Nezaboravni nokauter iz Banja Luke s dinamitom u šakama, jedan od posljednjih romantičara ringa, u teškom je zdravstvenom stanju
Na svom putu, kud god kreneš, svud te čeka Marijan Beneš – bila je nekada odavno zaboravljena krilatica kojom su se davnih sedamdesetih prošlog stoljeća šalili riječki dečki spominjući velikana ringa. Ova legendu ne izlazi iz pamćenja brojnih ljubitelja boksa, a sada se u vrlo teškom zdravstvenom stanju bori za život »otvorenog garda« kao što se tukao za pobjedu na ringovima bivše Jugoslavije, Europe i svijeta.
Romantik iz »magičnog četverokuta«, jedan od rijetkih preostalih »Posljednjih Mohikanaca« ondašnjeg poimanja sporta u kojem su prevladavale osobnosti raznih velikana, za razliku od današnjih imena koja gotovo identični kao u restoranima brze prehrane silaze s pokretne trake.
Marjan za sobom ima impresivan put u proteklih skoro sedam desetljeća, još od 1951., kada se rodio u Beogradu. Prometnuo se potom u jednog od najvećih jugoslavenskih boksača svih vremena, »udarača do kosti« i jednog od najpopularnijih sportaša. Suhoparni podaci govore kako je amatersku karijeru za pamćenje okrunio titulom prvaka Europe u lako-velter kategoriji 1973. baš u Beogradu na prvenstvu na kojem je među poluteškašima trijumfirao i Puljanin Mate Parlov, najtrofejniji boksač bivše države svih vremena i jedan od njezinih najvećih, ako ne i najveći sportaš.
Beneš je potom zablistao i u profesionalnom ringu kada je postao europski prvak u verziji Europske boksačke unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979., da bi se povukao iz natjecanja četiri godine potom zbog teške ozljede oka. Roditelji Josip i Marija nisu planirali ovakav put svog sina. Josip, nastavnik glazbe, je usmjerio sina u umjetnički svijet, Marijan je naučio svirati klavir i violinu, itekako neobično za boksača inače rođenog u obitelji s tri brata, Josipom, Antunom i Ivicom te sestrom Ljiljanom. Završio je nižu glazbenu školu, vršnjaci u Tuzli, gdje je tada živio, zezali su ga da je žensko, a znajući da boksa, pitali su kako će djeci u školi držati nastavu glazbenog s modricom na oku. Umjetnički trag u njemu nije izbrisan, u danima boksačke slave spominjalo se njegove stihove.
Foto Sergej Drechsler
Nakon hepatitisa opet u ring
Tijekom djetinjstva u Tuzli je navukao rukavice u tamošnjoj »Slobodi«, pamti se i danas da je s tek deset godina nadmašio osam godina starijeg suparnika. Imao je tek 16 godina kada je potpisao za banjalučku »Slaviju«, jedan od najboljih klubova bivše države i u biti je kao amater sve vrijeme ostao u tom društvu boksača s obala Vrbasa. Pritom je uz europski naslov koji mu je u izboru beogradskog »Sporta« donio epitet najboljeg sportaša Jugoslavije te godine, bio i četiri puta prvak države. Uspio je preboljeti i hepatitis i vratiti se ringu. Kao profesionalac je baš u svojoj Banjoj Luci 17. svibnja 1979. osvojio titulu europskog prvaka u svom stilu, nokautom, i to u četvrtoj rundi. Titulu je odranio četiri puta da bi je na koncu predao porazom na bodove 1980. u Danskoj. Od 39 profesionalnih mečeva, dobio je 32, čak 21 nokautom. Uz šest poraza, jednom je boksao neriješeno. Na njegov imidž dame nisu bile ravnodušne, naprotiv. Popularnom borcu su ljudi prije udarca gonga znali zapjevati: »Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ, milu trobojnicu«. Često je recitirao svoje pjesme dokazujući i da je »nokauter meka srca«.
– U ono vrijeme boks je bio sport radničke klase, a tko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talent, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastavaka na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Nedavno mi je izašla prva knjiga, zove se »Druga strana medalje«. Tu sam knjigu posvetio sestri. U duši sam sportaš. No znam kako izgleda i druga strana medalje – govorio je.
Boksao je i u Rijeci kao profesionalac i tada je njegov menadžer objašnjavao magnetsku Benešovu privlačnost, bez obzira na njegovu formu i odnos snaga u ringu. Publika je jednostavno napeto iščekivala Benešov nokaut. Prije nekoliko godina je bio u svom posljednjem posjetu Rijeci, isto kao što su u to doba u ovaj grad u kojem je boksao Željko Mavrović dolazili drugi veliki šampioni, Dragan Vujković i Tadija Kačar. Autor ovih redaka je na vijest o njegovu dolasku jurio prečicom preko pruge k Ulici Milutina Barača »kao mulac«, iako je bio nadomak šezdesetoj jer nije htio propustiti zagrljaj dva velikana, Marijana Beneša i njegova riječkog prijatelja, neuništivog Asmira Vojnovića Asketa.
»Žlica meda i žlica žuči«
Život, kako reče Njegoš, nudi i »žlice meda i žlice žuči«, ovo drugo sada mora kušati veliki šampion dok se u KBC-u u Banjoj Luci zbog visokog tlaka i opće slabosti organizma te prevencije od moždanog udara u biti bori za život. On i boluje od Alzheimerove bolesti, stanje mu je pogoršano. Slabo govori, teško se kreće, a ne prepoznaje ni ljude s kojima je godinama prijateljevao. Da bude gore, nema ni novaca za adekvatnu zdravstvenu pomoć te su dr. Tomo Lukić i bivši bosač beogradskog »Partizana« Dragan Dimić pokrenuli akciju za pomoć Benešu.
– Puno se ljudi javilo, bivših boksača, običnih ljudi, ali i dijaspora. Svi žele pomoći. Benešu je začepljeno 91 posto krvnih žila – rekao je doktor Lukić za velikog boksača koji je žario i palio ringovima a inače preživio pakao u proteklom ratu. Unatoč svemu, vratio se u Banju Luku, stalno je odlazio u slavnu ćevabdžinicu »Kod Muje« na desnoj obali Vrbasa, gdje se nalazio s prijateljima.
Marjan se povukao zbog ozljede oka 1983. Poslije je tek »devedesetih« imao dva ekshibicijska meča. Kao i njegovi suparnici, i on je na koži osjetio grubost sporta, uz ostalo su mu dvadeset šest puta slomljene razne kosti, a zbog ozljede glasnih žica govor mu je postao vrlo tih i spor.
U tom, nekada pitomom gradu mu je brat Ivica ubijen 1992. godine a Marijan je morao ići Hrvatsku. Svjedočio je kako se vratio, iako je bio protjeran jer nije bio Srbin. Došao je opet u grad u kojem mu je grob oca i majke. Od nekadašnjeg sjaja ostali su prijatelji i lijepe uspomene na dane kada je doživljavao ovacije u gradu u kojem se i danas sjećaju kako je tu ovaj romantični nokauter tu dovezao prvi BMW i da je volio nositi tada poznate »kaubojke«. Nema više glazbe, a ni novca, skuplja se pomoć za čovjeka za kojeg se pričalo da je zaradio oko šest milijuna maraka. Uostalom, imao je dvije kuće i dva kafića. I tu se tukao, dolazili su iz cijele zemlje nadobudni koji su s njim htjeli odmjeriti snage.
Dva puta se i ženio, dobio je tri kćeri i sina. U ratu je izgubio skoro sve, tada su mu umrli majka i otac. Od žene Stane se razveo zbog nacionalne netrpeljivosti, no s kćerima Žanet i Marijanom ostao je u dobrim odnosima. Stan mu je oduzet pa ga je otkupio, kuću je prodao za ondašnjih tek 60.000 DEM. Rado je spominjao druga Tita koji ga je primio dva puta, druga je stvar da je prilikom razbijanja te Titove Jugoslavije Marijan Beneš osjetio itekakve posljedice. Ovaj junak ringa je svojedobno bio protagonist dokumentarnog filma, tko zna možda jednog dana o njemu netko snimi i igrani film, bogata biografija ovog banjalučkog Jacka La Motte to zaslužuje, Beneš je itekako zanimljiva tema.
