Premda je te 2009., u vrijeme slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora, arbitraža granice u Ljubljani bila zamišljena  kao model da Slovenija napokon namiri svoje teritorijalne zahtjeve – pogotovo koridor do otvorenog mora kao ključni slovenski zahtjev – arbitražna odluka koju će kontroverzno arbitražno sudište objaviti sljedeći četvrtak neće donijeti ništa od toga. Ta arbitražna odluka, naime, neće biti konac jednog procesa, nego eventualno samo kraj jedne faze dugogodišnjeg spora, koji će nakon sljedećeg četvrtka ući u novu, višu i još kompliciraniju fazu, koju možemo nazvati političko-diplomatskom fazom.

Paradoksalno je što će se upravo u toj novoj fazi spora upravo slovenska strana stalno pozivati na međunarodno pravo upozoravajući Hrvatsku da mora priznati arbitražnu odluku, premda je upravo slovenska strana posljednjih 20-tak godina bježala od stroge primjene međunarodnog prava pri rješavanju pitanja granice na moru kao vrag od tamjana. Kao što je, uostalom, paradoksalno što će Hrvatska, koja je stalno zagovarala rješavanje ovog bilateralnog problema pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, koji svoje odluke temelji isključivo na međunarodnom pravu – a za što nikad nije uspjela dobiti suglasnost slovenske strane – u međunarodnoj javnosti sada biti žigosana kao kršiteljica međunarodnog prava.

Dok je Hrvatska zastupala stav da spor valja riješiti isključivo pred međunarodnim sudištem i u skladu s međunarodnim pravom, Slovenija je, u manjku pravnih argumenata, inzistirala na političkom rješenju, zloupotrebljavajući svoju poziciju članice integracije kojoj se Hrvatska željela pridružiti. Slovenija je na arbitražu pristala tek pošto se u arbitražnom sporazumu našla odredba da će arbitražni sud odrediti vezu Slovenije s otvorenim morem, čime se također prejudicira rješenje graničnog spora, u korist slovenske strane, dakako. Arbitražni skandal koji je izbio u ljeto 2015., kada je otkriveno nezakonito lobiranje slovenske strane, poremetio je slovenske planove, pružajući Hrvatskoj priliku za izlazak iz arbitraže.

U Sloveniji, međutim, arbitražni skandal pretvoren je u špijunski skandal, sugerirajući da je veći problem u tajnom prisluškivanju slovenskih arbitražnih aktera, nego u sadržaju njihovih razgovora. Slovenija je i nakon teškog kršenja arbitražnih pravila nastavila tvrdoglavo inzistirati na nastavku arbitraže, što je naposljetku prihvatio i kompromitirani arbitražni sud, presudivši da kršenja arbitražnih pravila od strane Slovenije ne opravdavaju hrvatsko povlačenje. Potom je i Europska komisija, iako formalno nema nikakve nadležnosti nad arbitražom, najprije podržala nastavak rada arbitražnog suda, poručivši da je arbitraža dobar put za rješavanje graničnog spora, a potom i odustala od rezolutne potpore arbitraži, priznavši kako je riječ o bilateralnom pitanju. Kakvo će stajalište zauzeti Europska komisija nakon objave arbitražne odluke ne znamo, no od tog stajališta umnogome ovisi uspjeh hrvatske strategije u ovom sporu, koja se svodi na tezu da će arbitražna odluka ostati mrtvo slovo na papiru.

Malo jednima, malo drugima

No, kakvu odluku uopće možemo očekivati u četvrtak? Politički analitičar Davor Gjenero, jedan od najupućenijih u hrvatsko-slovenske odnose na hrvatskoj strani, uvjeren je da će odluka arbitražnog suda sigurno biti takva da neće ići u korist samo jednoj strani. »Nisam optimist kada je riječ o granici na moru i očekujem da će se kompromis sastojati u tome da će Hrvatska na kopnu dobiti onu granicu koja je bila dogovorena između diplomatskih komisija Hrvatske i Slovenije koncem devedesetih, kada je nedostajao dogovor o samo nekoliko zadnjih kilometara kopnene granice.

