Povratak

Mirko Fodor se vraća Dori: ‘Imam osjećaj da ljudi vole gledati to natjecanje’

Siniša Pavić

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Bile su Dore naš najgledaniji projekt u godini. Ljudi vole gledati natjecanja, glasanje za pjesme, pa diskutirati poslije tko je trebao a tko nije trebao pobijediti



Vodstvo Hrvatske radio televizije donijelo je mudru odluku, onu da se vrati kući, vrati Opatiji pa da tu, kao nekada, em održi Dane HRT– a, em izabere hrvatsku pjesmu za Pjesmu Eurovizije na dobroj, staroj Dori. A gdje je Dora tu je i Mirko Fodor!


Kolega Fodor, broje li se dani do Opatije i Dore?


– Broje! Nevjerojatno! I godine su se brojale, ne samo dani ha ha. Prošle su godine pune muka, ali baš mi je drago što ćemo ove godine put Opatije.




Zašto vam je drago, odnosno zbog čega je Opatija gotovo pa mitsko mjesto za naš javni servis?


– Iskreno rečeno, nama koji radimo na HRT-u, barem nama koji radimo zabavni dio i tehnici, dani su tu kada se, uz posao kojeg ima puno, družimo. To što smo na neki način izdvojeni iz kuće ‘tjera’ nas da se i družimo, i obnovimo prijateljstva, stvorimo neke nova. Tako je barem do sada bilo. Drugi razlog je taj što imam osjećaj da naši gledatelji vole Doru. Bile su Dore naš najgledaniji projekt u godini. Ljudi vole gledati natjecanja, glasanje za pjesme, pa diskutirati poslije tko je trebao a tko nije trebao pobijediti. A treće, koliko sam samo Dora vodio, bog te pitaj!? Od 94. ne dalje ni ne znam koliko sam ih vodio.


Uvijek sam bio tamo


Znači, vama je ovo uistinu povratak kući.


– Svi se vraćamo kući. Pa Opatijski festival je bio naš drugi najstariji festival, najznamenitiji. Doduše, neće Dora biti u Kristalnoj dvorani kao prije, ovaj put će biti u dvorani, ali ja se nadam da će biti dobro.


Velite, ni samo ne znate koliko ste ih vodili..


– Od prve, jedino što nisam vodio finale nego polufinale. Uvijek je bilo nešto, ili finale, ili polufinale, ili neki popratni program. Uglavnom, uvijek sam bio tamo.


Pamti li se koja anegdota?


– Joj, pamti se štošta. Doduše, možda i najbolje jedna Dora koja je održana ovdje na Prisavlju koju sam vodio s Turkijem, kada smo se oblačili u ABBA– e, presvlačili u ne znam koga. A ja sam prije toga gadno iščašio ruku na skijanju. Nisam mogao ruku pomaknut, u većini slučajeva ni mikrofon držati pa mi ga je držao Turki, a plesali smo, pjevali i smijao sam se dok sam plakao od bolova. Uvijek je bilo lijepih stvari, sviralo se, pjevalo, feštalo.


Ove godine na Doru je, narodski rečeno, mladost navalila, što se natjecatelja tiče.


– Mladost! Mladi dolaze, dolaze naši ljudi mladi i izvana, neki novi klinci.


Hoćete li uspjet popamtiti sva ta nova glazbena imena!?


– Ma, nije to neka greda. Imam dvije šarmantne voditeljice uz sebe, Ivu Šulentić i Jelenu Lešić. Ja ću biti lijep, one pametne, ha ha.


Život ide svojim putem


Sviđa mi se što ste spomenuli potrebu da se ljudstvo ovolikog kolektiva malo i podruži. Potvrda je to mojih davnih sumnji da je ova zgrada sa svim svojim hodnicima i labirintima praktički nemoguća za druženje.


– Evo dok ste me čekali, ja sam bio na četvrtom katu treće zgrade. Ima tu puno ljudi, neki moji prijatelji na radiju, poznanici, koji rade ovdje pa se izgube po hodnicima. Nekada moraš stati i dobro se zamisliti gdje ideš, kojim putem.


Pamtite te svašta, i ovu zgradu u kojoj samo sada kad je nije ni bilo. Tjera me to da pitam je li vam malo ide na živce kad vas, mi iz medija, već trpamo u doajene HRT-a?


– Napisali su nedavno, dvije mlade voditeljice Iva Šulentić i Jelena Lešić i dojen, veteran Mirko Fodor. Možda tako i je kad je toliko godina prošlo. Ja se tako ne osjećam.


Meni se čini da nam tu nedostaje kategorija. S jedne strane mladi, s druge doajeni, a što ste i u kojoj kategoriji vi koji ste godinama i stažem između!?


– Ha ha, morat ćemo nešto smisliti. Meni se, onako skromno, sviđa ovo legenda, ha ha. Zapravo je od Duška Ćurlića i mene, recimo, dosta jedna velika praznina do novih lica koji se pojavljuju u 30-ima.


A dosta je legendi i otišlo zadnje vrijeme. Još uvijek mi je teško gledati vas bez Karmele Vukov Colić.


– Moram reći da je i meni teško. Zapravo, nisam to još ni shvatio. Kad radim Dobro jutro, Hrvatska, izgleda mi kao da ona i dalje radi s nekim drugim druge dane. A tak’ je, život ide svojim putem.


Istina, morat ćemo se na svašta još naviknuti.


– Ali Volim Hrvatsku, to ćete još gledati!


Svako selo u Hrvatskoj znam


To mi je drago čuti. Je li to format u kojem ste uspjeli dati ponajviše od svog nesumnjivog zabavljačkog talenta?


– Je. To je apsolutno i meni najdraži format. Puno sam radio, teško mi je i reći koje sve emisije i projekte, ali sam se u Volim Hrvatsku baš našao. I zbog tog zemljopisa i povijesti što ga znam, i zbog toga što poznam cijelu Hrvatsku i što me svi pitaju gdje treba jesti u bilo kojem kraju Hrvatske. Sad sam ti u Konavlima, gdje da idem, tu sam u Slavoniji, kud da krenem!? I onda je velim, tamo i tamo. Svako selo u Hrvatskoj znam, neki zlonamjerno kažu i svaku birtiju.



Suprugu smo pohvalili, rad je da pohvalimo i ostale dame, žene iz obitelji, jer sve su žene oko vas.


– Punica moja draga Ivka, starija kćer Dora koja završava Likovnu akademiju, nove medije, mlađa Nera je na Filozofiji. Ali, imam ja i jednoga dečka! To je Sonny Boy moj pas! Htjele su cure psa, ja sam jedva pristao ali pod uvjetom da bude muški pas i da mu je dam ime. I evo ga, Sonny Boy!



Što tome fali!?


– Ne fali ništa, dapače. Onda znaš i svaku crkvu.


Još fali učitelj…


– I veterinar! Ha ha.


Povijest i zemljopis ste studirali.


– Tako je. Završio sam novinarsku srednju, u klupi su do mene sjedili Pezo, Vince, svi koji su poslije išli na Akademiju. Vabili su me da dođem na glumačku, radio sam i u HNK kao statist sa zadatkom i glumio, mislio se hoću li na Akademiju i na kraju se odlučio za povijest i zemljopis, da bi na kraju radio što radim.


Uglavnom, to se znanje fakultetsko pokazalo i pokazuje korisnim u showu Volim Hrvatsku.


– Pomoglo je i to što sam sve ove godine imao od svuda emisije, i preko radija i televizije prošao sve. A drugo, to je ležerna forma u kojoj se svi zabavljaju i sve se kroz zabavu radi. Čak i ja gledam te emisije na televiziji.


Volim kuhati


Kad smo već kod zabavljačkog dara, imate li na pameti još kakav format takvog tipa?


– Imam. Mnogi smatraju da sam verziran za kulinarski show. Pa kombinacija sporta i zabave. A volim i kvizove. Kvizoman sam. Potjeru obavezno gledam.


Bome kad spominjemo sport, prošle ste se godine naradili dočeke sportaša na Trgu bana Jelačića.


– I za nogometaše, tenisače, rukometaše… Meni je to drago. Nogomet sam ja radio i ’98. kad smo bili u Francuskoj treći. A doček Vatrenih mi je sigurno godinu dana života uzeo. Dvanaest sati sam bio gore, animirao. Bilo me strah i za sve ljude koji su došli, vani je bilo 40 stupnjeva.


Što trenutno radite na radiju?


– Globotomija i Svakom loncu poklopac, našu kulinarsku radijsku emisiju.


Nije to lako, riječima opisati slušateljima sve te okuse i mirise.


– Veliki je to uspjeh. Nedavno tako radimo u Kastvu kod jednog poznatog ugostitelja kad dođu Slovenci i vele da su skrenuli na ručak jer su nas slušali putem. Mi u Karancu, u Baranji – pozdrav Bajo – kad dolaze muž i žene i vele: Slušali smo vas u Zagrebu, sjeli u auto i došli u Karanac.


Sad moram pitati koje delicije preferirate?


– Uf, svu! Od egzotičnih ekshibicija, do naših klasičnih poput odojka s francuskom salatom. Tu je, dakako, mediteranska prehrana. Nekidan je supruga napravila morskog psa u umaku od topljenog sira i naranče! Ili, kunić pohani i juha od bikova repa. A to je takva juha da žlica ravno u njoj stoji.


Supruga kuha?


– Supruga kuha, a i ja se nekad ubacim. Imamo jedan šank doma i onda zajedno kuhamo; ja sam s jedne strane šanka, ona s druge. Ali, dajemo si podršku. Supruga Vesna je redateljica na HRT-u, nedjeljom radi Mir i dobro, pa sam nedjeljom najčešće ja kuhar.


Dobro je onda što su hodnici zakučasti na Prisavlju, da i na poslu niste skupa?


– Na poslu nismo skupa. To je najbitnije pravilo, nema zajedno na poslu!


Pjevam subotom


Ali, u paru ste skladnom radijskom s kolegom Androm Tomovićem.


– Jesmo, kako ne! Dobro se popunjavamo. Kažu ljudi, kad negdje idem; di ti je Dronki, di ti je Dronko! A kad ga vide, a joj kao da su Boga vidjeli, ha ha.



Ima li neki kraj Hrvatske za preporučiti, a možda nam je rijetko na pameti?


– Jako volim ići u Baranju, ali to su mnogi već i otkrili. Ili recimo Konavle! Kako tu lijepih mjesta ima, seoski turizam, OPG-ovi, kulturne znamenitosti. Otoci i njihova mala mjesta. Lika prekrasna.


Fali samo ljudi.


– Fali. Nismo mi jedini u EU s tom boljkom.



Velike brojke su u igri i kada o vođenju emisije Dobro jutro, Hrvatska govorimo.


– 27 godina, s kratkim prekidima.


Tu se svega promijenilo, kauča, trosjeda, ljudi…


– Svega, ne samo kauča i trosjeda. Znali smo ići od šest do devet, pa od šest do 11, pa je jedno vrijeme između bila sapunica, pa smo pjevali, snimali mjuzikle, pa voditelji od Darije Marjanović, Blaže, Karmele, Ive Šulentić, Daniele…


Ja bi da pjevate opet.


– Ja sam za! I pjevam subotom s folklorašima.


S obzirom u kakvim vremenima živimo i makar znam da ste optimist po vokaciji, je li ipak teže zabaviti ljude nego li je to bilo koju godinu ranije?


– Nekako mi se čini da da. Za nekih dobrih trenutaka kao što su dočeci naših sportaša, vidiš da kao da su izašli iz neke depresije. Ali, nismo jedini, kad o politici govorimo, i odlascima iz zemlje. Ja se samo nadam da će se neki i vratiti kada zarade neke novce.


Nego Opatija. Hoće li biti vremena i za kakav gastro izlet.


– Naravno. Opatija, taj kraj Volosko, Kastav, Opatija, pa i Rijeka, to je meka. Isto kao s druge strane Ston, Mali Ston, Pelješac. Ili Dubrovnik, Split u zadnje vrijeme. Ali, Opatija je baš broj jedan. Imam nešto dragih prijatelja tu koji će me rado vidjeti.