Sjećanje

Došla trava, nestali klubovi: Komercijalizacija pomela Primorje, Mlaku, Konstruktor, Lučki, Jedinstvo…

Igor Duvnjak

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Jedan za drugim nestajali su Lučki radnik, Konstruktor, INA, Primorje, Jedinstvo, Mlaka i   Turnić. Bez obzira na to što su u njihovim redovima rasli Tičić, Vjeko Miletić, Desnica, Belajić, Brajković, Tabar...



Popularna riječka nogometna stjecišta su desetljećima bila Omladinsko igralište u središtu grada te ono »Inino« na Podmurvicama, s impozantnim tribinama među neboderima, gdje je nekada davno bio planiran  gradski stadion. Igralo se na lešnatoj podlozi, igrača na treninzima kao u košnici. Lešnate podloge vremenom je zamijenila umjetna zelena podloga.


Trava umjesto leša. Kao da slavnu »Casablancu« s Humphreyom Bogartom umjesto u crno-bijeloj tehnici, gledamo u boji. Na promjenu podloge s godinama se polako naviklo, ali se nije moglo s činjenicom da su jedan za drugim nestali klubovi s tih terena. Na njihovo izumiranuje stare loptačke sladokusce tek s vremena vrijeme podsjeti smrt nekog od junaka malih terena onih dana, kao što je nedavno bilo sa centarhalfom »Prirmorja« Frankom Šćulcem – Franetom.


»Novom listu« je najbliža »Ina« na čijem se terenu rada znao odigravati »Memorijal Pero Radaković« pa pamtimo gostovanja ondašnjih dječaka, kasnijih asova Tome Ivkovića, Stjepana Deverića i sličnih. Bilo je na »Ini« nogometnih majstora koliko hoćeš, tko bi ih sve nabrajao, od britkog braniča Asića pa nadalje. Od svih njih je najveću i najdugovječniju karijeru ipak načinio samozatajni, polivalentni zadnji vezni i centarhalf Boris Tičić. Visokog momka je brzo uočio »Orijent«, Tičić je brzo zasjao na Krimeji, bio među adutima Joška Skoblara koji su 1981. godine oduševili Krimeju plasmanom u četvrtfinale ondašnjeg Kupa Jugoslavije.




Skoblar je pouzdanog igrača poveo sa sobom i na Kantridu pa je Tičić nastupio protiv danas već trinaesterostrukog prvaka Europe »Reala« u Madridu 1984. godine kada su »bijeli« kraljevski pokradeni na »Santiago Bernabeu« pred 80 tisuća ljudi u režiji suca Schoetersa, kada su isključeni Nikica Milenković, Damir Desnica i upravo Boris Tičić kod onih sramotnih 0:3.  Tica je kasnije bio i trener »Orijenta«. Znatno poznatijoj »Ini« su inače na ovom terenu godinama susjedi bili i »Mlaka«, koja je također nestala samo tako, kao i tada obližnji im »Turnić«.


Romantičarski Konstruktor


Posebna priča je Omladinsko igralište gdje je bilo prometnije nego na autobusnom kolodvoru na Žabici. Momčadi su se natiskivale, svaka na svojoj polovici terena za trening. Subota i nedjelja su bili praznici za brojne nogometne sladokusce. Utakmice su išle jedna za drugom, kao filmovi u kinu, prodavale su se ulaznice, redari su šetali uz ograde da se netko ne prošverca. Na itekako popunjenim tribinama je vladala obiteljska atmosfera, igrači i gledatelji su se dobro znali, bilo je pljeska, navijanja ali i »cimanja«, zezancije. Posebna je poslastica kada se igrao gradski derbi između klubova koji su tijekom tjedna zajedno trenirali, a onda se otimali za bodove. Nažalost, ti su se klubovi pogasili jedan za drugim, ostala su samo sjećanja i uzdasi žaljenja što ih više nema.


Jedan od takvih je »Lučki radnik«, koji je nakon starijih generacija, odvjetnika Švegovića, Beloga Fućaka, Lukanovića, Prizmića, Čulumovića, Mataje – Pulitike, Željka Turine dočekao blistave dane preseljenjem na Rujevicu, gdje igraju Ramić, Baja i društvo. Igrali su u Lučkom i majstori, poput pokojnog Mile Lakića te Marin Tabar, sudionik četvrtfinala Kupa Jugoslavije 1983. godine s »Orijentom« koji je vodio nezaboravni Ivan Đalma Marković.


Naš kolega Miloš – Mišo Cvijanović je u ona doba »Konstruktoru« prišio lijepi epitet. »Romantičari sa Omladinskog igrališta«. Čim se spomene Skalu, Eminovića, slavnog Bračanova ili pak legendarnog Raula Žikovića, Bricu Čulumovića, Jamu Ramića i brojne druge, asocijacije lete ka najomiljenijem čovjeku tog terena, duši i srcu ovog kluba desetljećima,  pokojnom Slavku Kneževiću, za svih samo Joletu.  Neponovljivi čovjek, kojem su u momčadi igrali sinovi Vjeko i Cimprijan, okupljao je igrače koji su po vokaciji bili znalci, voljeli su igrati »ševu« od koje bi se zavrtilo i najjačima.


Bogolinovo Primorje


Mnogi su stigli daleko, pamte se tako i nastupi Nikice Zupčića Kite za »Rijeku«, što potvrđujući da su »bijeli« sa Kantride i »crveni« sa Krimeje godinama znali tu pronalaziti svoja pojačanja. Recimo Rešid Crnalić  Crna i Momčilo Marković, za prijatelje samo Mićo, Cigo ili Sandžak (Skoblarov milljenik samo tako) su se naigrali u »Orijentu«. Bili su sudionici četvrtfinala jugoslavenskog kupa 1981. i 1983. godine. Inače, igrači su se dosta selili, nekadašnji vrsni drugoligaški vezist Đuro Prostran je igrao za »Lučki radnik«, »Konstruktor« i za »Primorje«.


Imalo se čime hvaliti i to spomenuto »Primorje« bez obzira što je igralo u rangu niže od tradicionalnih riječkih zonaša, »Lučkog radnika«, »Lokomotive«, »Konstruktora«. »Primorjašima« je inačica Joleta Kneževića bio pokojni Slave Tus Cirka, koji je najprije bio igrač, potom trener i sve drugo što je u klubu trebalo. Majstora je u raznim godinama protutnjalo kroz klub čitav niz, dosta je spomenuti tek generaciju Šćulca, Mihalovića, jedno vrijeme i direktora »Rijeke«, Korace, Brozine, Matijevića, Čopa, Frajmana, Rameše ili pak onu Varde i Barabe. Tu je jedno vrijeme igrao i Zoran Bogolin, sadašnji prvi čovjek »Opatije«. S »graditeljima« je kao klinac od 17 godina vježbao i veliki talenat Efrem Močinić, kada ga je uočio Ive Šangulin koji ga je vratio na Krimeju, gdje je potom bio sudionik  uspjeha »crvenih«. Bio je jedan od ljubimaca nezaboravnog Ivana Đalme Markovića.



Na Rujevici su se kalili budući asovi »Rijeke«, Vjeko Miletić kojem je baš na Rujevici sa »Pazinkom« slomljena noga, Stojan Belajić te kasniji reprezentativac Elvis Brajković.  Najviše se pamti utakmica ondašnjeg »Lučkoga« sa »Hajdukom« 1987. godine pred možda i 10 tisuća ljudi kada su »dokeri« igrali pod vodstvom Nikole Pape Filipovića. Janković, Brnelić, Vittori i brojni drugi ostali su u sjećanjima simpatizera.  »Lučki« se međutim kasnije polako gasio i ugasio, na njegovom temelju je sada nastao novi klub imenom »Doker«, koji međutim nema seniore, radi samo sa djecom.



Veliki Desnica


Igrača za četvrtfinale Kupa 1981. godine dao je i susjed »primorjaša«, ondašnje »Jedinstvo«, riječ je o vrsnom napadaču, inače liječniku, Mrazu. Nažalost, već dugo nema niti »Primorja« niti »Jedinstva«, ostali su kao i brojni drugi spomenuti klubovi samo u sjećanjima bivših igrača i njihovih vjernih simpatizera.


Posljednje, ali zato ne i najmanje važno je »Elektroprimorje« za koje je čulo malo njih. U tom klubu tadašnjeg najnižeg mogućeg  ranga je igrao dječak Damir Desnica. Uočio ga je nezaboravni »tehniko« juniora »Rijeke« Karlo Kruljac, jedna od poznatih faca koja je rado svraćala na Omladinsko. I laici znaju kakav je Desnica bio napadač, jedan od najboljih u ondašnjoj jugoslavenskoj ligi, najveće pojačanje »bijelima« sa Omladinskog.


Nažalost, svi ti toliki nabrojeni klubovi sa junacima riječkih nogometnih vikenda koji ne bi stali u telefonski  imenik, otišli su u povijest, može se samo s uzdahom ponoviti: »Zbilja šteta što ih nema više«, kako zbog sporta i riječkog društvenog života. Nemilosrdni globalizam ih je lako samljeo, uništio je ono što se s ljubavlju održavalo desetljećima, ekonomska sila ne priznaje romantiku.