Udar na LGBT

AKTIVISTI O AGRESIVNIM NAPADIMA Religijska desnica mijenja zaštitu ljudskih prava na populistički način

Andrej Petrak

Florin Buhuceanu, Karolina Wieckiewicz i Cianán Russell u Rijeci / Snimio Vedran KARUZA

Florin Buhuceanu, Karolina Wieckiewicz i Cianán Russell u Rijeci / Snimio Vedran KARUZA

Na djelu je sofisticirana strategija korištenja crkve i organizacija povezanih s crkvom pri prikupljanju potpisa i pokretanju akcija u vezi pitanja, koje su zapravo prerogativ parlamenta



Gurnuti smo u defanzivu


Govoreći iz perspektive situacije o Poljskoj, kaže: aktivisti su izgubili toliko vremena u defenzivi, odgovarajući i braneći se na ono što kaže druga strana.– Objašnjavamo i objašnjavamo da homoseksualnost nije pedofilija, da pobačaj nije ubojstvo. Dozlogrdilo mi je više pričati o osnovnim stvarima o kojima govorimo zadnjih 25 godina. Sve su to činjenice, koje ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Govorimo o nečemu drugome. Stalno razgovaramo o stvarima koje nisu bitne, jer gurnuti smo u defenzivu. Istovremeno nitko o tome ni sluša, a s druge strane imamo u stranu gurnute brojne ljude, one koji su i sami prošli iskustvo pobačaja, primjerice. A oni žele čuti poruke solidarnosti i prihvaćanja. Ista je stvar i s LGBT osobama. Konstantno razgovaramo s političarima, nadamo se, o bože, možda će jednog dana napraviti draft zakona, kojima će se ljudima u istospolnoj zajednici omogućiti da su uz svog partnera dok je on ili ona u bolnici. Oprezni smo s političarima, kažemo, ne ne, ne razgovaramo o usvajanju djece, ne, ne razgovaramo o braku, tražimo samo životno partnerstvo. U isto vrijeme zajednica za koju se borimo sluša o tim naporima i može samo zaključiti, aha, moj oblik obitelji nije ono što zanima ni administraciju, ali ni same aktiviste. Imaju svoju agendu, ali moj život nije im bitan. Aktivisti zapravo objašnjavaju političarima da im ono kako ja živim zapravo nije bitno, pomisle. Kao aktivisti, trebali bi se boriti za te ljude, za njihove živote, a često zaboravimo na samu zajednicu koja je cilj te borbe, sve u želji da se postigne neki sitni deal s političarima. Ne čudi stoga da ljudi ne žele sami istupiti u javnost i dati pravu, široku podršku takvoj borbi. Samo zajedno sa zajednicom nešto se može postići. Zaboravimo na političare, religijske vođe, kao grupa zajednički govorimo o svojim iskustvima i zašto su bitna. Jedino tako će društvo u cjelini to prepoznati kao normalno. Problem je što smo gurnuti u sjenu, što nam je rečeno da bi se trebali sramiti svoje seksualnosti, svojih postupaka ili svojeg invaliditeta. Izađimo iz te sjene, zaključuje Karolina Wickiewicz.