Špijunska afera

ANALIZA DENISA ROMCA Što se zapravo krije iza slovensko-hrvatskog špijunskog skandala

Denis Romac

snimio Goran Stanzl / PIXSELL

snimio Goran Stanzl / PIXSELL

To da netko iz Hrvatske pokušava posredovati u slovenskim medijima u svakom je slučaju skandalozno i za svaku osudu, a znajući kako funkcioniraju hrvatski medijski prostor i medijski moćnici poput Tolja, ništa nas ne bi trebalo iznenaditi. 



ZAGREB – Najnovija slovensko-hrvatska špijunska afera, u kojoj slovenska strana optužuje hrvatsku obavještajnu službu (SOA) da prisluškuje slovenske političare i novinare i pokušava cenzurirati slovenske medije, dobit će svoj političko-diplomatski nastavak.


Kako doznajemo, Ljubljana za Bruxelles priprema opširan izvještaj o tome kako je Hrvatska obavještajnim putem sustavno minirala arbitražu. Drugim riječima, slovenska strana ovom aferom po tko zna koji put pokušava dezavuirati valjanost hrvatskog povlačenja iz arbitražnog sporazuma, skrećući pozornost sa slovenske kompromitacije arbitraže na »nezakonite aktivnosti« hrvatske strane pri otkrivanju slovenskog nezakonitog djelovanja u samoj arbitraži.


I u tome se krije najveći apsurd najnovije eskalacije stalno tinjajuće arbitražne krize u slovensko-hrvatskim odnosima. Zašto bi hrvatsko prisluškivanje slovenskog arbitra i agentice, čak i kada bi se dokazalo da iza njega doista stoje hrvatski obavještajci, bilo spornije od otkrića da su se slovenska agentica i arbitar, teško kršeći arbitražni sporazum, dogovarali kako kod drugih članova izlobirati za Sloveniju što povoljniju odluku arbitražnog suda?




Osim toga, iako slovenski političari polaze od pretpostavke kako je nedvojbeno da je hrvatska SOA prije nekoliko godina prisluškivala slovenskog arbitra i agenticu, a zatim ovih dana pokušala spriječiti objavu tog »otkrića« u slovenskim medijima, zasad nismo vidjeli nijedan dokaz koji bi potvrđivao takav zaključak.


Šutnja Ivana Tolja


Sudeći prema izjavama opozicijskih političara koji su prisustvovali prekjučerašnjem hitnom zasjedanju slovenskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, takav dokaz nije prezentiran ni na samoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj iza zatvorenih vrata. Teza da su snimke koje su osramotile slovensku stranu i kompromitirale arbitražu rezultat rada hrvatskih, a ne američkih ili njemačkih obavještajaca, nije nikakva novost. O tome se u slovenskim medijima pisalo odmah po izbijanju arbitražnog skandala, a ta se tvrdnja uvijek koristila kako bi se preusmjerila pozornost sa sadržaja snimaka, a riječ je o flagrantnom kršenju arbitražnih pravila, na pitanje kako je to otkriveno. Jasno je da bi se slovenskim političarima bilo lakše nositi s činjenicom da ih je »probila« američka ili na ovim prostorima uvijek prisutna i snažna njemačka obavještajna služba, ali čak se i iz nekih neopreznih izjava na hrvatskoj strani moglo zaključiti da su taj posao ipak obavili hrvatski obavještajci, premda su u Zagrebu to uvijek službeno negirali, kao što to negiraju i danas.

Iz šutnje utjecajnog Ivana Tolja, koji nije odgovorio na optužbe da je pokušao stopirati prilog o arbitražnom prisluškivanju na POP-TV-u, što potvrđuje i objavljena snimka razgovora Tolja i neimenovanog direktora jednog europskog investicijskog fonda (navodno je riječ o Ludou Bammensu, korporativnom direktoru velike američke investicijske kompanije KKR, koja je željela kupiti POP-TV), za kojeg je očito pretpostavljao da može utjecati na slovensku televiziju, možemo pretpostaviti da je Tolj doista pokušao utjecati na slovenske medije. To da netko iz Hrvatske pokušava posredovati u slovenskim medijima u svakom je slučaju skandalozno i za svaku osudu, a znajući kako funkcioniraju hrvatski medijski prostor i medijski moćnici poput Tolja, ništa nas ne bi trebalo iznenaditi. Međutim, i dalje nije jasno je li se Tolj u snimljenom razgovoru ispravno predstavio i po čijem je nalogu to napravio, iako je svom sugovorniku rekao da nastupa u ime hrvatske vlade, jer na slovenskoj strani nije prezentiran nijedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da je Tolj doista radio za Plenkovićevu vladu.


