Pretjerani izlov i masturizam

IMA LI SPASA? Nezasitni smo i pohlepni, zato više skoro i nema ribe u Jadranu

Boris Pavelić

Arhiva NL

Arhiva NL

Lovu ribe ka’ su zabranjene, lovu rakove ka’ su zabranjeni; sve to ugostitelji kupuju bez računa. Trebalo bi početi od njih; kad bi im zabranili kupovati ribe ki ribari prodaju u krivolovu, bilo bi bolje. A dok god postoji tržište, mi ćemo loviti. Nema pomoći, govori Sebastian Raljević, ribar s Dugog otoka



Bio je to mršav ulov za ribara Sebastiana Raljevića. »Ovo je dizaster«, kaže. »Prije dvaes godin, ovdi bi’ uvati’ oko pedeset kili, 300 eura. Sad uvatin’ deset«. Svježe je, kristalno čisto jutro u zadarskom arhipelagu, ali Sebastian, na svom 12-metarskom brodu »Lavsa«, znoji se preko svake mjere: na svoj iznošeni ribarski ‘trliš’ odjenuo je žuti gumeni kombinezon, tamnu jaknu i gumene čizme, pa u Lavdarskom kanalu – uskome prolazu između otočića Lavdara i Dugog otoka – na mjestu – »pošti« – koje ribari zovu »Pod požari«, sav u znoju vuče svoju mrežu, dok »puretić« – vitlo – cvili jednoličnim metalnim tonom i, kako se praznjikava mreža preko njega vraća na brod, biva sve svjesnijim kako će i ovo, po svemu sudeći, biti još jedno neplodno ribarenje.


Neveselo iskustvo Sebastijana Raljevića uobičajeno je iskustvo svih njegovih drugova po kruhu diljem Mediterana, najugroženijeg mora na svijetu: prema podacima nevladinih organizacija, devedeset posto zaliha ribe u Sredozemlju izlovljava se preko mjere, a ni u Jadranu nije bitno drugačije. Premda se statistikama često manipulira, pa postoje raznovrsni podaci, ribari najbolje osjećaju kako stoji s ribom u Jadranu: »Nema ribe. Izlovili smo sve. Od 1995. do danas, uništili smo ribu«, tvrdi Sebastian Raljević. Taj otvoreni 41-godišnjak, otvrdnuo od dugogodišnjeg napornog rada, ribarski je profesionalac od 1998. »Do dana današnjega riblji fond smanjen je duplo. Meni triba duplo više vrimena za istu količinu rib’ nego mi je tribalo prije«, govori specifičnom dugootočkom čakavštinom. »Zašto?«, pitamo. »Zašto? Jer nemamo mire. Jer smo nezasitni. Pohlepni smo, mi, ribari, svi, svi po redu«.


Ka’ da radiš livon rukon


Dok iz mreže raspliće mršavi ulov na rubu svoje Lavse – »prvi motorni brod na Dugom otoku«, rado će ispričati priču o brodu – niz odjeću i ruke cijedi mu se svijetlosmeđi mulj što ga je mreža izvukla sa sobom. »Da nastavimo ovim ritmom, za dvi god’ne ne bi imali više ništa. Zato što ni’ko ne poštiva zakon«, nastavlja objašnjavati, gotovo ljutito. »Imamo dobri zakon, ali se ni’ko ne drži: ribari topu previše metri« – hoće reći, love predugim mrežama – »premalo oko na mriži, u nedozvoljeno vrime, lovu ribe koje ne smu loviti ka’ su zabranjene, lovu rakove ki lovu ka’ su zabranjeni; sve to naši ugostitelji kupuju bez računa, i tako dalje… U stvari, trebalo bi početi od ugostiteljov: kad bi njima zabranili kupovati ribe ki ribari prodaju u krivolovu, onda bi bilo bolje, onda ribar ne bi ima više komu prodati, pa ne bi izlovljava ribe. A dok god postoji tržište, mi ćemo loviti – to je tako. Nema pomoći.«




Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



I zato je Sebastijan, zabrinut za vlastitu budućnost, odlučio iskušati nove ideje. Jedan od prvih u njegovim Salima na Dugom otoku, prihvatio je prijedlog stručnjaka jadranskog ogranka World Wildlife Funda (WWF), najveće svjetske nezavisne organizacije za zaštitu prirode, da ekstenzivni izlov ribe pokuša zamijeniti ribolovnim turizmom. I sada je zadovoljan. »Triba mi neš’ drugo, da mi nadoknadi novac koji izgubim s ovako slabim ulovom. I moj otac i moj dida su lovili, i imali su dovoljno ribe. Ja sam poče’ samo s ribom, ali danas više ne mogu tako. Sad, s ribolovnim turizmom, ne triba mi više dvadeset mriža, nego dvije; ne triba mi sto kili ribe, nego deset.«


Zamisao je jednostavna, i korisna i za ribare, i za turiste, ali i za oporavak ribljeg fonda: umjesto da izlovljavaju cijele noći, ribari bace mrežu ili dvije, ujutro ukrcaju turiste na brod, i pokažu im kako se mreže vade. Potom, na brodu ili na kakvome primjerenom mjestu – Sebastian to čini u svojoj kućici u Suhoj punti, magičnome skupu kućica na zapadnoj strani otoka Kornata u Kornatima – tu ribu pripremi i pogosti turiste, i nezaboravan dan je prošao: ribar je zaradio bez pretjeranog truda i razočaranja zbog lošeg ulova; gosti odlaze s nezaboravnim iskustvima, a more je izmučeno neusporedivo manje nego kad se samo ribari.


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



»Turisti kupe kartu od tristo kuna dnevno, koja uključuje ulazak u Park prirode Telašćicu i ručak: ukrcam ih, dignem ribe, objasnim im i pokažem sve – ‘ovaj skrpun, ovaj, da, mali, crveni, je opasan, otrovan, ako se ubodeš na njegove bodlje, ruka ti natekne’ – tri, četiri puta sedmično dobijem tako deset ljudi na brod, i zaradin za život za misec dan’, dovoljno da sve namirin. Ne moran više po cile noći bacati mriže i vući ih van po cili dan. Za pravoga ribara, ovaj ribolovni turizam je ka’ da radiš livon rukon, ovo je vrlo lako za nas. Preporučan svin ribarima. Oni za ovo još ne znaju, novo je, ali kad saznaju, svi će ići ovako«, tvrdi Sebastijan Raljević iz Sali na Dugom otoku.


Održivo ribarenje


Stručnjaci WWF-a iz Hrvatske – »pande«, kako se međusobno ponosno zovu, po simpatičnoj pandi, globalno prepoznatljivome znaku cijele organizacije – kazat će kako je Sebastian primjer ribara koji razumije i spreman je prihvatiti novu realnost: da je ribe sve manje, i da je izbor jednostavan – ili ćemo svi zajedno uništiti uvjete vlastitog opstanka, ili ćemo promijeniti način na koji živimo. Dobra je vijest, objasnit će biolog WWF-a Mosor Prvan, u tome što stanje nije beznadno: moguće je zaustaviti devastaciju, što pokazuje i povratak tune u Mediteran, postignut koncentriranim i organiziranim ljudskim naporom. »Prije 120 godina, tvrdilo se da je riblji fond bezgraničan, da se može loviti koliko god želimo. No u posljednjih pedeset godina to se pokazalo potpuno netočnim: posve je očito da je ribe sve manje. Primjerice«, reći će nam u WWF-u, »polovina opskrbe ribom na svjetskoj razini namiruje se iz ribogojilišta i akvakulture; da nije toga, odavno bi već ponestalo ribe. Ali, stanje se može promijeniti: ne zagovaramo smanjenje konzumacije ribe, nego pronalaženje održivog načina ribarenja i upravljanja morem«, kažu u WWF-u.


