Foto Marko Prpić / PIXSELL
Trenutak podizanja pehara u ruke kapetana Mate Maleša uz Queenov hit "We Are The Champions" i vatromet, pamtit će generacije
RIJEKA Da je netko unaprijed pisao scenarij vjerojatno ne bi mogao ovako savršeno sve isplanirati. Mjesto radnje stadion jedinog rivala u utrci za naslov prvaka, mjesto na kojem se uglavnom u društvu onih najbližih slavilo 11 zadnjih naslova prvaka zaredom. Vrijeme radnje: 27. svibnja 2017. godine. Točno u 21 sat i četiri minute kapetan nogometaša »Rijeke« Mate Maleš podigao je visoko u zrak ono što je gotovo šest tisuća navijača »Rijeke«, koliko se okupilo na tribinama »Dinamova« stadiona, čekalo više od sedam desetljeća. Da, i to se konačno dogodilo: »Rijeka« je okrunjena prvakom usred Maksimira!
Pokal je prolazio iz ruke u ruku igrača, a onda je trener Matjaž Kek pokazao rukom prema južnoj tribini i tisućama navijača »Rijeke«. Pokal je krenuo tamo gdje ga se najviše čekalo, godinama i desetljećima. Zabljeskali su mobiteli, kod nekih ponovo potekle suze, a neobuzdano slavlje moglo početi. Klicalo se šampionima dok je s razglasa Fredie Mercurya nizao stihove vječnoga hita »We are the champions«. Nije samo navijačima i igračima »Rijeke« bilo puno srce, po zasluženu medalju stigao je i predsjednik Damir Mišković u pratnji supruge Snježane, svojih kćerki i nećaka. Nije bilo lako predsjedniku posljednjih dana. Spletom okolnosti nije bio na Rujevici kada se matematički osigurao naslov pobjedom protiv »Cibalije«, no onaj centralni događaj u Maksimiru jednostavno nije smio i mogao propustiti.
Povijesna subota u životima navijača »Rijeka« nije mogla bolje početi. Dres »Rijeke« na sebe, šal oko vrata i jutarnji rasterećeni đir po Korzu s ekipom iz ulice prije polaska u Zagreb. A onda u kolonu prema Maksimiru. Dvadesetak autobusa, brojni kombiji, automobili… Autocesta kroz Gorski kotar je u ranim poslijepodnevnim satima bila obojanao u plavo bijelo. Na prilazima Zagrebu već su bile gužve, a na parkiralištu iza juga u Maksimiru rijetko viđena ludnica. More automobila, more navijača i more emocija. Prema jugu su marširale cijele obitelji, nonići, sinovi i unuci, najbolji prijatelji i najbolje prijateljice. Svi oni nisu željeli propustiti povijesni trenutak, trenutak koji se čekao toliko dugo.
– Prvi put da idem u Maksimir da me baš briga za rezultat. Ma baš me briga ako izgubimo i 3:0 – objašnjavao je jedan euforični navijač dok se bliže stadionu već razlijegala riječka pjesma. Kao da je naslutio ono što će se zbivati na travnjaku.
Ništa zato! Ovo je sigurno bio jedan od najslađih poraz navijačima »Rijeke« u povijesti. Ma nije ga uspio pokvariti ni sudac Zebec koji je od prve minute odlučio obilježiti derbi bez rezultatskog značaja u posljednjem prvenstvenom kolu. Navijači »Rijeke« su ionako navikli na Zebece i sudačke krađe. Ovoga puta se međutim kao nebrojeno puta u svojoj povijesti nisu morali pomiriti s ulogom moralnog pobjednika. I navijači i igrači »Rijeke« ovoga puta su iz svega izašli kao veliki pobjednici, kao veliki i jedini prvaci. Rezultatu, slabijoj igri i Zebecu unatoč orilo se s juga i zapada: »Rijeka je najbolje od svega«. Orila se riječka pjesma i dva, tri sata prije početka utakmice na prilazima stadionu.
– Izađite na balkone pozdravite šampione – Armada Rijeka… – čulo se s juga, a s zapadu odzvanjalo »Nigdje nema takvoga grada do Rijeke naše…« Policija je dopratila veliku skupinu navijača koji su se smjestili na južni dio zapadne tribine. Njih tisuću, dvije. Bilo je i na ostalim dijelovima zapada dosta navijača »Rijeke« pomiješanih s malobrojnim navijačima »Dinama« koji nisu mogli ostati ravnodušni.
– Ne pamtim da su nečiji navijači u tako velikom broju i tako glasni stigli u Maksimiru – objašnjavao je jedan stariji kibic modrih svojem pratiocu.
Da, navijači »Rijeke« uspjeli su i Zagreb prenijeti dio emocija i one pozitivne energije koja je pratila »bijele« na putu do naslova pravka. Teško je tome odlijeti bez obzira na to što možda srce kuca za drugu boju. Otprilike sat vremena prije početka utakmica ispod zapadne tribine stigla je i »Rijekina« uprava na čelu s predsjednikom Damir Miškovićem. Bio je to znak da se Zdravko Mamić sjuri iz ureda i dočeka goste sa šest boca šampanjca. Otišao je Mišković prije utakmice i do momčadi na travnjak, odradio fotografiranje ispred pune južne tribine.
Prasnuli su šampanjci i neposredno nakon što je Mate Maleš podigao povijesni pokal, vjerojatno i u brojnim riječkim domovima prije silaska na Korzo. A navijači »Rijeke«? Dugo su još na jugu podizali šampionske valove pod dirigentskom palicom igrača, te podsjetili sve da je u srijedu finale Kupa i da »Rabuzinovo sunce riječko je…«. Posebno se skandiralo i zazivalo trenera Matjaža Keka, a onda sve zaključilo u riječkom stilu i pjesmom koja zorno oslikava godine i godine patnji navijača »Rijeke« nenaviklih na ovake događaje: Ajme meni nije mi dobro, ajme meni ja sam Armada! Trebalo je onda požuriti prema Rijeci, Korzo je čekalo prvake…
