Ivana i Zlatko

U domovima za djecu u Hrvatskoj trenutačno živi 864 djece, odnosno mladih, starosti do 21 godine, dok je u udomiteljskim obiteljima smješteno još 2.342 djece, o kojoj biološki roditelji ne žele ili ne mogu brinuti, ili pak nisu živi.

Ukupno je, dakle, riječ o 3.206 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ilustrativno, gotovo 130 razreda ili vrtićkih grupa punih djece. Prošle su godine, kaže također podatak Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, realizirana 84 posvojenja.

Sudske odluke

»Od 1.492 udomiteljske obitelji za djecu i mladež, 505 ih ima status srodničkog udomitelja. Također, dio djece smješten je u obiteljima iz kruga djetetovih srodnika ili njemu bliskih osoba (kumstvo, drugi srodnik), ali nemaju status srodničkog udomitelja na način kako je to definirano Zakonom o udomiteljstvu.

Dijete smješteno u takvoj obitelji smatra se trajno zbrinutim te nije predviđeno za posvojenje, iako za to može imati formalno pravne pretpostavke«, napominju u Ministarstvu koje smo u povodu mjeseca studenog kao mjeseca u kojem se obilježava Međunarodni dan posvajanja, pitali postoji li podatak o tome koliko bioloških roditelja djece u domovima i udomiteljskim obiteljima sprečava ili odugovlači proces posvajanja jer se minimalno, jednom u primjerice pola godine, jave djetetu odnosno dođu ga posjetiti.

Lani iz Nazorove posvojeno samo šestero djece!

Dok se prijašnjih godina broj posvajanja vrtio oko stotinjak, do 120 djece godišnje, lani je pao na samo 84, čemu razlog svakako može biti i stalna promjena propisa, kaže Diana Topčić Rosenberg. Kako se navodi i na stranicama Dječjeg doma u Nazorovoj, »i dalje zabrinjava velik broj djece koja više godina ostaju u instituciji, unatoč potrebi djeteta za odrastanjem u obitelji«. Lani je iz ovog doma posvojeno samo šestero djece, a udomljeno 12, što je, kako se navodi, daleko ispod dvadesetogodišnjeg prosjeka od 30 posvojenja godišnje. U dom je tijekom 2016. godine primljeno 63 djece, a otpušteno 79, pri čemu u biološku obitelj njih 24, udomiteljsku 22, a posvojeno je šestero. Kako je već ranije u medijima naglašavala i ravnateljica doma u Nazorovoj Jasna Ćurković Kelava, često se kasni s pokretanjem postupaka prema roditeljima koji zanemaruju djecu, jer im se godinama daju šanse da počnu brinuti o djetetu, koje onda s vremenom gubi šansu da ga netko posvoji.

Službeno, takvog podatka nema, odgovaraju iz Ministarstva, napominjući kako se kontakti između roditelja i djece uređuju odlukom suda. Obiteljski zakon propisuje da se mjera oduzimanja prava roditelju na stanovanje s djetetom može izreći u trajanju do godine dana te se može produljiti za najviše još godinu dana. Nakon toga, mjera može trajati najdulje do pravomoćnog okončanja sudskog postupka pokrenutog radi nadomještanja pristanka za posvojenje djeteta, odnosno postupka radi lišenja prava na roditeljsku skrb.

Bivša ministrica Milanka Opačić potvrđuje da ima roditelja koji svoju djecu u domovima posjećuju svakodnevno, najviše što mogu, jer djeci kod kuće ne mogu osigurati dostojne uvjete za odrastanje. S druge strane, napominje Opačić, ima i roditelja koji se javljaju minimalno, tako što nazovu jednom u nekoliko mjeseci, pokažu »brigu« za dijete i ostaju – roditelji.

– Ima slučajeva romske djece koju roditelji »othranjuju« u domovima do desete godine, a onda ih vrate kućama i šalju na ulicu da prose. Centri za socijalnu skrb bi zato morali obilaziti domove, kontrolirati dolaze li, i koliko, roditelji u posjet, odlaziti im na teren – kaže Opačić.

Odugovlačenje

Kako odgovaraju iz Ministarstva, ustanova u koju se dijete smiješta izrađuje redovita polugodišnja izvješća za svako dijete te ih podnosi nadležnom centru za socijalnu skrb. Takva izvješća sadrže i podatke o održavanju odnosa roditelja i djeteta, pomoću kojih nadležni centar za socijalnu skrb odlučuje o daljnjem provođenju mjera za zaštitu prava djeteta.

Diana Topčić Rosenberg, bivša pomoćnica u Ministarstvu socijalne politike i aktivistica udruge Adopta koja promiče posvajanje, napominje kako sustav odugovlači s odlukama o oduzimanju roditeljske skrbi, umjesto da sve ide puno brže, kako bi i djeca što prije odlazila u posvajateljsku obitelj.

– Nije stvar u tome koliko puta biološki roditelj nazove ili posjeti dijete. Ako je ono izuzeto iz biološke obitelji i smješteno u dom ili udomiteljsku obitelj, za biološke bi roditelje trebao biti propisan jasan rok do kojeg moraju stvoriti uvjete za povratak djeteta kući. Takvog roka sad nema, i sve traje beskonačno dugo, predugo. Kad bi država propisala rokove, a centri za socijalnu skrb kontrolirali poštuju li se oni, odugovlačenja ne bi moglo biti.

