Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Huligani na tribinama

Bivši disciplinski sudac Prve HNL protiv novog zakona: 'Nije problem u gledateljima, nego klubovima'

Foto Marko Lukunić PIXSELL / Darko Jelinek / Ognjen Alujević
Foto Marko Lukunić PIXSELL / Darko Jelinek / Ognjen Alujević
Autor:
Objavljeno: 26. listopad 2019. u 10:06 2019-10-26T10:06:27+02:00

Kada ste vidjeli da klubovi energičnim djelovanjem sprečavaju nerede na svojim stadionima? Zapravo, jeste li ikada čuli da klubovi, bez fige u džepu, osuđuju one koji rade incidente? Sjećate li se, možda, unisone osude huliganizma od strane svih hrvatskih klubova? Naravno da ne. I to nije od jučer

Prema mišljenju Saše Pavličića-Bekića, uglednog zagrebačkog odvjetnika te bivšeg disciplinskog suca Prve HNL i sadašnjeg disciplinskog suca košarkaške ABA lige, prijedlog strožeg Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima potpuno je deplasiran. Taj zakon, podsjetimo, predviđa kažnjavanje prikrivanja osobnog identiteta navijača kapuljačom na glavi i maramom, odbijanje alkotesta i testa na drogu, poticanje i sudjelovanje u neredima, napad na redare, službene osobe i sportaše te nanošenje štete sportskom objektu, a sve, kako objašnjavaju u MUP-u, da bi se povećala sigurnost na sportskim natjecanjima te stvorio osjećaj sigurnosti kod ostalih gledatelja, koji ne sudjeluju u neredima.

- Mislim da Hrvatska luta s donošenjem zakona u svakom pogledu, a tako je i u ovom slučaju. Kada nastanu problemi, o tome se raspravlja u televizijskim i radijskim emisijama te u tiskanim medijima i na portalima. No, nakon nekoliko dana sve to staje. Zbog toga smatram da je ovo izrazito licemjeran pokušaj svaljivanja krivnje na navijače u Hrvatskoj – objašnjava Pavličić-Bekić.

Zbog čega tako mislite?

- U potpunosti se slažem s time da svi huliganski izgredi na sportskim borilištima moraju biti izrazito strogo zakonski sankcionirani, kako nikome više ne bi palo na pamet napadati ljude zato što navijaju za drugi klub. Međutim, mi sve to već imamo u drugim zakonima. Na primjer, uopće mi nije jasno zbog čega nam je potreban još stroži Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, kada je svaki opisani oblik nasilničkog ponašanja već opisan u Kaznenom zakonu. Prava pitanja su negdje drugdje. Zbog čega se ti zakoni ne primjenjuju, odnosno zbog čega ljudi koji su počinili bilo kakvo nasilje nisu pravilno procesuirani? Zašto obiteljski nasilnici nisu osuđivani i zašto ti spisi odlaze u zastaru na Visokom prekršajnom sudu? Primjena zakona mora biti jednaka za sve. Kada teža kaznena djela budu adekvatno sankcionirana, većina nasilničkog ponašanja otpast će sama po sebi, bez posebnog zakonskog okvira za sportska borilišta.

"Pravi navijači" i huligani

Znači, vi smatrate da problem nije u navijačima?

- Sve do utakmice s Italijom, 2014. godine, naši navijači nigdje nisu radili nerede na utakmicama reprezentacije u Hrvatskoj ili inozemstvu, a to znači da se apsolutno kontroliralo tko ide na stadione. Tada je u Milanu napravljen incident s ubacivanjem pirotehnike. Hrvatska javnost je to jednoglasno osudila, i to u subotu, nedjelju i ponedjeljak. Sve je stalo u utorak, kada je tadašnji predsjednik mirno izjavio da osuđuje huliganizam, uz dodatak da je to u korelaciji s politikom koju vodi Hrvatski nogometni savez. Time je, zapravo, dao legitimitet takvim napadima i prekidanju utakmica. O Europskom prvenstvu 2016. godine i pokušajima dezavuiranja hrvatske reprezentacije ne treba ni govoriti. No, tada su neki izgrednici bili procesuirani po Kaznenom zakonu.

