Saša Drinić, novinar! Koji god medij spomenuli, tiskani, televizijski, radijski, on je tu. Evo ga na Osječkoj televiziji gdje suvereno vodi i uređuje TV Koktel, baš kao i na radiju. I baš taj radijski angažman vodi nas k njemu, Unios radio i stoto izdanje emisije »Medijana« što će se dogoditi ove srijede. Emisija je to posebna, jer Drinić u njoj razgovara s kolegama, s novinarima i jedina je takve vrste u nas.

Ponajprije, čestitke! Da su šibice bilo bi puno da ih je stotinu, a kako neće bit’ puno kad je radijska emisija u pitanju.

– Hvala, hvala dragi kolega. Šibice bi davno otpuhala majka bura hrvatske svakodnevice, no radio je valjda stameni otac Velebit pa je mala Medijana izdržala na medijskoj vjetrometini.

Razlog – hedonistički

Ako ćemo iskreno, i nije slutilo na dugovječnost. Nitko, naime, u nas ne radi emisiju koja ugošćava kolege novinare da bi pričali ponajviše o medijima i novinarskom poslu. Odakle ideja, odakle poriv, koji vas je to motiv upogonio kad ste format predložili i osovili na noge? Da nije do »Medijane« došlo samo zato što u svojoj sobi imate pet, šest različitih ekrana da vam ništa ne promakne, od informativnog sadržaja, do omiljenog vam tenisa?

– Na tragu ste odgovora. Razlog je hedonistički potpuno. To je emisija kakvu bih volio slušati u toj sobi punoj ekrana kojima dodajemo još dva radijska aparata da i uhu bude veselo, dok pijem kavu. Budući da je nema, odlučio sam je predložiti i raditi. Po reakcijama gostiju, ali i slušatelja, nismo pogriješili. Ljudi vole čuti one koje svakodnevno puštaju u svoje dnevne boravke i kojima vjeruju u prenošenju informacija, s kojima se ljute, možda plaču ili se vesele. Čuju ih u jednoj drugoj atmosferi, kada pričaju o sebi, onome što vole i rade, ali i biraju glazbu. To im je, kako kažu, najizazovniji zadatak. Slušatelji, siguran sam, zadovoljno cupkaju i pjevuše slušajući njihov odabir. Meni je ova emisija najdraža od svih koje sam do sada radio jer ulazi tamo gdje se ja osjećam najsigurnije i najbolje; u čarobni i divno izazovni svijet medija.

Saša Drinić, Osječka televizija, novinar,

Kojim se kriterijima vodite kad birate goste? Što mora krasiti novinara da zasluži gostovanje u Medijani? Ili je možda bolje pitati kakva ga to karakteristika nikada neće dovesti u »Medijanu«?

– Kriterij je organski. Naime, dok gledam TV moram ostati bez teksta, mora mi srce biti aritmično ili se oko orositi. Čudno me sad gledate!? Vjerujte mi, to se sve događa. Dobro, to se događa s onima najizvrsnijima, ne predem baš na sve što vidim. Mora biti uvjerljivo, strastveno i profesionalno, ljudski. I moram »osjetiti« da je to – to. Ono što nikako neće dovesti gosta u emisiju jest vrijeđanje inteligencije publike, diskreditiranje profesije i samoljubivo gledanje u kontrolni monitor, umjesto u kameru. Ima među nama i onih koji rade zbog sebe, a ne zbog gledatelja. Cilj im je uzbuditi sebe, a moj kardiograf tada jednolično tuli.

Novinar ste koji svoj posao obavlja iz kolica. Kad vas ‘podsjete’ da ste rođeni tri mjeseca prerano, odgovarate: »Bolje prerano nego prekasno!« Ništa u svojoj invalidnosti ne vidite problematično, sporno, neugodno. No, da je lako, pretpostavljam nije. Možda je, zapravo, tu jedini problem to što živimo u zemlji gdje se mahom sve, barem kad o politici govorimo, događa u Zagrebu.– Sve vam je kod mene jednostavno. Nema prepreka, nema granica, nema ničega lošeg. To što sjedim u Osijeku ne daje mi pravo da publici ne dam uvid što se zbiva u Zagrebu, Rusiji za vrijeme SP-a ili u Parizu na globalnoj klimatološkoj konferenciji. Tehnologija čini čuda, a telefonski imenik mog mobitela moja je Pjesma nad Pjesmama. Kad na kraju dana od znalca stigne poruka – radiš s lakoćom, u vitrine stavljam osobnog Pulitzera, a kad urednica na televiziji kaže – ja nikad ne sumnjam u ishod i to poprati sjajem povjerenja u oku, samo bi glup čovjek bio nezadovoljan i nezahvalan.

Najveći uzor

Tko je sve u ovih 100 emisija prošetao »Medijanom«? Tko vas je iznenadio, tko vam se otvorio potpuno, tko ostao zatvoren posve, tko je drugačiji nego kad je u mediju u kojem radi, a tko je isti gdje god da se pojavi?

