Zdravko Lipovac na najdražoj obali/S. JEŽINA
Izuzmemo li more, kojega tamo nema, po nekom mentalitetu ljudi, slični su. Sarajevo je uvijek bilo anacionalno, takva je i Rijeka. Kada smo htjeli negdje kupiti stan rekao sam sinovima i supruzi da u Rijeci uz ostalo imam i familiju - govori Zdravko Lipovac, proslavljeni sarajevski novinar
RIJEKA U doba kada su radijski valovi bili najbrža i često jedina veza poklonika nogometa u bivšoj Jugoslaviji s njihovim ljubimcima koju su gostovali diljem zemlje, cijenjene su bile škole reportera koji su znanjem i ljubavlju prenosili utakmice, gotovo svaki poklonik nogometa ih je poznavao po glasu. To vrijedi i za legendarnog Sarajliju Mirka Kamenjaševića, jednog od utemeljitelja Radija Sarajevo. Pod njegovim budnim okom stasali su i drugi reporteri iz grada na Miljacki poput Jove Dimitrijevića, Nikole Bilića i Zdravka Lipovca.
Ovaj posljednji je obale voljene Miljacke zamijenio Rivom, u Rijeci je koja mu je voljeni, »zamjenski« grad za njegovo Sarajevo. Smjestio se u žiži događanja, u središtu trokuta ovdašnjih ljudskih mravinjaka – između Korza na kojem »nema koga nema«, glavne tržnice kojoj hitaju brojni i s nje odlaze zadovoljni i nezadovoljni, ovisno o danu te lukobrana, godinama već omiljenog šetališta na koje rado ode malo potrčati rekreacije radi kraj luksuznih jahti koje plešu na mjestu. Za Novi list ovo znano i cijenjeno novinarsko ime iznosi svoje poglede na Rijeku baš na njezinoj žili kucavici dok kraj njega prolaze ljudi, među kojima ima i sportaša, a na uglu Rive Boduli stoji čovjek koji na svoj način želi zainteresiranima podastrijeti svoje tumačenje Biblije.
– Za Rijeku sam uvijek bio vezan, kako obiteljski, tako i emotivno. Moja ujna, Riječanka, djevojačkog prezimena Srdoč koja je kasnije došla raditi u Energoinvest udala se za mog ujaka Nikolu, strojarskog inženjera. Ona je s Baredica, tu sam dolazio, a oni su kasnije došli u Sarajevo, u spomenuti Energoinvest – kaže Zdravko Lipovac poznatom bosanskom otvorenošću i jednostavnošću i karakterističnim sarajevskim izgovorim i naglaskom.
– Ljeti sam sa svojim nešto mlađim rođakom Gordanom, još od dana osnovne škole, dolazio u Rijeku. Bilo je to negdje oko 1959., 1960. godine.
Brojne uspomene
Za Rijeku ga vežu brojne uspomene, naravno i one sportske.
– Sve me nešto vezalo za Rijeku, to vam ispadne kao ono »Znakovi pored puta«. Recimo, slavni nogometaš Rijeke Velimir Naumović bi donio karte za utakmicu mom ujaku. Oni su se poznavali još iz doba dok mi je ujak bio u Rijeci. Tako sam prvi put sjedio u Sarajevu na »Željinim« tribinama na Grbavici dok je igrala »Rijeka« sa svojim rođakom Gordanom, to je za mene bio praznik, činjenica da gledam pravu utakmicu. Dobro se sjećam Vladimira Lukarića, bio je najbolji igrač. Bio je temperamentan. Sjećam se da su »Željin« golman »Čiko« Radović i on uvijek nešto spočitavali jedan drugome, svađali su se. Moglo ih se čuti na tribinama, ali poslije utakmice su bili super.
U cijeloj priči nije mogao zaobići spominjanje najslavnijeg imena u povijesti njegova voljenog Željezničara, Ivice Osima, neponovljivog »Štrausa s Grbavice«.