Gdje, onda, vidite problem?

- Tu postoji nekoliko segmenata. Prije svega, pogledajte infrastrukturu i sve ono što se, zapravo, nudi pravim navijačima. Sve to stane u jednu jedinu riječ – ništa. U Zagrebu imamo stadion bez krova, a na Poljudu je natkriveno samo dvanaest gornjih redova tribina. Ne može se normalno otići na toalet, ne postoji mogućnost normalne konzumacije hrane i pića. Recimo, na utakmicama Dinama u zimskom dijelu sezone, kada je na otvorenom debeli minus, nemoguće je popiti bilo kakav topli napitak.

Na što točno ciljate kada koristite izraz "pravi navijač"?

- Na primjer, od 1977. godine odlazim na utakmice Dinama, Cibone i ostalih zagrebačkih klubova koje podržavam. Kada mi obaveze dozvole, uživo pratim i nastupe hrvatskih reprezentacija u svim sportovima. Nećete vjerovati, nikada nisam napravio nikakav izgred. Niti sam udarao navijače suparničke momčadi, niti sam skandirao uvrede na njihov račun. Pravi navijač je osoba koja podržava svoj klub i ne radi mu financijsku štetu svojim ponašanjem. Recimo, ja bih mogao dobiti besplatne ulaznice, ali uredno ih plaćam za sebe i svoju djecu jer na taj način pomažem klubu koji podržavam. Dakle, jesmo li ja i moja obitelj navijači ili budale i popratni sadržaj? S druge strane, postoje huligan, odnosno osobe koje svojim ponašanjem nanose štetu svom klubu. Ako netko tisuću puta baci baklju na utakmicama, klub kojeg taj netko, navodno, voli, mora plaćati visoke novčane kazne. A čini se da u ovom slučaju zakonodavac smatra da je svaka osoba koja na utakmice dolazi raditi nerede navijač. U Hrvatskoj već desetljećima pričamo da želimo obitelji na sportskim događajim i uvjeravamo sve oko sebe da ljudi ne idu na utakmice zbog huligana. Jednostavno, ljudi ne idu na stadione i dvorane zato što kod nas na tim mjestima nema normalnog komfora i popratnih sadržaja. To je problem, a ne huligani.

Opet, u prvi plan se stalno stavljaju izgredi na sportskim borilištima?

- O kakvom problemu mi, zapravo, pričamo? Možete li se, uopće, sjetiti kada smo na sportskim borilištima imali obračune navijačkih skupina? Na prste jedne ruke mogu se nabrojati incidente na tribinama zbog kojih su utakmice u Hrvatskoj prekidane ili uopće nisu odigrane. Pada mi na pamet utakmica na Poljudu, odigrana prije devetnaest godina. Tada je prekinuto finale Hrvatskog nogometnog kupa između Dinama i Hajduka. U košarci se to dogodilo u dva navrata, na utakmicama Zadra. Na žalost, lani je u rujnu nastradao vatrogasac, a 2010. godine je policajac ostao bez oka. Govorim o 27 godina održavanja sportskih priredbi u samostalnoj Hrvatskoj. Sada je to odjednom gorući problem i rade se neke zakonske izmjene koje će to spriječiti. Neće. Znate li zašto? Zato što su za to krivi klubovi i dužnosnici tih klubova, ako toleriraju takve stvari.

Nemoralna "trgovina"

Na što točno ciljate?

Na tribine samo žene i djeca

Prije nekoliko mjeseci ste s pozicije disciplinskog suca ABA lige donijeli specifičnu kaznu. Nakon huliganskih izgreda u finalnoj seriji doigravanja između Crvene zvezde i Budućnosti VOLI, odredili ste da na idućoj utakmici u Beogradu na tribinama smiju biti samo žene i muška djeca mlađa od četrnaest godina. Zbog toga su vas mediji prvo ismijavali, a na kraju su vas podržali. Kako vam je pala na pamet takva vrsta sankcija?

