RIJEKA – Leo Cvetković, mladi boksač riječkog »Predatora« je na nedavno okončanom U-22 Europskom prvenstvu srebrnom medaljom u rumunjskom Targo Jiu samo dodatno potvrdio da oni koji vjeruju u njegove velike mogućnosti nisu optimisti bez pokrića, već se naprotiv imaju čemu nadati. Riječki poluteškaš je svojom vještinom trima pobjedama prokrčio put do finala u kojem je tijesno poražen odlukom sudaca, a iz Rumunjske se vratio itekako zadovoljan. Obradovao je svoje najbliže te ljude iz kluba, svi zajedno su mu priredili topli doček ispred prostorija »Predatora« na Rujevici, gdje godinama djeluje ovaj mali klub s velikim rezultatima. Riječi jedne od pjesama »neopisivo, neopisivo«, što su dopirale iz razglasa, dobro su govorile o njegovim osjećajima.

– Baš je ovo neopisivo. Kada vidim koliko me ljudi prati i podržava onda je to stvarno nevjerojatan osjećaj – rekao je zadovoljni i ponosni Leo Cvetković. – Kada sam malo odspavao po povratku s puta, dojmovi su mi se slegli jer kada sam izgubio u finalu bio sam još i dalje tužan, plakao sam. Ali, tek sada vidim kakav je ovo uspjeh, sada mi je sve jasno.

Leo se navozikao do Rumunjske i natrag, nakon napornih borbi čekala ga je druga vožnja do Rijeke, ali ništa mu nije teško palo, pogotovo jer je sve začinjeno titulom viceprvaka Europe.

Lanina podrška

– Vraćali smo se kombijem, vozili smo se deset sati. Nisam baš mogao spavati, sve vrijeme sam još razmišljao o tom posljednjem meču, sve mi se vrtilo u glavi. Stigli smo u Rijeku oko šest sati ujutro, kada sam nešto malo odspavao otišao sam vidjeti djevojku, Lanu Jurlinu. Ona mi je jako velika podrška. Pratila me je, gubila živce gledajući live prijenose borbi, vrištala je u stanu. Skoro je bila izbačena iz stana.

Boksač "Predatora" Leo Cvetković / Foto Damir ŠKOMRLJ

Cvetković je doživio čast među 390 boksačica i boksača iz 37 zemalja biti među finalistima.

– Kada sam došao tamo i dok nisam stigao do finala nisam bio svjestan kakav je to osjećaj nastupiti na ovako jednom velikom natjecanju. Kada sam stao u dvorani među dvadesetak finalista, postalo mi je jasno kakav je to uspjeh, kakav je osjećaj biti među tim najboljima. Bilo je odlično.

Leo se borio za europsko zlato s Ukrajincem Stepanom Hrekulom, a suci su s 3:2 i malim bodovnim razlikama dodijelili pobjedu suparniku. Izgubio je »za treptaj oka«.

– Bio je to duel sličnih boksača u meču u kojem smo po ostvarenom bili jako blizu, obojica smo »temparoši«, jednostavno stali smo i samo smo se tukli. Presudilo je par čistih udaraca, koji udarac više.

Cvetković ima izgrađen stil, no naravno da ga adaptira prema odlikama suparnika.

Samodisciplina

– U sva četiri tamošnja meča smo pripremali drugačiju taktiku. Za Srbina Stankovića sam znao kako boksa i tehnički sam ga nadmašio. U drugom meču sam Turčina Genckana morao svladati tempom jer je niži od mene, morao sam ga umarati. U trećem meču s Nijemcem Kazakisem sam odmah u prvoj rundi morao pokazati da sam glavni u ringu. U finalu nisam baš uspio suparnika »baciti nazad« i mislim da je to odredilo pobjednika.

Život s rukavicama jako puno znači ovom 19-godišnjem mladiću, kojemu se sada lijepi sportski snovi počinju pretvarati u stvarnost.

– Boksam već sedam godina. Boks mi je sve u životu, to mi je velika ljubav, teško mi je opisati tu ljubav prema boksu. Za ljubav treba odricanja. Kakvih? Recimo znam se odreći izlazaka kada prijatelji negdje odu, a ja ne mogu jer me čeka jutarnji trening. Ne mogu spavati dugo, moram na jutarnje trčanje. Dosta ima odricanja da bi se uspjelo, ali kada stigne uspjeh, onda se sve zaboravi. Inače, vanredno studiram kineziologiju u Zagrebu. Nisam se htio seliti u Zagreb zbog svog kluba. Odlično usklađujem sportske i fakultetske obaveze, termini mi nisu prenatrpani. Istina, za sve treba reda, samodiscipline.

Europsko srebro mu širi vidike ka novim sportskim visovima do kojih je stigao njegov veliki prethodnik, jedan od čestitara Mario Šivolija, svojevremeni seniorski viceprvak Europe i svijeta, sudionik Olimpijskih igara, nasljednik u toj poluteškoj kategoriji slavnog Riječanina Asmira Vojnovića, četvrtfinaliste seniorskog Europskog prvenstva davne 1987. godine.

Otvorena vrata

– Ovo mi otvara velika vrata. Sada već razmišljam o Mediteranskim igrama. Inače, u budućnosti bih volio biti profesionalni boksač. Ne bude li to išlo, volio bih biti trener, imati svoju dvoranu i biti profesor tjelesnog odgoja u školi. U amaterskom ringu bih volio otići na Olimpijske igre 2020. godine, to mi je cilj. Od iduće godine počinju kvalifikacijski turniri za Igre u Tokiju. Pokušat ću se plasirati, a za sve će trebati puno rada, odricanja. Inače, uskoro očekujem seniorsko državno prvenstvo, htio bih osvojiti titulu prvaka i onda otići na Mediteranske igre u srpnju.

Klub »Predator« je za Lea Cvetkovića toplo gnijezdo iz kojega visoko poleti i rado se u njega vraća.

– »Predator« je jedna velika obitelj, svi živimo jedan za drugoga. Bodrimo jedni druge, podržavamo se. Vidjelo se koliko me je ljudi dočekalo. Treneri su uvijek na raspolaganju, Zoran Kralj mlađi i Dejan Tonsa. Izlaze u susret i nama sportašima, ali i djeci i rekreativcima. Trude se maksimalno, imam njihovu blizinu i stručnu podršku. Jasno, imam i podršku roditelja, mame Marice, tate Darka i brata Luke. On je godinu i pol dana stariji od mene, trenira nogomet u »Opatiji«. Prije toga je deset godina trenirao u »Rijeci«. I on je sa mnom u sportu, skoro kao da i on boksa. Izgubio je puno živaca gledajući moje borbe.