Kraj plivačke karijere

SAŠA GERBEC: Jedva sam zadržao suzu da ne krene…

Saša Gerbec/Foto Arhiva NL

Saša Gerbec/Foto Arhiva NL

Bilo mi je zaista teško, emocije su bile velike. Jednostavno, neopisivo – započeo je Saša Gerbec, Splićanin s riječkom adresom, koji je plivati počeo kao sedmogodišnjak u Mornaru, a 2008. godine stigao u Primorje CO sa željom da napreduje. Nije trebao dugo čekati, uskoro je ušao u hrvatsku reprezentaciju.



RIJEKA Odluka nije bila laka. Kraj karijere u kojoj je plivao u polufinalima svjetskih i europskih prvenstava u kratkim bazenima. Saša Gerbec, prsaš Primorja Croatia osiguranja i nekadašnji hrvatski reprezentativac prošlosubotnje je jutro dočekao s knedlom u grlu, na bazenu na Kantridi jedva je suspregnuo suze tijekom oproštaja koji mu je priredio njegov klub.


– Uh, nije bilo lako, jedva sam zadržao suzu da ne krene. Bila je točno na kraju oka, ali kakav bih ja to bio muškarac da sam zaplakao. Šalu na stranu, bilo mi je zaista teško, emocije su bile velike. Jednostavno, neopisivo – započeo je Saša Gerbec, Splićanin s riječkom adresom, koji je plivati počeo kao sedmogodišnjak u Mornaru, a 2008. godine stigao u Primorje CO sa željom da napreduje. Nije trebao dugo čekati, uskoro je ušao u hrvatsku reprezentaciju.


Napredak


– Uvijek gledam naprijed, zato sam i došao u Primorje CO jer sam htio napredovati. Isto tako, sada je došlo vrijeme da napredujem na nekom drugom polju. Zadnje dvije godine razmišljam o kraju karijere, polako sam se ostavljao plivanja, gledao sam koliko ću se moći nositi s plivačima koji svakodnevno treniraju i to je na neki način bilo testiranje mene samoga. Došle su godine kada se trebaju raditi ozbiljnije stvari, a i više ne osjećam žar u bazenu koju sam osjećao prije dok je hrvatsko plivanje bilo puno kvalitetnije nego danas. Sada je vrijeme da krenem nekim drugim putem, radim u jednoj tvrtki kao voditelj, možda danas-sutra postanem direktor – nastavio je Gerbec, koji je pažnju na sebe skrenuo u studenom 2012. godine kada je na Europskom prvenstvu u kratkim bazenima u francuskom Chartresu u polufinalu utrke na 100 prsno postao vlasnik najboljeg hrvatskog rezultata (59.23) nakon ere poliuretanskih kostima u kojima su se rekordi redali kao na traci, a onda nekoliko tjedana kasnije na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu 16. mjestom na 50 prsno ostvario plasman karijere u polufinalu u koje je ušao kao rezerva.




– Iduća je godina nekako bila moja najbolja godina. Prvo sam u listopadu na Svjetskom kupu u Moskvi sve iznenadio i sa 27.09 sekundi izjednačio osobni rekord i osvojio srebro na 50 metara, da bih dva tjedna kasnije na Grand Prixu Srbije u Zrenjaninu u dvama navratima popravljao državni rekord.


Državni rekord


Saša Gerbec tada je imao 27 godina i isplivao je prvi državni rekord u karijeri, u Zrenjaninu je utrku na 50 prsno u kratkom bazenu isplivao za 26.75 sekundi i za tri stotinke popravio četiri godine star državni rekord Vanje Rogulja. A tog je ljeta glasno razmišljao o kraju karijere nakon što je bio jedan od kandidata za Svjetsko prvenstvo u velikim bazenima u Barceloni, ali mu je za odlazak u katalonsku prijestolnicu nedostajalo 29 stotinki.


– Ta dva natjecanja uvijek ću se rado sjetiti i slobodno mogu reći da su Moskva i Zrenjanin bila dva najljepša trenutka moje karijere. Tijekom ovih 26 godina bilo je i nekih manje lijepih trenutaka, poput onoga kada se trebalo isplivati normu za Mediteranske igre 2009. godine u Pescari. Rekli su mi da sam zakasnio tjedan dana, a bio sam brži od hrvatskih plivača koji su plivali u Pescari. Ali, sve u svemu, bile su to lijepe godine na kojima sam zahvalan Primorju koje mi je pružilo priliku i uvidjelo mogućnost za napredak, prvenstveno mojim trenerima Milošu Miloševiću i Leu Škerjancu, našem maseru Andriji Zuboviću i cijeloj upravi koja je bila tu za nas.