- Mislim da je tu sve jasno. Naime, ako se klubovi stalno bune da ih se previše kažnjava zbog huligana jer su tu nemoćni, onda im se treba pomoći. Iz tog razloga sam odlučio da zbog divljanja huligana ne treba kažnjavati prave navijače. Ako želimo odgajati nove generacije na tribinama, je li prirodnije imati prazno sportsko borilište ili sportsko borilište sa ženama i djecom? Onda neka huligani razmisle koliko im je pametno divljati na tribinama, a klubovi neka se zapitaju trebaju li stalno podilaziti tim istim huliganima. I da, bilo je dosta vaših kolega koji uopće ne razumiju bit te kazne, pa su to pokušali progurati kao diskriminaciju prema muškarcima. Kaznu sam donio kada me maloljetna kći pitala: "Tata, ako u dvorani ne smije biti publike, znači li to da ni ja ne smijem na utakmicu?" Tog trena sam se sjetio tog modela sankcija, a kasnije sam saznao da je slična kazna svojedobno izrečena u turskoj Superligi, gdje je stadion Bešiktaša napunilo četrdeset tisuća žena i djece. Činjenica da je UEFA ove sezone prvo kaznila Partizan s dvije utakmice bez gledatelja, a zatim je na zamolbu kluba dozvolila žene i djecu na tribinama. Ljudi koji se bave disciplinskim kaznama u Nyonu tada su me zvali i rekli mi da će primijeniti taj model.

Mogu li biti ponosniji na tu činjenicu? 

- Oni, jednostavno, trguju sa svojim pristalicama, koji se nalaze na sjevernoj ili južnoj tribini stadiona i puštaju ih da svojom pirotehnikom "uveličaju" sportski događaj. Kada im stigne odgovarajuća disciplinska mjera, klubovi odjednom imaju razumijevanja za svoje huligane, jer, eto, oni vode borbu protiv Saveza ili nekog drugog. Kada ste vidjeli da klubovi energičnim djelovanjem sprječavaju nereda na svojim stadionima? Zapravo, jeste li ikada čuli da klubovi, bez fige u džepu, osuđuju one koji rade incidente? To nije od jučer. Sjetimo se 1986. godine, kada je na Kantridi s istočne na zapadnu tribinu doletjela raketa koja je teško ozlijedila fotoreportera. Predmetnu raketu i svu ostalu pirotehniku na stadion je unio igrač gostujuće momčadi, koji je danas trener. To je ta suradnja klubova i onih koji rade nerede. Prije nekoliko godina, dok sam bio disciplinski sudac Prve HNL, jedan je klub platio navijački vlak za Zagreb. Trebam li uopće spominjati koliko sam bio šokiran kada sam saznao da su navijači uvjetovali da sve mora biti u njihovoj organizaciji jer će, u protivnom, koristiti pirotehniku u neviđenom omjeru i porazbijati stolice na svojoj tribini? Sve to bi morao platiti taj klub. Mislite li da su s indignacijom odbili huliganski ultimatum? Možete misliti... Vlak je organiziran i navijači su bili na tribini, a još su im platili sendviče i sokove. Znači, sve je u suradnji s klubovima. Kada sam radio kao disciplinski sudac Prve HNL, pitao sam čelnika jednog kluba zbog čega dopuštaju upotrebu pirotehnike na svom stadionu. Rekao mi je da je takav dogovor, odnosno da dopuštaju bacanje pirotehnike i topovskih udara na utakmicama hrvatskog prvenstva, s time da se to ne radi na europskim utakmicama jer bi klub dobio drastičnu novčanu kaznu. Shvaćate li poantu? Problem nije u gledateljima. Problem je u klubovima i koji to toleriraju zbog svojih uskogrudnih interesa. Sjećate li se, možda, unisone osude huliganizma od strane svih hrvatskih klubova? Naravno da ne.

Svojedobno ste i sami osjetili kako to izgleda?