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Njihov je prijedlog rješenja – suupravljanje, »comanagement«. U Sredozemlju, u suradnji s partnerima i najvećim financijerom, Europskom komisijom, upravo privode kraju projekt neizgovorivog imena – »FishMPABlue2« – kojim u trinaest zemalja na europskim obalama Sredozemlja traže načine da, u suradnji s ribarima, smanje izlov u zaštićenim područjima. U Hrvatskoj, uz Lastovo, najveći je uspjeh postignut na Dugom otoku, gdje upravo traju pregovori s ribarima da zajednički – država, ribari i nevladini stručnjaci i aktivisti – postignu dogovor, i pretoče ga u zakon, kojim će se smanjiti izlov oko Dugog otoka – naročito u Parku prirode Telašćica – a da ribari istodobno ne izgube prihod; štoviše, da profitiraju svi: i ribari, i turizam, i država kroz porez, ali i more, preko manjeg izlova.


Prepreke su međutim brojne, a krivolov je prva i najveća. Ni sami ribari ne kriju: krivolov je sveprisutan. Usprkos sofisticiranome zakonskom sustavu kontrole, tko god može, izlovljava koliko može; slika je nepregledna, ali nezasitnost je činjenica. Turistička gastronomska potražnja jedan je od najsnažnijih pokretača tog kriminala koji uništava more. Daniel Kanski, voditelj programa za more WWF-a Adria, kazat će kako kvalitetna riba danas u Hrvatskoj vrijedi »kao zlato, kao droga«. Potražnju zove »zlatnom groznicom«. »Za kilogram dobre ribe možete dobiti trideset eura, za kilogram jastoga i sto. Tome nitko ne može odoljeti.« Krug se zatvara: što veći izlov, manje je ribe; što je manje ribe, veći je izlov. »Toliko smo moćni: šaljemo rakete na Mars, a ne znamo zaštititi more uz koje živimo«, sliježe ramenima Kanski. Premda treba tek vidjeti hoće li ga ribari masovnije prihvatiti, ekolozi tvrde da ribolovni turizam može biti jedan od učinkovitih načina da se prekine jedna nit u začaranom krugu polaganog samouništenja.


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Ugroženo slano jezero


Samo međutim jedna nit, jer mnogo je još takvih: ako WWF Adria svojim posredničkim naporom i uspije ribare i državu ujediniti u naporu da se sačuva riba u zaštićenim područjima oko Dugog otoka – u Parku prirode Telašćica i Nacionalnom parku Kornati – tim dvama prirodnim draguljima prijete i druge opasnosti, poput masovnog turizma.



Do kraja godine država će donijeti novu regulaciju ribarenja u zaštićenim područjima, usuglašenu s ribarima, najavio je u četvrtak u Parku prirode Telašćica načelnik Uprave za ribarstvo i pomoćnik ministra poljoprivrede Ante Mišura. Mišura je među rijetkim državnim dužnosnicima koje ekološki aktivisti hvale. Stručnjak, a ne političar, spreman je, kažu u WWF-u, prihvatiti sugestije, jer razumije probleme ekološke devastacije, dok istodobno nastoji pronaći način i da ribari sačuvaju egzistenciju. Ribolovni turizam može biti jedan od načina. »Ako ribari ne podržavaju mjeru koju donese država, ta će mjera zasigurno propasti. Pristup ‘dogovora odozdo’, dogovora sa samim ribarima, mnogo je bolji. Sami ribari trebaju štititi riblji fond«, kaže Mišura. »Cilj svih nas – države, ribara, znanstvenika, ekologa – jest održivo ribarstvo.« Mišura tvrdi da je Hrvatska, različitim mjerama i uz pomoć Europske unije, uspjela ribarenje koćama svesti u održive okvire. Danas je u Hrvatskoj broj koća s oko osamsto smanjen na oko 350, a hrvatski koćari već dvadesetak godina izlovljavaju oko 3.500 ribe godišnje, što je, prema tvrdnjama Mišure, održivo. »Što se samoga ribarstva tiče, optimističan sam: ribari počinju shvaćati nužnost zaštite ribljeg fonda. Više me brinu drugi čimbenici ekološkog uništavanja: onečišćenje, naročito plastikom, te klimatske promjene i globalno zagrijavanje, pa i zagrijavanje mora. U Jadran, kao što znamo, već dolaze tropske morske vrste, a onečišćenje je, po mom mišljenju, za riblji fond veća prijetnja od ribarenja. Nužan je cjelovit, ekološki temeljen pristup rješavanju svih tih problema. To je jedini način da zaštitimo more«, tvrdi pomoćnik ministra poljoprivrede.