Iz transkripata razgovora slovenske agentice i arbitra mogli smo vidjeti da je arbitražno sudište već tada u pogledu četiri sporna zaseoka na lijevoj obali Dragonje bilo sklono rješenju u korist Hrvatske. To znači da Hrvatska kada je riječ o granici na kopnu ne bi trebala imati problema nakon objave arbitražne odluke, a u vrlo neugodnoj situaciji mogla bi se naći Slovenija, koja je žicu postavljala po liniji svojih maksimalnih zahtjeva, a koji se sigurno neće ostvariti«, objašnjava Gjenero.

Kada je pak riječ o granici na moru, stvari ipak stoje drukčije. Gjenero podsjeća da objavljeni transkripti sugeriraju da u arbitražnom sudištu prevladava volja da Slovenija dobije taj koridor. Premda je u međuvremenu došlo do arbitražnog skandala i imenovanja dvoje novih sudaca, ovaj analitičar ne vjeruje da je to dovelo do promjene gledišta kada je riječ o slovenskom koridoru do međunarodnih voda, s obzirom na činjenicu da se akteri tog procesa ponašaju kao da se u prvom dijelu postupka ništa ozbiljno nije dogodilo i kao da sudište nije bitnije kompromitirano.

»Svakako je bilo znakovito imenovanje, a potom i naglo povlačenje suca Ronnyja Abrahama, tadašnjeg predsjednika Međunarodnog suda pravde u Haagu, koji je najprije prihvatio biti slovenski arbitar sve dok uvidom u spis nije shvatio da situacija ipak nije onakva kakvom mu je predstavila slovenska diplomacija. Međutim, nisam optimističan s obzirom na to da su druga dva suca koja su ušla u arbitražni proces taj postupak prihvatila kao legitiman, pa se može pretpostaviti da su kao legitimno prihvatili i presuđivanje na moru u korist Slovenije«, kaže Gjenero.

Govoreći o granici u Piranskom zaljevu, Gjenero upozorava da bi mogao biti problem ako bi linija razgraničenja bila potegnuta tako da dovede u pitanje hrvatska uzgajališta školjaka, dok drugdje ne očekuje probleme: »Brodovi ionako plove međunarodno određenim koridorima. Dakle, bilo kakvo slovensko provociranje s Triglavom u dimnjaku, odnosno koridoru, bilo bi groteskno i očiti znak da Slovenija želi provocirati i izazivati krizu, što joj ne bi bilo pametno«.

Aktualiziranje sporazuma Račan-Drnovšek

Gjenero misli da bi arbitražna odluka mogla aktualizirati sporazum Račan-Drnovšek, koji ide u prilog Sloveniji kada se sudi po načelu pravednosti i dobrosusjedskih odnosa. »Da je taj sporazum bio realiziran 2002. godine, to bi bilo dobro rješenje. Premda taj sporazum predstavlja veliko popuštanje s hrvatske strane, njime bi bila izbjegnuta kasnija slovenska blokada i gubitak najmanje godinu ili dvije u pristupnom procesu, što bilo vrijedno tog kompromisa. Hrvatska danas, međutim, nema nikakvog razloga za kompromis u korist Slovenije«, smatra Gjenero.

Premda slovenski premijer Miro Cerar i drugi najviši slovenski dužnosnici već mjesecima snažno lobiraju tražeći potporu drugih država, osobito članica EU, za poštivanje arbitražne odluke, kako bi se stvorio neizdrživ pritisak na Hrvatsku da prihvati ishod arbitraže, malo je vjerojatno da će se većina država svrstavati na jednu ili na drugu stranu u ovom sporu. Gjenero, međutim, upozorava da Slovenija dobiva diplomatsku bitku u ovom slučaju, jer diplomatima europskih država nije jasno zašto Hrvatska redovito, tjedno ili mjesečno, ne izvještava svoje europske kolege o svojim stajalištima i zašto im ne ponudi tumačenje činjenica iz svoje perspektive, budući da slovenska strana to permanentno čini.

»Ne znam je li se hrvatska diplomacija sada dobro pripremila da nakon objave odluke krene ozbiljno izvještavati svoje kolege ponajprije u Europskoj uniji. Koliko sam vidio, Amerikanci su potpuno siti te priče i nisam primijetio da pokazuju bilo kakav interes za poziciju jedne ili druge strane, osim što bi hrvatski problem dugoročno mogao biti pitanje poštivanja međunarodnog prava. Čini mi se da je hrvatska diplomacija učinila premalo da hrvatsku poziciju predstavi kao poziciju zaštitnika, a ne onog tko ugrožava međunarodno pravo. Hrvatska se u ovom sporu ponašala kao da je u pravu i kao da ne mora ništa dokazivati«, ocjenjuje Gjenero i dodaje da će se EU u početku postaviti neutralno, ali i da Slovenija, objektivno, ima više saveznika unutar EU od Hrvatske.

Slovenska diplomacija, po njegovim riječima, radi svoj posao puno ozbiljnije od hrvatske diplomacije. Smatra da neće biti izravnog pritiska na Hrvatsku da provede odluku arbitraže, ali i upozorava da će taj zahtjev, o potrebi da se poštuje arbitražna odluka, stalno negdje »visjeti otraga«. »No, valja vidjeti kako će se slovenska strana postaviti prema arbitražnoj odluci. Znamo da je slovenski parlament najavio da Slovenija neće prihvatiti arbitražnu odluku bez koridora do otvorenog mora, premda to danas u Sloveniji spominje samo opozicija. Nisam, naime, siguran je li slaba Cerarova vlada reći Jošku Jorasu spremna reći da tu ipak nije Slovenija i da je sposobna povući vojsku iz vojarne kod Svete Gere ili maknuti žicu sa svih onih područja koja će ipak pripasti Hrvatskoj«, zaključuje Gjenero.

Ušli s figom u džepu?

Borut Šuklje, jedan od vodećih slovenskih analitičara i najbližih suradnika pokojnog slovenskog premijera i predsjednika Janeza Drnovšeka, koji je također odlično upućen u zamršene hrvatsko-slovenske odnose, odmah na početku našeg razgovora želi naglasiti da je hrvatska strana ušla u arbitražni dogovor s figom u džepu. Šuklje, naime, tvrdi da je službeni Zagreb odmah poslije potpisivanja arbitražnog sporazuma i okončanja svih potrebnih unutarnjopolitičkih procedura počeo tražiti izlaz iz tog sporazuma, što je, kako kaže, prva važna činjenica potrebna za razumijevanje razvoja događaja poslije 29. lipnja, kada će međunarodni arbitražni sud objaviti svoju odluku.

Druga činjenica koju želi naglasiti još je zanimljivija. Šuklje, naime, tvrdi da glavni problem Hrvatskoj nije Slovenija, nego strah Zagreba da bi način rješavanja graničnog spora sa Slovenijom postao obrazac za rješavanje puno osjetljivijih pitanja morskog razgraničenja s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, a poslije toga i razgraničenja na Dunavu sa Srbijom.

Zato je najkasnije u listopadu 2012., dakle, prije skoro pet godina, bilo posve jasno da Hrvatska vrlo ozbiljno traži mogućnost izlaska iz međunarodnog arbitražnog postupka o granici sa Slovenijom. Za to su, tvrdi Šuklje, postojala tri razloga.

Prvi razlog, nastavlja ovaj slovenski analitičar, bio je veliki ulog. U arbitražni proces Hrvatska je uložila svoju međunarodnu reputaciju, a od njega je ovisila i ključna odluka hoće li Hrvatska postati nova članica EU ili će morati pričekati zajednički ulazak s ostalim zemljama zapadnog Balkana, prije svega Srbijom. Zbog svih kompromisa koje je prihvatila – a ključan kompromis je bio što nije bilo potrebno čekati izvršenje presude međunarodnog arbitražnog suda, jer je riječ hrvatske države o neopozivom prihvaćanju presude bila dovoljna za nastavak pristupnih pregovora – Slovenija je morala provesti čak i referendum, koji je značio i pitanje opstanka tadašnje vlade Boruta Pahora.

Drugi razlog zbog kojeg je Hrvatska željela iz arbitraže skriva se, smatra Šuklje, u procjeni Zagreba da postoji ozbiljna razlika između arbitraže i svih ranijih pokušaja rješavanja graničnih pitanja. Hrvatska i Slovenija vode pregovore o tome barem 25 godina i najmanje dvaput se došlo do prihvatljivih rješenja. »I svaki put je službeni Zagreb ponovio politički obrazac preuzet iz prvog sporazuma o granici s BiH, koji su potpisali danas pokojni predsednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, odlučivši da su postignuti dogovori nevažeći i da bi bilo dobro sve početi iz početka«, tvrdi Šuklje.

Ovaj pronicljivi analitičar podsjeća da se isto dogodilo i nakon vrlo opsežnih i sveobuhvatnih pregovora u prvoj polovici devedesetih, koje su vodili tadašnji premijeri Nikica Valentić i Janez Drnovšek. »Na zapravo posljednji sastanak u Mariboru, koji je trebao sumirati rezultate dvogodišnjeg rada svih eksperata, predstavnika vlada, ministara i ostalih sudionika pregovaračkog procesa, značajno je kasnio tadašnji hrvatski veleposlanik u Sloveniji Miljenko Žagar. Čim je stigao odmah je zatražio riječ rekavši da kasni zbog razgovora s predsjednikom Tuđmanom i da želi obavijestiti Drnovšeka i Valentića da od pregovora neće biti ništa i da će Tuđman promijeniti predsjednika vlade«, ispričao nam je Šuklje, dodavši da se slična situacija ponovila i nakon dugotrajnih pregovora koje su vodili Ivica Račan i Drnovšek: »Kada su došli do rješenja, Račana su obavijestili, ovaj put na sastanku u  njegovom kabinetu, da odmah mora sve zaboraviti jer će u protivnom pokrenuti sve što je potrebno da njegova vlada padne«.

Predavanje Davorina Rudolfa

Treći razlog za traženje izlaska iz arbitražnog procesa, smatra Šuklje, bila je procjena Zagreba da je situacija ovaj put ipak radikalno drugačija. I da više neće biti dovoljno ponavljati dosadašnji obrazac, jer je Hrvatska prvi put potpisala da će poštivati presudu međunarodnog suda. I najkasniji početak tog procesa, uvjerava Šuklje, nije ona »opereta s izvještavanjem beogradskog Kurira o prisluškivanju«, nego se on dogodio dosta ranije.

»U prvim danima listopada 2012. utjecajni, ako ne i najutjecajniji hrvatski ekspert za granice, bivši ministar i profesor Davorin Rudolf, održao je predavanje ‘Granice suvremene Hrvatske’. Profesor Rudolf svoj je nastup završio s dvije teze. Prvom je najavio da postoji mogućnost da će rješenje arbitražnog suda o granici sa Slovenijom biti povoljno za Sloveniju, a drugom je ocijenio da su sve dosadašnje hrvatske pregovore o morskoj granici sa Slovenijom, BiH i Crnom Gorom vodili nedovoljno pripremljeni i slabi pregovarači te hrvatski političari koji nisu baš domoljubi«, kaže Šuklje nudeći i svoj zaključak: »To i potpuna tišina hrvatske vlade bio je znak da je Hrvatska počela tražiti izlaz iz arbitražnog procesa«.

Šuklje, međutim, upozorava da sadašnja odluka Hrvatske o odnosu prema važećim međunarodnim dogovorima i poštivanju međunarodnog prava dolazi u vrlo osjetljivom trenutku, kada Europa i Europska unija traže novi model Europe dviju brzina. Poštivanje međunarodnih odluka, koje si čak i sam predložio i potpisao, zapravo je razumljivo samo po sebi, zaključuje Šuklje.