- Dok sam bio disciplinski sudac Prve HNL, jedna navijačka skupina je prijetila smrću meni i mojim kćerima koje su tada imale trinaest i petnaest godina. Moje ime i prezime, adresa i brojevi telefona bili su razvijeni na transparentu preko cijele tribine, i to na dvije utakmice, a taj klub nije ni prstom mrdnuo, iako se sve događalo na njegovom stadionu. Nisu maknuli te transparente, niti su ih osudili. Osim toga, to su objavila dva portala. Povod je bila novčana kazna koju sam izrekao tom klubu zbog rasističkih ispada i prijetnji smrću sucu utakmice. Kada sam vidio što proživljavaju moja djeca, nazvao sam čelnike tog kluba i pitao ih što rade. Rekli su mi da s time nemaju nikakve veze, ali, od tog dana i našeg razgovora, više nije bilo prijetnji. Koincidencija? Možete misliti...

(Ne)provođenje zakona

Kako objašnjavate sukobe navijačkih skupina izvan stadiona?

- To što se netko tuče na benzinskim crpkama ili na autocesti ili na livadi nema veze s navijačima. Radi se o skupinama koje traže sukob, a njihova navodna pripadnost klubu nema veze sa sportom, osim te posredne, da pod krinkom ljubavi prema jednom klubu napadaju osobe koje podržavaju drugi klub. Za takve slučajeve već dugo postoje odgovarajući zakonski propisi i sigurno je da za to nije potreban poseban zakon. Dojam je da se zbog nadolazećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora sada pokušava na brzinu pokazati da se želi napraviti ozbiljne korake. A nikoga nije briga što se godinama ništa nije poduzimalo. Da je nekoga briga, tada bi ovaj zakon nosio ime Zakon o huliganizmu. Tada bi taj netko shvatio da treba napraviti odgovarajuću infrastrukturu koja bi gledateljima pružila komfor. U konačnici, da je nekoga briga, tada bi huligani bili i osuđeni. Možete li mi reći jesu li osuđeni huligani koji su prije četiri godine napali tadašnjeg izbornika Niku Kovača i delegaciju HNS-a na odmorištu uz autoput? Ne, nisu. Da je nekoga briga, bi li huligani koji su 2016. godine napali Brunu Marića u restoranu imali kaznenu prijavu od za nasilničko ponašanje i pokušaj nanošenja teških tjelesnih ozljeda, ili bi policija to djelo kvalificirala kao pokušaj ubojstva? Mi razgovaramo o strožem Zakonu o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, a ne poštuje se Kazneni zakon. Što mislite, jesu li to napravili pravi navijači ili huligani? Svojedobno je u Dugopolju zaustavljen automobil s navijačima Dinama i u njega je ubačeno pirotehničko sredstvo koje je moglo ubiti nekoga od putnika. Mislite li da je to okvalificirano kao kazneno djelo ili su huligani oslobođeni? Netko se mora zapitati tko vodi te klubove koji koriste huliganske skupine zbog svojih interesa, a kasnije prebacuju lopticu i tvrde da su to napravili navijači.

Spomenuli ste i licemjerje?

- Kada se na tribinama ore razni povici, kojih se svi, navodno, sramimo, sjetimo se što su radili uvaženi hrvatski političari. Na primjer, dio visokopozicioniranih dužnosnika pokušavao nas je uvjeriti da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav, a sada bi kažnjavali navijače zbog toga. Jedan predsjednik Hrvatske pjevao je tematski slične pjesmice, i to mu je bilo baš zgodno. Kasnije se, eto, promijenio i počeo je osuđivati pjevanje tih istih pjesmica. Jedan visoki političar, i rastom i funkcijom, iz, navodno, glavne lijeve oporbene stranke također je pjevao pjesmice koje bi svi osuđivali. Svojedobno se nekadašnji predsjednik jednog značajnog hrvatskog kluba fotografirao u ustaškoj kapi, a kasnije je izjavio da se ispričava ako je time nekoga povrijedio. No, tada nije napustio čelno mjesto kluba. Sukus svega je činjenica da se mora djelovati tako da svi jednoglasno moramo htjeti da Hrvatska normalno funkcionira i da se hrvatski građani osjećaju sigurno. A ne da imamo slučajeve gdje nasilnik koji je pretukao djevojku u kafiću umalo ne bude osuđen, ili da se ljudi koji su u dugom vremenskom razdoblju silovali petnaestogodišnju djevojčicu puštaju da se brane sa slobode.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.