foto: Novi list
Ne vjerujem da se za Marka nešto može promijeniti, ali neka se zna i naša priča za buduće generacije. Ovakvim potezima uništava se hrvatsko skijanje, s 15 godina se ne može uskočiti u Svjetski kup. Drugo, Savez nije proizveo nijednog trenera, nije se ni o njima vodila briga.
RIJEKA – Marko Abramović još je jedan u nizu članova Ski kluba »Rijeka«, koje je direktor svih hrvatskih reprezentacija Vedran Pavlek precrtao iz planova reprezentacije vrativši ga u okrilje kluba i roditelja.
– Marko je skijao od šeste do 19. godine. Posljednju utrku vodio je u siječnju prošle godine. Trinaest godina posvetio je skijanju i još se nije oporavio poslije izbacivanja iz reprezentacije – kaže Siniša Abramović, Markov otac, ujedno i stric Tiriela-Luke, kojeg je ista sudbina zadesila na kraju prošle sezone, bez obzira na velike uspjehe u dječjem skijanju. I dok 16-godišnji Tirel-Luka traži rješenje u skijanju pod turskom zastavom, Marko se poslije proljeća 2012. probao probiti sam.
– Svi su u Alpskom odboru ostali iznenađeni kada su 2012. izbačeni Marko Abramović i Sebastian Brigović. Marko je u studenom 2011. doživio tešku ozljedu, u kuk mu je dr. Hašpl ugradio dva vijka. Do prosinca nije skijao. Norma je tada iznosila prvih 30 u svijetu u godištu, on je na kraju bio 37. i nije prošao, bez obzira na to što zbog operacije nije prošao pripreme. S druge strane, Elias Kolega je slomio nogu u veljači i s FIS bodovima slabijim od Marka dobio je zaštićeni status i šansu. Bio je to šok za nas. Znam što je Marko prošao, a sada se to ponavlja s Tirielom-Lukom – pojašnjava Siniša Abramović.
Marko Abramović je još tri i pol godine skijao, ali nije prošao.
– Uložili smo sto tisuća eura u te tri i pol sezone. I još toliko prije, od njegove šeste do 14. godine. Samo jednu sezonu imao je podršku Saveza, sve ostalo bilo je na našim leđima. U to vrijeme radio sam vani… Brat Dražen i ja volimo skijanje, učitelji smo, nekad smo se i natjecali. Djecu smo također stavili na skije, iako je Marko do desete godine igrao paralelno i nogomet, čak i u «Rijeci».
Neke stvari se ciklički ponavljaju. Abramović je tada za svog sina tražio još jednu šansu, čak i mogućnost sufinanciranja, ali direktor reprezentacije to je glatko odbio.
– Pavlek je rekao da to nije praksa. A nudili smo osnivanje jedne D ekipe, u koju bi ušli oni koji nisu zadovoljili kriterije. Tražili smo pomoć prije svega u logististici, kroz kombi, kolce za trening, trenera… Nudli smo sufinaciranje pola troškova. Ništa… Vratili su ga natrag nama baš kao što su sada učinili s Tirielom. Djecu učiš da će poštenim radom postići rezultat, a onda im se, kada imaju 15-16 godina, sruši svijet kao kula od karata. Imao sam velikih problema s Markom, jer ta djeca nisu igračke, već ljudi, a ono što im se događa nije igra. Ma nisu bitni novci, već oni. Toj djeci oduzet je smisao života.
Ne vjerujem da se za Marka nešto može promijeniti, ali neka se zna i naša priča za buduće generacije. Ovakvim potezima uništava se hrvatsko skijanje, s 15 godina se ne može uskočiti u Svjetski kup. Drugo, Savez nije proizveo nijednog trenera, nije se ni o njima vodila briga.
Zvonimir Abramović je potegnuo iz Prezida, uzevši sa sobom brojne novinske članke u kojima se pisalo o njegovim unucima, Marku i Tirielu-Luki, uključujući onaj u kojm Tiriel-Luka kaže: Idoli su mi bratić Marko i Marcel Hirscher…
Zvonimir je djed kojem su dva unuka dobila »pedalu« iz reprezentacije. Gorčina? Prilična. Ali smiruje je donekle jedno životno iskustvo.
– Problem je što direktor Vedran Pavlek na početku sezone ne daje točne kriterije za reprezentaciju, a onda na kraju podvlači crtu kako mu odgovara. Razočarao me. Kako je moguće da nije nijednom vidio Marka i Tiriela-Luku kako skijaju? I ja sam bio direktor, tvrtka je imala tisuću zaposlenih. Nažalost, uništili su je – kaže Zvonimir Abramović.
Kao što su Markovu ljubav prema skijanju uništili u Hrvatskom skijaškom savezu.
– Ja sam najveći krivac što je Marko počeo skijati. Vodio sam ga u Sloveniju na prvu školu skijanja. Koliko muke da se dijete podigne, a Pavlek sugerira da roditelji, grad i županija trebaju pomoći. To je najsmješnija izjava…
Dugo su se lomili hoće li išta reći, ali kada su se i drugima dogodile iste stvari, kada se to drugi put dogodilo u njihovoj obitelji, odlučili su progovoriti.