– Emisiji smo kolega tehničar Nikola Martić i ja porinuli zajedno s dragom i šarmantnom Ivanom Brkić Tomljenović s Nove TV, a onda se zarolalo. Bilo je sjajno s Petrom Štefanićem s N1, njihovom producenticom Nerom Valentić, Ivicom Ružičićem s Hrvatskog radija, Duškom Ćurlićem, Danijelom Trbović. No, posebno pamtim 13. izdanje, za mene posebno sretno. Gost je tada bio genijalni, karizmatični i potpuno jedinstveni Andrija Jarak. Imao sam tremu, možda i prvi put u životu, no trajala je vrlo kratko, tek dok sam izgovorio ime ultimativne novinarske zvijezde regije. Nakon toga je sve bilo lako jer je Andrija najjednostavniji čovjek kojeg možete upoznati. Pričali smo o poslu, životnim ritmovima, najzahtjevnijem liveu, i onda se Andrija otvori i počne zboriti o tome koliko mu novinarski ritam uzima vremena od obitelji, kakav je otac, i u maniri džentlmena kakav jest, pohvali javno suprugu koja je puna razumijevanja. Na kraju je inzistirao da u daljnjem kontaktu budemo na ti i rekao da mu se javim kad god želim. Ne zlorabim to, nadam se, jako, ali povremeno volim čuti savjet i glas najvećeg uzora. Nemam problem s tim kada je netko zatvoren. Zadaća mi je otvoriti, iskopati i dati na dlanu slušateljima, s tim da imam puno razumijevanje za to da je teško pričati o sebi. Tako mi je i samom u ovom trenutku, pa ću pričati o kolegama.

Saša Drinić, Osječka televizija, novinar,

Emisija je, naoko, ležernog karaktera, no priča se tu i o ozbiljnim stvarima. U kakvom nam je stanju novinarstvo, u kakvom su nam stanju mediji? Što muči novinare? Što vele gosti, kakva nam je budućnost što novinarstva, što države kao takve?

– Uh, uh, uh… Novinarstvo je živi organizam i nije imuno na globalno klizanje prema dolje. Gosti Medijane ne žale se puno, oni su navikli predano raditi svoj posao i živjeti ga. Bitno je ne spuštati kriterije i biti uporan u traženju odgovora. Veliki postotak mojih gostiju upravo su takvi. Budućnost novinarstva oblikovat ćemo, bojim se sami, i morati jako predano zapeti da se ne nasučemo na sprud koja prijeti. Nikad u životu ne odustajem, a koliko sam primijetio, ima puno kolega koji razmišljaju jednako. Što me raduje.

Znam za makar dvije velike vaše sklonosti mimo novinarstva: knjiga i tenis! Ovo drugo mi je posebice fascinantno s obzirom na to da čujem kako satima možete gledati vrhunski tenis uz dostatnu količinu gumenih bombona. Elem, najveći svih vremena, kad o tenisu govorimo je….!? 

– Sve znate. Knjiga, gumeni medeki, vijesti, tenis, A strana… Na kraju krajeva, iz kauč perspektive najveći je Roger Federer.

Tango s publikom

I samo ste dio te medijske ‘mašinerije’. Na Osječkoj televiziji TV koktel, na radiju »Medijana«, domalo su bile i novine u igri. Možda bolje da umjesto vaše ocjene stanja pitam mislite li da taj adrenalin što vas drži i skače čim krene program u živo, može biti dovijeka dovoljan razlog da se ovaj posao radi!?

– Za sebe sam siguran da može. I još sigurniji da hoće. Od programa uživo, bilo na televiziji ili na radiju, nema slasnijeg kolača i veće strasti. Osječka televizija moj je dom već skoro deset godina, Unios radio sada tri. I ništa ne bih mijenjao. Ne puca vam mene adrenalin samo kad ja radim, jednako se sretno osjećam i kad Jarak ili Ćurlić, kao bardovi povjerenih im formata, počnu svoj verbalni tango s publikom. Sretan, počašćen jer su mi kolege i prijatelji, gledam šutim i predem.

Ovisnik ste o informativi, unutarnjoj politici, pratite sve, kako u Osijeku tako i u zemlji. No, u emisiju ste pozvali kolege, ne političare. Bilo bi vam, možda, lakše drugačije.– Hvala na dijagnozi, za start. Hahaha. U pravu ste, potpuno sam ovisan, a to valjda proizlazi iz velike znatiželje. Znatiželjan sam vam jako. Bi li bilo lakše, ne znam, ali ovo je izazovnije. I političari će, u nekoj drugoj emisiji, doći prekoputa. Ne volim se ograničavati ni u čemu.

Saša Drinić, Osječka televizija, novinar,

Prvih sto je najvažnije

Prvih sto je palo. Što dalje!? Koga vam još valja dovabiti?

– Prvih sto je najvažnije, hahaha… Goste određuju događaji u medijima pa se znaju i ponoviti. Bit će ih još puno, vjerujem. Meni vam ideje sazrijevaju dok spavam i onda sam ujutro pametniji, ali tek nakon što kava odradi svoje. Ako mi telefon zvoni prije devet, nešto ne štima. Dobro, opet, ovisi tko zove.

Nego, što to ima novinarstvo da ste ga toliko zavoljeli? Što uostalom, kažu, gosti; zašto se bude novinar!?

– Znatiželja je ono što nas pokreće sve, rekao bih. Ja samo još par ljudi, onih bez kojih bi život bio promašaj, volim kao novinarstvo. Ono mi je dalo sve, nadam se da ću imati vremena vratiti mu kako zaslužuje.