Ako pak biološka obitelj zbog siromaštva ili nekog drugog razloga uvjete za povratak djeteta ne može osigurati, država bi im u tome trebala pomoći. Primjerice, ako je dijete izuzeto iz obitelji zbog nasilja, treba propisati obaveznu edukaciju za kontrolu nasilja u određenom roku, nakon koje bi se obitelj dalje pratilo i donijela odluka može li se dijete toj obitelji vratiti. Ovako, roditelje se samo upozorava, kaže da moraju nešto promijeniti, ali rokova za to nema, pa se djeca ne vraćaju kući, niti mogu biti posvojena – napominje Topčić Rosenberg.

U registru posvajatelja ima oko 900 parova, od kojih neki dijete dobiju nakon godinu dana, a neki na njega čekaju i godinama, s vrlo neizvjesnim ishodom.

Među potonjima su i Ivana i Zlatko (podaci poznati redakciji, op.a.), koji su zahtjev za posvajanjem djeteta predali prije gotovo četiri godine. U četrdesetima su, situirani, oboje zaposleni, no iako u sustavu postoji navodno petstotinjak djece koja mogu biti posvojena, ovaj je par iz Zagreba u četiri godine samo jednom pozvan na razgovor o potencijalnom djetetu koje bi mogli dobiti.

– Putovali smo nekoliko stotina kilometara daleko da bismo bili primljeni na razgovor koji je trajao pet minuta. Rekli su nam da imaju potencijalno dijete za nas, i obavili s nama petominutni razgovor na kojem su nas trebali upoznati, a onda nam sutradan javili da su se ipak odlučili za jedan drugi par – pričaju Ivana i Zlatko, koje je najsretnija vijest koju su mogli čuti u samo 24 sata opet bacila na koljena.

Napuštena i zaboravljena novorođena djevojčica

Ivana i Zlatko, pričaju nam, godinama obilaze domove, te pogotovo sad, u predbožićno doba, odnose djeci poklone, druže se s njima koliko god mogu.

– U jedan od tih domova je nakon rođenja smještena i djevojčica koju je majka ostavila na ulici. U istom smo je domu vidjeli i nakon dvije godine, nije li to prestrašno i nedopustivo? Nije mogla biti posvojena jer »papiri« nisu bili sređeni. Pa tko toj majci i dalje ostavlja pravo da bude majka, i zašto to dijete ne može u posvojiteljsku obitelj?! – zgroženi su Ivana i Zlatko.

Pomaka nema

– Gotovo četiri godine mi se osjećamo kao hrčci u kavezu, koji samo trče na onom svom kotaču, i nikamo ne stižu. Nije li zločin ostaviti svoje dijete? Svakako bi trebao biti. I nije li zločin ostavljeno dijete ostavljati i dalje u domu, umjesto da mu se osigura topli dom prepun ljubavi? Kakva je to majka koja se svom djetetu u domu javi jednom mjesečno, čak i rjeđe, i kakav je to sustav koji toj majci i dalje daje pravo da se zove majkom? No što je najvažnije, zašto se konačno ne počne razmišljati o tome da nisu bitni ni biološki roditelji, ni potencijalni posvajatelji, nego samo i isključivo djeca, i da njih treba što prije smjestiti u obitelj? – kaže nam u razgovoru Ivana.

Davno su obavili sva testiranja za potencijalne posvojitelje, napisali, i dalje pišu stotine pisama i mailova centrima za socijalnu skrb uzduž i poprijeko Hrvatske, no pomaka nema.

– Svi mi u registru posvajatelja smo situirani, pristojni ljudi. No sustav ne zanima kakvi smo mi s djecom, i koliko ljubavi za djecu imamo. Sve se obavlja hladno, birokratski, kao da smo i djeca i mi samo papiri koje treba riješiti. A ne rješava se, sve ide užasno sporo i tromo.

Kad ljeti, primjerice, zovemo centre, ne možemo ni do koga, kao da, kad su godišnji odmori, ni posvajanja nema. Nije nama čekanje toliki problem koliki je djeci. Kako godinama obilazimo domove, godinama u njima zatječemo i istu djecu koja brzo rastu, a koju je sustav zaboravio. Njihovi se papiri sporo rješavaju, a ne znamo što može biti hitnije od normalnog života djece? – pitaju se Ivana i Zlatko. Neshvatljivo im je i to, kažu, kako je moguće da sustav potencijalne posvajatelje nikad ne »prouči« u tome kakvi su u odnosu s djecom.

– Nas, nikog tko želi posvojiti dijete, sustav ne vidi kakvi smo s djecom, a to bi trebalo biti prvo. Sustav zanimaju samo goli podaci – koliko imamo godina, koliko kvadrata stana, koliku plaću – kaže Zlatko. Zajedno s Ivanom naglašava kako zbog tromosti sustava vrijeme »pojede« djecu, čije su šanse za posvajanje s godinama sve manje.

– To tako ne treba i ne smije biti. Netko bi tu djecu trebao imati na savjesti – zaključuju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Funkcionalna  prehrana zaustavlja bolesti i pretilost
PREHRANA Thalassotherapia Opatija savjetuje

Funkcionalna prehrana zaustavlja bolesti i pretilost