snimio Silvano Ježina
Pustimo povijest i okrenimo se budućnosti, kaže načelnica Glorija Paliska Bolterstein i dodaje: U ugljenokopu ćemo napraviti muzej, »rudarski hostel«, a u restoranima nuditi »rudarska jela«
Raša, jedan od najintrigantnijih gradova Hrvatske, ove godine slavi 80. rođendan. Nastala u samo 547 dana koliko je bilo potrebno da se neugledni, močvarni rukavac Raške doline pretvori u nevjerojatno napredni gradić, Raša je svoj nastanak obilježila i uz posjetu te stimulativne govore jednog od najozloglašenijih diktatora u povijesti čovječanstva – Benita Mussolinija. Mada, ma koliko je Raša bila još jednom pobjedom u njegovoj prodaji isključive, zločinačke ideologije kojoj je na taj način navlačio krinku brige za čovjeka, brige za sreću radnika, nije na kraju bio baš zadovoljan njezinom krajnjom realizacijom. Iako je dogovor bio vrlo precizan kad je početkom kolovoza 1936. posjetio tada gradilište Arse, odnosno Raše – vizualni naglasak mora biti na »faschiju« i balkonu s kojeg će se plasirati ideje diktature – vrhunski arhitekt iz Trsta Gustavo Pulitzer Finali, po kojem nosi naziv današnji središnji trg u Raši, neke je elemente samoinicijativno skrenuo u vode klasične tradicije.
Osnovnu je vizuru, baš kao i u golemoj većini istarskih gradića, stavio na, istina modernističku, crkvu sv. Barbare za čije je osmišljavanje poslužio okrenuti rudarski vagonet, dok su »fascio« i pompozni balkon ipak gurnuti u drugi plan.
A u uredu načelnice Glorije Paliska Bolterstein dočekali su nas ona osobno te Igor Radić, pročelnik jedinstvenog upravnog odjela Općine Raša, ne tako davno naš kolega novinar, dopisnik Glasa Istre iz Labina.
– Da, ovo su najznačajniji dani u godini jer upravo preksutra, u ponedjeljak počinje obilježavanje Dana Labinske republike, a u utorak 28. veljače je i 77. obljetnice od kako se dogodila velika rudarska tragedija, tužan datum koji se nizom prigodnih manifestacija od lani konačno obilježava u Raši, ne kao do sada u Labinu, istaknula je Paliska Bolterstein.
Ostavštinu ne treba ideologizirati
A dok čeka svoj formalni rođendan, 4. studenoga, iako je čitav posao bio dovršen već na proljeće 1937. , Raša će, upravo uz obljetnicu Labinske republike koja se pak obilježava 2. ožujka, moći odslušati zanimljiva izlaganja na Međunarodnom simpoziju s temom urbanizma i arhitekture realizirane u razdoblju nedemokratskih režima XX. stoljeća. E sad, s obzirom na natpis koji krasi središnji trg u Raši, a na kojem se Tito slavi kao jedan od najvećih genija radničke klase u sveukupnoj povijesti, pitanje je kako će tko shvatiti »razdoblje nedemokratskih režima XX. stoljeća«, jer prijepori oko Tita i dalje su više nego aktualni.
1936.
Mussolini je posjetio gradilište Arse, odnosno Raše
185
rudara izgubilo je život 1940. u eksploziji ugljene prašine
1939.
u Raši je iskopano više od milijun tona ugljena
– Ma pustimo povijest, ma koliko smo ponosni na sve specifičnosti Raše, odnosno njezine arhitekture koja se ideološki vezuje uz fašizam, naše je mišljenje kako je riječ o ostavštini koju ne treba ideologizirati. Raša je naprosto bila jedan iznimno napredno osmišljeni i jednako tako organizirani grad. Urbano središte u kojem su se koristila najmodernija tehnološka dostignuća, grad koji je imao baš sve – od velikog bazena do hotela, bolnice, škole pa sve do sjajno osmišljenih kuća za radnike, inženjere ili pak »vileta« za najviše strukture tadašnjeg grada. Koji je svoje prve godine imao zahvaliti činjenici da se nalazio na ulazu u rudnik iz kojeg se dobivao prijeko potrebni ugljen. Pustimo povijest i okrenimo se budućnosti u kojoj vidimo čitav niz naznaka ekonomskog oporavka. Ono na čemu gradimo optimizam povodom našeg 80. rođendana je svakako i činjenica da smo uspjeli osigurati uvjete za davanje u najam 264 od 400-tinjak hektara plodnog zemljišta Raškog polja te da će se zahvaljujući tome današnji broj od 800-tinjak zaposlenika u našoj općini, koja broji više od tri tisuće stanovnika, biti još i bolji, istaknula je Paliska Bolterstein.