Park prirode Telašćica, taj veličanstveni prirodni sklop južne strane Dugog otoka, s najvišim liticama na Jadranu, slanim jezerom, osam kilometara dugim zaljevom i nekoliko okolnih otočića, naročito je ugrožen masovnim turizmom, ali i čestim nerazumijevanjem potrebe da se sačuva taj dugootočki prirodni dragulj. Uprava Parka prirode Telašćica – u kojoj rade naše sugovornice, ekologinja Vesna Petešić i voditeljica stručne službe Milena Ramov – nastoji pronaći načine da se ublaži pritisak, ali, u trenucima posustajanja, reći će kako im entuzijazam opada. Kako i ne bi, kad čujete zapanjujući podatak – da je deponij smeća za cijeli Dugi otok nigdje drugdje nego na području Parka prirode Telašćica, i da se već godinama ne uspijeva za nj pronaći drugo, primjerenije mjesto – i naravno da je jedna poplava svo to smeće slila kamo nikako nije smjelo dospjeti. A kada vidite turističku navalu na Telašćicu, koja u udarnim turističkim mjesecima ne jenjava po cijele dane, tada shvatite do koje mjere masovni turizam može štetiti osjetljivim i zaštićenim ekosustavima. Najveća žrtva masovnih dolazaka, u kojima, smetene gužvom, te mase ljudi zasigurno ne uspiju doživjeti istinsku magiju nesvakidašnjih prizora kojima svjedoče, jest slano jezero Mir, tristo puta devetsto metara malena kaplja koju od pučine dijeli tek mala prevlaka otočkoga kopna. Pa čak ni tu, u tom jedinstvenom i osjetljivom jezercetu nije zabranjeno kupanje; štoviše, turističke agencije reklamiraju ga kao ljekovito, ne bi li i tom deziformacijom što više ljudi privukli na kratak, svakako prebrz, izlet u Telašćicu, koji će njima donijeti pare, ali turistima neće dati ono što bi ovdje uistinu mogli dobiti. I tako, na kraju turističke sezone, slano jezero Mir izbacuje pjenu, što ekolozi objašnjavaju prirodnom biološkom reakcijom na tvari kojima masovno kupanje onečišćuje njegovu osjetljivu strukturu – simboličan primjer reakcije kojom priroda odgovara na ljudsku nezajažljivost za užitkom pod svaku cijenu.


Uprava parka Telašćica nastoji pronaći način da tu nezasitnost zadrži s onu stranu granica parka, ali njihova je delikatna pozicija priča za sebe, pa je za ovaj tekst dovoljno reći tek to da im je država uvelike smanjila financiranje, pa su ostatak nužnih prihoda prisiljeni priskrbiti – od turizma. Drugim riječima, uprava Telašćice trebala bi masovni turizam ograničiti novcem koji će priskrbiti – turizmom.


»Ako riblji fond ne možemo zaštititi u zaštićenim područjima, gdje onda uopće možemo?«, retorički pita Mosor Prvan, biolog u WWF Adria, koji neumorno pregovara sa svima, od ribara do države, ne bi li svi zainteresirani postigli dogovor, i pretočili ga u propise, koji bi ograničili ribolov u Telašćici i na Lastovu, a da pritom svi budu zadovoljniji, pa čak više i zarade. Valja podržati rad organizacija koje osvješćuju opasnost za okoliš, od organizacija poput WWF-a i nevladinih ekoloških aktivista, do uprava u zaštićenim područjima. Svi oni, katkad se čini, bore se s vjetrenjačama – ali, za razliku od viteza tužnog lika, katkad mogu i pobijediti. Bude li sve išlo kako se čini da bi moglo, jedna od tih pobjeda mogla bi biti i ona u Telašćici.