RIJEKA Marijan Jantoljak sutra će se udobno smjestiti na svom mjestu broj 17 u trinaestom redu na zapadnoj tribini rujevičkoga stadiona i nešto prije 17 sati i 30 minuta dočekati trenutak kada će mu sigurno zaigrati oko srca… Legendarnog vratara i trenera riječkoga prvoligaša nedvojbeno će ponijeti emocije kada na središnjem dijelu vidi rukovanje svojih učenika Ivora Pandura i Ivice Ivušića, prvih vratara Rijeke i Osijeka, rođenih Riječana i velikih uzdanica svojih momčadi u derbiju 23. kola. Iako su sada već »veliki dečki«, bez obzira što Ivor još nije napunio dvadeset, a što je Ivica (25) još uvijek daleko od vratarskog zenita, šjor Marijan pamti njihove nogometne početke.

– Kako ne, obojicu sam trenirao kada su tek počinjali, Ivora sam zapazio dok je branio za Grbce i doveo ga u Rijeku. Vidio sam nešto u njemu, bez obzira na činjenicu da je u momčadi za koju je igrao primao dosta golova – kaže Marijan Jantoljak, koji jest 7. veljače proslavio osamdeseti rođendan, ali ga ta činjenica ni u kom slučaju ne sputava. Dapače, Jantoljak je još uvijek aktivni trener u omladinskom pogonu Rijeke i toliko predan poslu, na čemu mu mogu pozavidjeti i puno mlađi kolege.

– Ne dam se, još uvijek u ovim godinama znam zaigrati nogo-tenis na treninzima, nekad možda i pretjerujem, ali primjećujem da sam sve usamljeniji po tom pitanju, ha, ha, ha…

S obzirom na Ivušićev rani odlazak iz kluba, praktički u pionirskim danima, Jasno je da je Jantoljakov rad više utjecao na Pandurovo formiranje.

– Bit ću iskren, Ivor je bio malo nestašan kad smo počeli zajedno raditi, ali bio je stvarno jako mali, to je bilo i razumljivo za te godine. Međutim, jako je volio trenirati, baš kao i Ivušić, ne pamtim da je netko tako bio zagrižen za branjenje kao njih dvojica. Čak su oni mene morali tjerati da na treninzima radimo još više i jače. Kada govorimo o Ivoru, angažmanom u prvoj momčadi Rijeke završilo je prvo poluvrijeme njegove karijere. Sada počinje drugo poluvrijeme kada je sve na njemu. Sreća je njegova što u Rijeci uvijek ima dobrih trenera vratara, za Ivorov su razvoj zaslužni i Radman i Mrčela, sve je to produkt zajedničkog rada.

Marijan Jantoljak dovoljno dugo prati Pandura i Ivušića da ne bi znao ukazati na njihove vratarske vrline.

– Pandur je po konstituciji sličan meni, nije previše visok za vratara, ali ima dobar odraz, procjenu i srčan je. Ivušić je nešto viši, ali je svejedno vrlo eksplozivan, također jak na nogama, vrlo okretan i odvažan, stekao je određeno iskustvo više u odnosu na Ivora. Za obojicu je karakteristično da imaju dobru suradnju sa suigračima, dobro igraju nogom, što je za vratare danas od presudne važnosti. Meni je bilo lakše, jer sam prvo bio igrač pa tek onda vratar, ja sam čak znao i pretjerivati, driblati protivničke napadače, što im svakako ne preporučujem, ha, ha, ha… – zaključio je Jantoljak.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU