KRANJSKA GORA Za njega kao da je vrijeme stalo. Dobro, sjedine otkrivaju da više nije mladić, ali sve ostalo je još uvijek kao u igračkim danima. Tijelo ga još uvijek sluša, ne boji se zaigrati »ševu« s prvotimcima koji mu mogu biti gotovo unuci, a niti glava nije sporna. Još uvijek je motiviran, divota je gledati kako s puno energije objašnjava igračima tijekom individualnog rada kako treba primiti loptu, zagraditi je ili odložiti i onda se otvoriti za dupli pas. Danko Matrljan je sigurno najpoznatije ime u stručnom stožeru Matjaža Keka i uz sportskog direktora Srećka Juričića jedini član ekspedicije u hotelu »Kompas« u Kranjskoj Gori koji je bio izravni sudionik još uvijek najveće klupske europske pobjede. Godine 1984. »Rijeka« je na Kantridi svladala »Real Madrid«, a pogodak Danka Matrljana zauvijek je ostao upisan u srca i sjećanja navijača.

Pred »bijelima« je nova europska avantura, 11. ili 12. srpnja na Rujevici će u drugom pretkolu Lige prvaka ugostiti velškog (TNS) ili gibraltarskog prvaka (Europa). No, do tada »bijeli« još moraju proliti puno znoja…

– Iskreno, morao bi sjesti i staviti na papir koje su mi ovo pripreme, što za igračke, što za trenerske karijere – započinje Danko Matrljan. – Ali, ovako u grubo sigurno sam u karijeri odradio između 40 i 70 priprema, što ljetnih, što zimskih.

Sjajni uvjeti

Na upit kako teku pripreme obično se nude izlizani odgovori o tome »kako se nikad nije radilo više, bolje i napornije«?

– Po čemu su ove pripreme posebne? Bio sam i prošle godine ovdje u Kranjskoj Gori i moram prvo reći da imamo izvanredne uvjete, počevši od smještaja, preko dva terena za trening pa do kvalitetne prehrane. Mjesto je donekle izolirano, a opet nisi u samoći jer nego ima nekog životnog prostora i izvan treninga. Uvjeti su izvanredni i sve za sada ide po planu.

Olakotna okolnost je što je većina igrača ostala na okupu?

– Sigurno da su igrači koji već neko vrijeme s nama ušli brzo u ritam treninga koji zahtjeva šef i mi zajedno s njim. Sigurno da su oni upoznati s režimom života, odmorom, ishranom…, ajmo reći nekim vansportskim dijelom. Što se tiče terena znaju otprilike kako nešto funkcionira i sigurno da im se lakše prilagoditi. Međutim, vidim i da novi igrači brzo ulaze u naš ritam.

Bili ste napadač, radili samostalno i kao trener i vrlo dobro znate da je potrebno neko vrijeme da se nadomjeste odlasci nekih važnih karika u momčadi, poput Franka Andrijaševića?

– Sigurno da će se kroz pripreme na toj poziciji isprofilirati neko novo riješenje. Šef će sigurno pronaći adekvatno riješenje. Franko je bio važna karika, ali nema nezamjenjivih. Igrači koji su starosjedioci, ali i oni koji su došli moraju davati što više naznaka da žele igrati, odnosno da imaju kvalitetu ne samo nadomjestiti Franka već i biti uspješniji od njega. Imamo pojedinaca koji mogu dobro odgovoriti igranju na toj poziciji. Što se tiče napadača uvijek sam govorio da njima treba mir. Neću reći da moraju biti maksimalno zaštićeni, ali moraju imati mir. Sigurno da je napadaču naljepše kada uđe u seriju pogodaka i asistencija, ali isto tako zna se dogoditi i negativan scenarij, a tada napadač treba podršku.

Rad ili geni

Još uvijek imate igračku figuru iako ste davno zaključili aktivnu igračku karijeru?

– Ne znam jesu li to geni ili poseban metabolizam. Još uvijek imam istu kilažu kao kada sam igrao! E, sad, je li to posljedica rada ili gena… Ne znam, ali znam da dok god si u nogometu moraš raditi na sebi, moraš učiti i napredovati, mentalno i psihički. Kada si na terenu moraš dati maksimum tako da dečki s kojima radimo vide i na našem primjeru koji je pravi put. Znači, maksimalan trening i dobar odmor nakon treninga.

Od kraja sedamdesetih do danas s »Rijekom« ste prošli brojne uspone i padove, a kao pomoćni trener dočekali osvajanje duple krune?

– Ma to uopće nije za usporedbu. Osvajanje duple krune prvi put u povijesti je najveći uspjeh koji sam mogao doživjeti s »Rijekom«. Taj uspjeh je Mount Everest hrvatskog nogometa, ono što su dečki napravili na čelu sa stožerom je fantastično i to je sigurno najveći uspjeh u povijesti kluba.

Pred vama su novi izazovi, za početak oni europski?

– Europa je izlog i za klub i za igrače. Moraš biti maksimalno koncentriran i motiviran. Ova grupa igrača je pokazala prošle sezone, a pokazuje to i sada na treninzima, da su vrhunski profesionalci. Ispunjavaju sto posto zadatke, svjesni su da samo stopostotnim angažmanom cijele ekipe mogu nešto napraviti u Europi. Europu ne bi trebalo shvatiti kao bauk. Dio igrača koji su u »Rijeci« su reprezentativci svojih država i mislim da imamo dovoljno kvalitete, uz naravno stopostotni angažman, da Europi napravimo dosta toga dobroga.

Druga vremena

Lijepo bi bilo povijesnu godinu okruniti plasmanom u skupine Lige prvaka?

– Sigurno da bi to bilo fantastično za igrače, za klub, za cijeli grad i naše navijače koji su bili sjajni cijele prošle sezone. Vidim da i sada vlada lijepa atmosfera u gradu, da se godišnje ulaznice dobro prodaju. Uz sinergiju navijača i igrača vjerujem da i u Europi možemo doći do lijepog uspjeha, a sigurno da bi to bio i plasman u Ligu prvaka.

I da onda ždrijeb ponovo donese »Real Madrid« u Rijeku pa da evocirate uspomene iz 1984. godine ili im se možda revanširate za onaj poraz na »Santiago Bernabeu?

– Daj Bože! To bi bila fantastična stvar za klub, svi bi dobili na vrijednosti takvim utakmicama. Nikad se ne zna… Međutim, treba biti objektivan i reći da su vremena drugačija, ipak sada vladaju drugačiji odnosi u europskom nogometu nego u naše vrijeme. Sigurno da bi bio veliki uspjeh da jedan europski velikan poput »Real Madrida« ili »Barcelone« dođe na Rujevicu. To bi bio praznik nogometa. Međutim, u moje vrijeme je bila puno veća mogućnost da se susretneš s takvim klubovima. Danas u europskom nogometu ima puno više klubova koji funkcioniraju na vrhunskoj razini, osim toga postoji i puno pretkola do one faze natjecanja u kojem se uključuju velikani. Teško je manjim klubovima uopće doći u situaciju da se ogledaju s »Realom« i »Barcelonom«. Zato i kažem da bi to bio fantastičan uspjeh, vrhunac za sve ove igrače, grad, regiju i cijeli klub – poručio je onako još pomalo zanesenjački dječački Matrljan. Kao kada se te davne 1984. godine zagradio ispred Ulija Stielikea i zakucao loptu u rašlje (riječkog gola na Kantridi) nemoćnog Miguel Angela.