Ruski rulet Marka Cvijanovića

I muškarci katkad plaču, zar ne?

Marko Cvijanović

Foto by Ivica Tomić

Foto by Ivica Tomić

Toliko veliko da zvuči nestvarno. Finale svjetskog prvenstva. F I N A L E. Ej!



MOSKVA Osjećaje je katkad teško obuzdati. Ili nemoguće. Koliko god profesija zahtijevala trezven pristup materiji. Postoje trenuci kada se sva načela i postulati raspadnu pod najezdom emocija u tom jednom trenu oduševljenja. Taman kad pomisliš da si s godinama stekao dovoljno iskustva i oguglao… Malo morgen. Sve to pije vodu dok se ne dogodi 109. minuta, a Mandžo raspara Pickfordovu mrežu i urlikne iz petnih žila pred hrvatskim navijačima: Ajdeeeee!!! Ili kada zaglušujuću buku ispunjenih tribina Lužnjikija prekine sudačka zviždaljka i oglasi se posljednji put, a hrvatski nogometaši polete jedni drugima u zagrljaj… Ne shvaćajući koliko je veliko to što su napravili. Toliko veliko da zvuči nestvarno. Finale svjetskog prvenstva. F I N A L E. Ej!


A novinari? Valjda postoje trenuci kada je opravdano skočiti sa stolice i stisnuti šake, pogledati prema nebu, uštipnuti se, ako treba i sočno opsovati… Da, i pustiti suzu. More suza. Radosnica. Istih onih što su se slijevale niz lica hrvatskih igrača i navijača dok su pokušavali dokučiti koliko je veliko i epohalno to što se događa na Lužnjikiju. Doista, tko je to toliko čeličan da se odupre i odhrva enormnim podražajima duše i srca pa zatomi u sebi erupciju… Pogotovo kada gleda kako se ti veliki hrvatski igrači pretvaraju u dječarce s početaka svojih karijera pa epohalno dostignuće na najvećoj sceni slave valjajući se travnjakom, spavajući na zastavama, plešući, vičući, skačući… Ili mu se pred očima ukaže prekrasna slika Modrićevih, Perišićevih i Vidinih nasljednike kako guštaju u nogometu na tom istom travnjaku gdje su njihovi slavni očevi netom ispisali povijest hrvatskoga nogometa i sporta uopće. Tko to čovječan ne bi zasuzio…?


Ali ipak, taj osjećaj ponosa u okruženju engleskih kolega koji su već unaprijed napisali svoje kolumne i samo čekali da protekne devedesrt minuta pa da stave uskličnik iza naslova »It’s coming home« i stisnu »enter«… Martin Samuel, Matt Lawton, Barney Ronay… Nije išlo ovaj put, momci. Rečenice su bile isprekidane, misli smušene, teme promašene. Ima i takvih dana kada u perima ponestane lucidnosti, kada se tastature tresu od muke, kada i velika novinarska imena ostanu bez teksta. Događa se… Postoje, srećom, i trenuci poput onih u čarobnoj moskovskoj noći kada hrvatski nogometaši i novinari dočekaju svojih »pet minuta slave« i ostvare svoje dječačke snove. Jednom u životu. I za sva vremena. I muškarci katkad plaču, zar ne?