Kako su igrale

– Superzadovoljan sam – kratko će i jasno sezonu ocijeniti Krešimir Jurić, trener Riječanki, koji je sezonu započeo kao pomoćnik Igoru Lovrinovu, a kada su u prvom dijelu zamijenili uloge, ekipu je iz utakmice u utakmicu vodio ka konačnom cilju. – Postoji jedan mali žal za tim što nismo uspjeli u doigravanju seriju možda produžiti na treću utakmicu, ali sve u svemu, napravili smo jedan prekrasan niz. Prvi cilj nam je bio ostati u ligi, no kako je prvenstvo odmicalo, vidjeli smo da možemo igrati kvalitetno, raslo nam je samopouzdanje, djevojke su počele pokazivati ono što znaju. Možda mi je i baš i zbog toga žao što je natjecateljskom dijelu sezone došao kraj, iako smo objektivno izgubili od bolje ekipe. Cure u »Mladosti« apsolutno su posvećene odbojci, kod njih vlada jedan gotovo pa profesionalni odnos, naše su djevojke ipak amaterke.

Potencijal

Možda jesu amaterke po uvjetima i mogućnostima kluba, ali daleko od toga da u njihovim redovima nema potencijala. Na nekim pozicijama Riječanke su bile potpuno ravnopravne »mladostašicama«. A to je ono što ljude u klubu definitivno može činiti ponosnima.

– Na nekim pozicijama im apsolutno pariramo, na nekim pozicijama uopće ne dolazi do izražaja možda i fizička nadmoć Zagrepčanki. U situacijama kada su naše djevojke morale nadoknađivati pet, šest poena zaostatka dokazale su da posjeduju silnu energiju. Definitivno mogu reći da u našim redovima ima još golemog potencijala koji tek mora doći do izražaja.

Ulazak u Superligu kruna je četverogodišnjeg rada u kojem je napravljena selekcija i posložena prilično homogena cjelina koja s jedne strane ima kvalitetu, a s druge strane golem potencijal i odlike velike ekipe.

Emocije

– Nakon svih onih silnih trofeja došlo je do velike smjene generacija. Mnoge cure koje su danas nositeljice kvalitete te zadnje trofejne godine sjedile su na tribini, bodrile ondašnje seniorke i možda zamišljale da će se i one jednog dana naći u njihovim ulogama. Spletom okolnosti došle su i one u tu poziciju. Bilo mi je veliko zadovoljstvo voditi djevojke ove sezone, ali ovaj je uspjeh došao kao plod velikog rada Igora Lovrinova s tim djevojkama. Ulaskom u Superligu jedan je ciklus na neki način završio, drugi treba početi. I iznova razvijati te djevojke u Superligi i pokušati do maksimuma iskoristiti njihove potencijale. A, ponavljam, potencijali su definitivno veliki.

U te četiri godine stasale su Astrid Popić, Lea Boban, Tea Milosavljević, Ema Kraljević, Natalia Tomić, stasale su i pojavile se još neke djevojke, ali najveći teret iznijele su Ana Mioč, Sara Barać i naročito Ivana Šćulac, koja je u najkritičnijim godinama bila motor ekipe i jamstvo da Riječanke neće imati problema s očuvanjem prvoligaškog statusa.

– Neosporno je da je puno toga ovisilo o Ivani. Naročito u prve dvije, tri sezone. Definitivno je bila, a još je uvijek, motor ekipe, ali sada smo tu našu pokretačku snagu nadogradili i s drugim djevojkama. Cure su se jako podignule, ali stasale su Astrid Popić i Lea Boban, s Natalijom Tomić i Anom Mioč naša je ekipa dobila jednu širinu, a onda je i Sari Barać, koja je također silno napredovala, i Ivani Šćulac bilo puno lakše igrati. Naravno, veliku je ulogu odigrala i Ana Mioč. Bilo je minulih godina problema, bilo je i suza, ali su cure ostavile srce na parketu – zaključit će Jurić, koji se itekako ima razloga ponositi činjenicom da se ekipa pod njegovim vodstvom vratila u društvo najboljih. I odigrala neke nevjerojatne utakmice. Poput one u posljednjem ligaškom kolu protiv »Drenove« pred dupkom ispunjenom dvoranom Dinko Lukarić. Možda su baš u tom velikom i emocijama silno nabijenom derbiju rođene neke nove riječke i hrvatske odbojkaške zvijezde.