– Osim zna da smo se doselili u Rijeku, da smo ovdje kupili stan, a živimo u Kölnu. Za Rijeku mi je kazao: »Mišo Smajlović i ja smo voljeli tamo igrati. Igraš, a ljudi ne tuku, pobijediš i čestitaju ti. Uz to pola stadiona su Bosanci, navijaju za tebe. Najljepše mi je bilo igrati u Rijeci«.
Zdravku Lipovcu je slika Rijeke obojena veselim, ružičastim tonovima, kao iz rukava sipa pohvale na sredinu u kojoj se osjeća odlično, »kao kod kuće«.
– Rijeka je grad koji najviše sliči na Sarajevo, imaju nešto isto. Izuzmemo li more, kojega tamo nema, po nekom mentalitetu ljudi, slični su. Sarajevo je uvijek bilo anacionalno, takva je i Rijeka. Kada smo htjeli negdje kupiti stan rekao sam sinovima i supruzi da u Rijeci uz ostalo imam i familiju. Tada mi je, naime, ovdje bio još rođak Gordan, koji je odrastao na Grbavici, a koji je nažalost umro. Ostala mi je samo rodica Vesna, koja je svojevremeno u osnovnoj školi na Zametu predavala engleski jezik. Sada je u mirovini. Sinovi su mi Bojan, građevinski inženjer koji ode loviti ribu na Molo Longo, te Danijel koji radi u tvrtki za kontrolu proračuna, transfere. Njih dvojica mi znaju kazati: »Tata, nas ovdje u Rijeci nikada nitko nije pitao koje smo nacionalnosti. Još kada kažeš da si iz Sarajeva, te iz Kölna, tim bolje«. Uglavnom, Rijeka mi je još preko davnih veza, preko ujaka i ujne uvijek bila i moj grad. K’o da me ovdje nešto vodilo.
Pozitivna inteligencija
Bilo je tako i u davna doba, sjetio se ondašnje »Kvarnerske rivijere« i posjeta riječkom stadionu.
– Došli smo na »Kvarnersku rivijeru« sa »Željom«. Trener je bio Nenad Starovlah, a ja sam bio u omladinskom pogodnu kao funkcioner. U Labinu smo izgubili s Partizanom. Bila je to generacija Dodika, Veldina Karića. Kada smo se vraćali u autobusu, Nenad mi kaže da svratimo malo na Kantridu. Bilo mi je drago, s tog stadiona sam prenosio utakmice. Slikali smo se, imam tu fotografiju s Kantride. I sada nakon toliko godina Bog me dovede ovdje, baš u Rijeku, neka viša sila ili kako neki kažu, pozitivna inteligencija. I ovdje sam zaista sretan.
Komunikativan kakav jest, ima u Rijeci niz prijatelja.
– Vaš Milorad Kardum iz Novog lista je prenosio utakmice za nas, za Radio Sarajevo. Igora Vranića znam sa skijanja, također i Branku Malnar s Radija Rijeke. Ovdje sam se još kao dijete kupao na Vili Nori, na Kantridi. Tamo je bio ondašnji vaterpolist »Primorja« Giorgio Beltrame, izlazili smo na zabave. Bilo je to kada je Željko Franulović, čini mi se 1967. godine, osvojio Roland Garros. Igrali smo nogomet na Zametu, s nama je igrao nogometaš »Rijeke«, pokojni Vinko Srok. Pohvalio me kako igram, rekao sam mu da igram u »Želji«. Od onih dana do danas u Rijeci nisam nikada doživio ništa loše, naprotiv.
U naš grad nastoji privući i druge.
