PULA Svjetla reflektora bila su već odavno ugašena dok su razgolićeni igrači Rijeke izašli na travnjak stadiona Drosina da bi još malo uživali u velikom uspjehu. Na tribinama više nije bilo nikoga. Jedan novinar i nekolicina vrijednih radnika koji su “motali kablove” i brojali minute do kraja radnoga dana. Scena jest utihnula, ovacije su okončane, ali glavni glunci ostali su na pozornici. I guštali u svojih pet minuta slave. Sami sa sobom. Među “zlatnom prašinom” gdje je prije sat vremena trajala ceremonija u čast novih osvajača hrvatskoga Kupa. Taman kad su konačno krenuli prema svlačionici, semafor pulskog stadiona posljednji je put zasvijetlio prije negoli se zauvijek ugasio toga dana. Dinamo 1, Rijeka 3. Pamtit će se. To sigurno!

- Ma, zamisli ti to… Na majicama piše Važ je naš… Pa jel’ taj trofej izgleda kao vaza, ha, ha, ha…

Rođeni Županjac Dario Župarić još se jednom čudio natpisu na pobjedničkoj majici dok nije znao kud bi od sreće, uklizavajući u prazno po travnjaku pulskoga stadiona i vjerojatno vrteći u glavi film one povijesne sezone u kojoj je s Rijekom osvajao povijesne trofeje. Naravno da “Župa” zna kontekst rečenice koju je 1978. godine prvi put u Novom listu napisao Vladimir Jugo i koja će još danima odzvanjati riječkim ulicama i portunima: Važ je naš!

Jučer je u Puli bio praznik riječkog nogometa. U razdoblju kada su se mnogi navijači Rijeke na društvenim mrežema s nostalgijom prisjećali “dana ponosa i slave”, dijeleći fotografije i videozapise povijesnog slavlja uslijed osvajanja “dvostruke” krune, stigli su na Drosinu s vjerom da sezona ipak neće otići u vjetar. S vjerom da sezona ipak može završiti trofejom. Vjerovali su i dočekali! S pravom će žaliti oni koji su se dvoumili, oni koji nisu krenuli misleći da će se s one strane Učke vratiti pokisli. Bez obzira što je na istarskoj strani sjalo sunce. Nisu imali nos. Šteta. Oni koji su bili, pričat će. Pričat će o jednom velikom podvigu Bišćanove Rijeke koju je u Puli obasjalo Rabuzinovo sunce. Pričat će o još jednoj velikoj riječkoj nogometnoj fešti i trijumfu za pamćenje.

A taj trenutak kada riječki nogometaši sa zlatnim pokalom u rukama trče prema istočnoj tribini pulskoga stadiona i slave osvajanje trofeja s četiri i više tisuća navijača Rijeke… Jedna duša. Jedno srce. Ogromno riječko nogometno srce. Na tribinama i na travnjaku. I zajednička pjesma. Suze radosnice tekle su u potocima dok se u Puli pjevala himna gradu na Rječini. Iz tvoje sam kolijevke Rijeko… Istina je, važ je opet naš!