To da hrvatska obavještajna služba djeluje u Sloveniji nije nikakva novost, baš kao što je poznato da slovenski obavještajci vršljaju ne samo po Hrvatskoj, nego i po cijeloj regiji, koja je u slovenskim strateškim dokumentima definirana kao prostor od posebnog interesa za Sloveniju. Da je to tako, potvrđuje uostalom i snimka razgovora patera Tolja i direktora Bammensa koja je osvanula u slovenskim medijima, a koja je također vjerojatno rezultat obavještajnog djelovanja, ali i bezbroj drugih dokaza, pa i bizarnih špijunskih afera koje su posljednja tri desetljeća potresale Sloveniju i Hrvatsku. I u tome nema ništa neobično, unatoč sadašnjem zgražanju nad navodnim hrvatskim prisluškivanjem u Sloveniji, premda to prisluškivanje nitko još nije dokazao.


Zasad, dakle, nismo vidjeli nijedan dokaz koji bi potvrđivao optužbe slovenskih političara o hrvatskom špijuniranju, iako nas, kada je riječ o hrvatsko-slovenskim odnosima, ništa ne bi iznenadilo, baš kao što nismo vidjeli nijedan dokaz da je hrvatski obavještajac Davor Franić, koji navodno stoji iza vrbovanja građana BiH, doista odgovoran i za prisluškivanje u Sloveniji, koje je Hrvatska prije nekoliko godina iskoristila za povlačenje iz arbitražnog postupka.


Mehaničar Davor


Zanimljivo je da se teza da iza i jedne i druge afere stoji Mehaničar Davor, kako su prozvali šefa kabineta ravnatelja SOA-e, prvi put pojavila u bosanskohercegovačkim medijima, odakle su stigle i do slovenskih medija. Jučer su se u slovenskim medijima pojavile špekulacije da je i slovenska obavještajna služba (SOVA) za hrvatsko arbitražno prisluškivanje doznala iz stranih medija!? Čak i da to nije tako, unatoč nevjerojatno oštroj retorici na slovenskoj strani, dosad nismo vidjeli nijedan dokaz koji bi doista upućivao na zaključak da je Franić radio ono za što ga optužuju u Ljubljani.


Špijunska afera lansirana ovih dana u Ljubljani, kao što vidimo, ima mnoštvo nejasnoća i neodgovorenih pitanja, na koja vjerojatno nikad nećemo dobiti odgovor. No sve što dosad znamo upućuje na zaključak kako se posljednjih dana nije dogodilo ništa što bi opravdalo lansiranje ove afere u ovom trenutku, osim što su u Ljubljani očito odlučili iskoristiti obavještajnu aferu u BiH, u čijem se središtu našla SOA, kako bi reaktualizirali stare optužbe na račun Hrvatske.


Izbijanje ove afere, nekoliko tjedana uoči europskih izbora, možemo jednim dijelom objasniti i slabim rejtingom pojedinih političkih aktera na slovenskoj strani. Međutim, ovdje po svemu sudeći nije riječ samo o uobičajenoj instrumentalizaciji arbitražnog i graničnog spora u predizborne političke svrhe.


Krupan zalogaj


Ovdje se zapravo radi o proizvodnji međunarodne afere, i to puno šire i sveobuhvatnije od same špijunske afere, kojoj je konačan cilj natjerati Hrvatsku na implementaciju arbitraže. U toj međunarodnoj aferi koju slovenska strana pokušava inicirati Ljubljana želi dovesti u pitanje vjerodostojnost Hrvatske kao članice EU, tvrdeći da je njezino djelovanje prema Sloveniji – ali ne samo prema Sloveniji, nego i prema ostalim zemljama u regiji – u suprotnosti s vladavinom prava, poštivanjem ljudskih prava i slobode medija, ciljajući upravo na najslabije točke Hrvatske, na koje i drugi akteri, poput nevladinih organizacija, stalno upozoravaju.


Koliko činjenice iz ove afere opravdavaju takve teške zaključke i koliko će slovenska strana biti uspješna u dokazivanju da je Hrvatska crna ovca Europske unije, drugo je pitanje. Sudeći po jučerašnjoj suzdržanoj reakciji Europske komisije, koja uopće nije htjela komentirati aferu poručujući kako je riječ o bilateralnom pitanju, to bi mogao biti krupan zalogaj za slovensku politiku i diplomaciju. Valja, međutim, imati na umu da se sve to odvija u iznimno osjetljivom trenutku za Hrvatsku, uoči hrvatskog preuzimanja predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici sljedeće godine, kada će sve oči biti uprte u Hrvatsku.