– Stariji sin moje sestre je kao mali bio izbjeglica u Rijeci, na Baredicama, sada je postao američki diplomat usred Sarajeva. Doktorirao je pravo. Rekao sam mu da dođe u Rijeku, gdje je bio izbjeglica. Uvijek kada pričamo o Rijeci, naježim se. Podsjetim se na Sarajevo, na sve što je bilo dobro, na anacionalnost. Mi u Sarajevu nikada nismo pričali o tome tko je što, prijatelje smo birali mi sami, a nacionalnost ti dođe rođenjem. S ljudima s kojima sam bio dobar tada, dobar sam i sada. Recimo to je raja iz Treće Sarajevske gimnazije na Grbavici, onda oni s kojima sam igrao lopte. Sve ih nekako dovodim u Rijeku. Sin Danijel je bio vjenčani kum u Srijemskim Karlovcima i onda je došao u Rijeku s tri druga. Jedan je porijeklom iz Irana, ali Nijemac, jedan iz Iraka. Svi su oduševljeni Rijekom. Sin Bojan je kupio brodicu, dobili smo vez, o svemu brine Željko Brekalo, nekadašnji odbojkaš »Bosne«. Prije sam se možda osjećao da sam djeci i supruzi nametnuo tu Rijeku, ali sada vidim da su oni možda više oduševljeni Rijekom nego ja. To mi je jako drago. Bojan ribari na Molo Longo, ja se tu istrčim, kupam se katkad na Pećinama, odem na Vilu Noru da se sjetim mladih dana.
Kao milijuni ljudi diljem svijeta i on je svjedočio povijesnom hrvatskom uspjehu, drugom mjestu na svijetu.
– Hrvatska srećom ima talentiranu generaciju kao onu 1998. godine. Manje više svi igraju vani i naučili su da moraju trčati. S Osimom sam privatno i poslovno provodio mnogo vremena, a on bi rekao: »Nema lopte bez trke, nema rezultata bez trčanja«. Ako ne trčiš i ne držiš se obaveza, i tehnika i taktika i znanje, sve pada u vodu. Hrvati su sada napravili to, trčali su. Naravno, ima su Modrića koji je mozak ekipe. U Njemačkoj sam gledao finale. Susjedi koje sam sretao su mi čestitali čudeći se uspjesima Hrvatske. Čemu se čuditi, uvijek smo imali dobre igrače. Jednom mi je Osim rekao da je bivša Jugoslavija razbijena te da ćemo imati šest reprezentacija s kojima će drugi imati problema. To je Hrvatska pokazala u dva navrata, Srbija je prije bila dobra, Slovenija je znala igrati na Europskom prvenstvu. Dolazi i Makedonija, stiže i Crna Gora. Hrvatska je odlična. Spominjem stalno Osima, koji je volio reći »oni koji prave igru i oni koji kvare igru«. Hrvati su igrali, Hrvatska je pravila igru, drugi su je kvarili. Računam tu Dance, Engleze i neke druge. Mora se znati igrati, bekovi moraju iznesti loptu, ubacivati se. Mora se imati kreativnu sredinu terena, dobre špiceve. Hrvatska je sve to imala.
U velikom je koru onih koji smatraju da je Hrvatska u finalu s Francuskom izvukla deblji kraj sučevim odlukama.
– Po mom mišljenju u finalu je argentinski sudac ipak sto posto oštetio Hrvatsku. Ne svira se penal u finalu baš tako često. Recimo bilo je tako 1990. za Njemačku protiv Argentine 1990. na Volleru, također neregularan jedanaesterac te 1974. kada je Nizozemska s Cruiyffom rasturila Nijemce. Vratimo se ovom finalu, ne sudi se onako neuvjerljiv jedanaesterac na takvoj utakmici.
Cijeli život uz igralište
Kao dječak je nosio »Željin« dres, otišao je s terena, ali je cijeli život ostao uz igralište.
– Nekada sam igrao nogomet, bio sam centarfor, zvali su me drugi Bukal. Trebao sam kao prvi strijelac ići i u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije, ali mi nisu donijeli poziv. Stanovao sam prema Rajlovcu. To je Briješće, predio iz kojega je Džeko. Isto tako i Silvano Martina, nekadašnji golman koji je bio u Interu, Laziju, Torinu, menadžer Gigija Buffona. On je moj drug, vidimo se u Sarajevu. Kada bi dolazio u Sarajevo, spavao je kod mene. Svi smo komšije. Igrali smo svi tu, čak i igrač Sarajeva Predrag Pašić. Stanovao je u jednoj oficirskoj koloniji. Odatle je i Mirsad Baljić.