A uz poljoprivredu, Raša svoju budućnost itekako gradi i uz – turizam. Nije tu samo riječ o golemom kapitalu koji se vezuje uz više od 40 kilometara živopisne obale, Raša skoro da još i veće nade za razvoj te djelatnosti vezuje uz mogućnost da u dogledno vrijeme osmisli »rudarski turizam«.
Idući tjedan, 28. veljače obilježit će se 77. godišnjica velikog stradanja rudara u Raši. U eksploziji ugljene prašine te je 1940. živote prema službenim podacima, s čim se slaže i labinski povjesničar Tullio Vorano, izgubilo 185 rudara. Mada se zbog zataškavanja razloga i krivaca za nesreću, jednu od najvećih ikad u Hrvatskoj, brojke znaju penjati i do nevjerojatnih petstotinjak poginulih.
Ove godine obilježavanje tragedije ima posebno značenje. S obzirom da se u istraživanjima najdalje otišlo u San Giorgiu di Nogaro, s kojim Raša ima sporazum o prijateljstvu, oni su osmislili i zanimljivu izložbu fotografija s trideset radova. A oni će, u čemu će participirati i Zajednice Talijana Labin, postav te zanimljive izložbe o povijesti Raše darovati gradu iz kojeg je i nastala.
– Zahvalni smo San Giorgiu di Nogaro, kao i čelnicima regije Friuli Venezia Giulia, a potrudit ćemo se da toj izložbi omogućimo stalni postav kako bi i ona bila jedan od zametaka razvoja kulturnog turizma u kojem također vidimo velike razvojne šanse, istaknula je Paliska Bolterstein.
Svakako jer Raša je prije osam desetljeća kad je i nastala poslužila kao primjer na čijim je idejama nastala i Carbonia, grad smješten na krajnjem jugozapadu Sardinije.
Zaustavljen negativni trend
– Mnogo se raspravlja o uređenju podzemnog grada ispod Labina. A dok se taj smjeli, ali i pomalo utopistički projekt osmišljava, mi već imamo gotove planove kako unutar ugljenokopa, tunela dužine 1,5 kilometara čiji su ulaz i izlaz u Raši, napraviti čitav niz zanimljivih muzejsko-turističkih sadržaja. Na sve bi se nadovezao i specifični »rudarski hostel«, služila bi se u okolnim restoranima i tradicionalna »rudarska jela«, a s obzirom da i u tom smislu raspolažemo s adekvatnim kapacitetima, sve bi zajedno pogodovalo i organizaciji specifičnih simpozija. Na taj bi se način naš unikatni grad pretvorio o u unikatnu pozornicu s koje bi svoja promišljanja o arhitekturi, industriji, sociologiji i umjetnosti iskazivali eminentni stručnjaci, dodala je Paliska Bolterstein.
A Raša zove i u šetnju, mami na razgled kako bi se do kraja moglo diviti pedantnosti u osmišljavanju svih potreba koje traži život jednog grada. Istina, daleko je danas Raša od nekadašnjeg sjaja. Silni se napori ulažu da se – nakon što je najprije u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća počelo kopniti rudarstvo, a nakon sloma socijalizma i sva kasnije nastala industrija, da bi se u Raši definitivno sve »rasturilo« u ratno-pretvorbenim godinama – vrati perspektivu sveukupnom razvoju. Jer u možda najtežim danima u povijesti Raše, u razdoblju od prije dvadsetak godina, više stanovnika Raše moglo se pronaći u gradovima Italije, primjerice u alpskom skijaškom raju Livignu gdje i danas živi i radi niz ljudi s raško-labinskog područja, nego u matičnom im domu. Danas se taj negativni trend zaustavio, a unazad desetak godina bilježe se i pozitivni demografski smjerovi.
– U samoj je Raši danas 86-ero djece predškolske dobi, a našu osnovnu školu pohađaju 92 učenika. No, zbog konfiguracije terena, prometne povezanosti, još njih skoro 70 osnovnoškolsku naobrazbu stječe u labinskim školama. A da biste dobili potpuni uvid u to koliko općina Raša polaže u obrazovanje svojih najmlađih stanovnika, ističem kako čak 60 naših sugrađana dobiva stipendiju na najrazličitijim fakultetima. Konkretno godišnje u školstvo ulažemo 1,3 milijuna kuna, 700 su kuna studentske, 500 kuna učeničke mjesečne stipendije, pojasnio nam je pročelnik Radić.
– Da, ja završavam osnovnu školu, a želja mi je u Puli upisati srednju kozmetičarsku školu. Nas je nekoliko prijateljica razgovaralo pa smo došli na ideju da bi bilo najbolje završiti takav tip škola. Čini mi se da je nakon njih lakše dobiti posao, možda i u turizmu, ili se udružiti pa zajednički otvoriti i nešto privatno, ispričala nam je viziju svije budućnosti Senada Šabić koju smo susreli prigodom zanimljive šetnje Rašom. Takvih »problema« nema pak Valentina Dedić. Ona je odmah nakon škole krenula raditi, malo u rabačkom turizmu, ma gdje je god potrebno. A s obzirom na teenagerske godine, nakako nam se čini, što je uistinu i najlogičnije pa i najljepše, da je zapravo najviše zabavljena svojom velikom ljubavi. Te da joj je daleko najveći problem što je do te velike ljubavi i – velika udaljenost. Odabranik njezinog trenutnog života naime živi stotinama kilometara daleko, živi u Koprivnici.
Takvih pak problema nema Viktor Zagrić. S obzirom da je navršio 65 godina, živi ugodne mada i pomalo dosadne penzionerske dane.
– Vidite kako je kvalitetna fasada, kako su i dalje dobra teška, drvena ulazna vrata. Sve vam je staro punih osamdeset godina koliko je stara i sama Raša, mada danas sve zajedno baš i ne izgleda tako svježe, objašnjavao nam je s prozora svog stana Zagrić. On naime živi u »hotelu za samce« gdje su nekad bili smješteni radnici raških ugljenokopa bez obitelji.
– Mnogo se unutar ove zgrade prezidavalo kako bi se do kraja sve dovelo u funkciju klasičnog stana, no ponavljam, kvaliteta svih nekad ugrađenih materijala je vrhunska. Ja sam pak dobar dio radnog vijeka proveo u Prvomajskoj, a danas… danas vam je većina toga zatvorena, u Raši skoro ništa više ne radi, ali posla ima u okolici, dodao je Zagrić.
Bosanci spasili stvar
Grad kojeg su obožavali ljudi koji su obilježili epohu. Mussolini ga je dao sagraditi kako bi okupiranim krajevima pokazao kakav im progres donosi fašizam. A uistinu je trebao Rašu kako bi energijom hranila njegov ratni stroj. U Arsi je naime već 1939. iskopano je više od miliju tona ugljena. Istina ne vrhunske kvalitete zbog visokog udjela sumpora, ali i unatoč tome itekako djelotvornog. Nakon drugog rata, jer Rašu je u periodu od nastanka pa do 1943., odnosno 1945. godine napustila većina iz Italije doseljenog stanovništva, fašističko rođenje donosi joj izvjesnu stigmu. No, ma kako tretirali fašizam, ispod zemlje su i dalje velike količine ugljena. Pa se najprije organizira obavezne »radne akcije« u kojima lokalno istarsko stanovništvo mora odrađivati određeni broj sati u ugljenokopima, da bi kasnije stvar spasili – Bosanci. Privučeni poslom, u Rašu su poprilično masovno počeli doseljavati stanovnici iz te središnje jugoslavenske republike. Što zbog posla koji svakodnevno donosi rizik pogibelji, što zbog specifičnog miksa mentaliteta, danas stanovnici Raše slove kao vrlo odlučni, hrabri, samosvjesni, čak i pomalo nagli i ratoborni. Ali nadasve kao iznimni prijatelji, ljudine kako bi se to najlakše dalo opisati.
– Ne znam kao nas drugi vide, no ja sam itekako sigurna da se sa svim svojim sugrađanima mogu ponositi. Da, riječ je svakako o ponosnim ljudima kojima su od utrke za materijalnim blagostanjem daleko važnije ljudske osobine. Upravo stoga, svoju ćemo nemalu morsku obalu pametno i postupno osmišljavati, turistički valorizirati, bez srljanja u betonizaciju i apartmanizaciju. Da, želimo polivalentni razvoj, obrazovane ljude i mnoštvo sretnih obitelji s velikim brojem male djece, istaknula je Paliska Bolterstein.
Veliki socijalni potresi 20. stoljeća i unikatna Raša. Danas pomalo oronula, spomenik nekadašnjem dobu moćne industrije. S jasnom vizijom razvoja, uostalom vodi ju hrabra žena, potpuno atipične naobrazbe za jednu političarku – Paliska Bolterstein je naime nakon diplome na Tehničkom fakultetu i stjecanja titule diplomiranog inženjera strojarstva, kasnije i magistrirala u toj zahtjevnoj znanstvenoj disciplini. Pa tko da zaustavi takvu kombinaciju karaktera i znanja! Biti iz Raše naime nije samo teritorijalna pripadnost, ne, mnogo je to više.