Kao i brojne druge slavenske duše, niti on nije imun na nostalgiju. Za Deutche Welle radio je 17 godina, odlazi raditi u Njemačku, u Rijeci je, ali ne zaboravlja grad koji liječi teške ratne rane i kojem je nezaboravni Kemal Monteno iz duše i srca svojim neponovljivim glasom pjevao »Sarajevo ljubavi moja«.
– Sarajevo mi je uvijek u srcu, u mislima. U ratu sam bio godinu dana. Vodio sam ratni press centar. Tamo je bilo dvadesetak novinara, čak smo imali i TV, tamo je bila raja s Radiotelevizije. Tada sam dosta vremena proveo i sa stranim novinarima, njemačkim, onima s ARD-a koji su me poslije i odveli, pomogli su mi izaći iz opkoljene Dobrinje. Recimo, opalila je granata, naš stan je rasturen, ostalo je malo fotografija.
Jasno da voli doći u svoj grad i sresti tolike drage mu ljude.
– I dan danas kada dođem u Sarajevo, ja nemam nikakvih problema. Prvo odem u »Želju«. Prekoputa je kafić Macchiatto. Tu se sastanemo svi. Nedavno je bio Edin Fićo Bahtić, bivši napadač koji je u Australiji, dođe bivši golman Zoran Čuljak, u Stockholmu je. Navrati Ranko Đorđić, koji je kasnije igrao u Zvezdi, on je isto u Švedskoj. Navrati i velika legenda, slavni centarfor Mišo Smajlović, još uvijek se dobro drži. Stari igrači »Želje« se sastanu u jednom restoranu svakog prvog petka u mjesecu, bio sam s njima u veljači. To je generacija Smajlovića i Osima, slavnog tandema.
S ovim drugim se druži već desetljećima.
– Utorkom smo mi novinari uvijek igrali u Skenderiji s Osimom. Došao bi »Škija« Katalinski, Smajlović i drugi. Ja bih igrao otraga, a Osim bi rekao: Lako je pričati i kritizirati kada uzmeš mikrofon u ruke, ajde da te vidim sada. Inače, stalno smo u kontaktu. On je sada u Grazu, kada prođem iz Kölna, uvijek navratim, kod njega. I on mi hvali Rijeku. Kaže da mu je lijepa, da najviše sliči na Sarajevo.
I dobro, i loše
Okrenuo se malo i k bivšoj Jugoslaviji u kojoj je proveo veliki dio života.
– Ne možemo zaboraviti ono što je bilo. Bilo je i loših stvari, koje su sada dobre, puno bolje nego što su bile, otvorenost tržišta i drugo. Ali, mi smo imali sve.
U nogometu i uz nogomet je cijeli život, nerazdvojna veza traje stalno. Voli pogledati nastupe Rijeke, hvali izvedbe igrača koje godinama vješto vodi trener Matjaž Kek.
– Rijeka je momčad koja je u nas najeuropskija. O tome pričam s Orlandom Rivettijem, kolege smo još od ranije. Osim je kazao da Rijeka igra talijanskim sistemom. Tako je recimo bilo kada su izbacili Salzburg. Puno su uložili Mišković, Volpi i ini. Rade dobro, studiozno obavljaju posao. Znaju što hoće. Grbavica mi je bila uvijek u srcu, volio bih da moj »Željo« napravi nešto takvo kao što je napravila Rijeka – rekao je Lipovac.
Spomenuvši legendarni stadion Željezničara na Grbavici ne može zaobići Kantridu, koju ne mogu zaboraviti svi stariji riječki poklonici nogometa. Teško se priviknuti na Rujevicu.
– Rivetti mi kaže da ovdje ne treba stadion veći nego onaj za sedam tisuća gledatelja. Rujevica je u brdovitom kraju. Odem gore i kasnije odozgor nemam prijevoza, nemam autobusa. Znam doći kući oko ponoći, kolege novinari ostaju raditi, predavati izvještaje. U srcu mi je Kantrida, uvijek je i bila. Tu sam prenosio utakmice, sjećam se svog posljednjeg prijenosa odavde kada je »Željo« igrao, još se izvodilo jedanaesterce.
