Prestižna nagrada

Mateo Pilat: ‘Čini se da svi u Hrvatskoj ili pjevamo ili kuhamo ili smo youtuberi’

Slavica Mrkić Modrić

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL Biljeska:

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL Biljeska:

Teško je osvojiti publiku, zasićeni su ljudi svim i svačim. A mi koji ne idemo ni na kakvu foru, nego po starinski – imaš dobru pjesmu i lijepo je otpjevaj – tek smo nešto mrvicu u povoljnijem položaju od onih koji se bave glazbom baš potpuno umjetnički



Nisam očekivao nikakvu nagradu, mislio sam da sam pozvan u emisiju kako bih malo pričao o novoj pjesmi, budućim planovima i takvim stvarima. Kad mi je Turki (Zlatko Turkalj, urednik Drugog programa Hrvatskog radija i emisije Music Pub op.a.) pružio nagradu »Moj prvi Music Pub«, dakle priznanje za najbolju mladu nadu, ostao sam u nekoj vrsti pozitivnog šoka.


Nemam pojma što sam rekao, niti što sam želio reći. Sigurno sam nešto izlupetao bez reda i smisla, stvarno sam bio zatečen, a istovremeno mi je srce od sreće lupalo kao u zeca. Jako sam radostan zbog te nagrade, ona mi je velika motivacija da nastavim ovim putem dalje. Nama mladima svako priznanje puno znači, a još kad dođe od tako sjajnih glazbenih urednika – letiš do Mjeseca, na upit da prokomentira netom dobiveno priznanje odgovorio je mladi istarski pjevač Mateo Pilat o kojem osim da izvrsno pjeva i isto tako izgleda šira javnost i ne zna baš puno. Razlog?


Pa Mateo je skroman mladić iz Karojbe koji će pristojno odgovoriti ako ga nešto pitaš, no da će se sam gurati i moliti intervjue, e to neće. Kaže da pjeva odmalena za što zahvaljuje svojoj velikoj obitelji u kojoj je uvijek bilo veselo.




– U drugom osnovne počeo sam pjevati u crkvenom zboru, a roditelji i starije sestre su me uvijek morali voditi na dječje priredbe i općenito sve manifestacije na kojima bi klinci mogli pjevati. Kao mali bavio sam se i sportom, zapravo imao puno nekih izvanškolskih aktivnosti ali mislim da je pjevanje oduvijek bilo moja najveća strast. Nisam bio toliko samouvjeren da bih sa sigurnošću znao kako će mi glazba biti i profesija, no potajno sam maštao o tome i zamišljao se na raznim pozornicama. Odluka je uslijedila puno kasnije, tek na samom završetku faksa.



– Kad bih živio predaleko od Zagreba, možda bih i razmišljao o preseljenju ali ovako svuda stignem za dva i pol sata i nije mi neka sila da moram mijenjati mjesto boravka. Kad se zaželim gužve i velikog grada – sjednem u auto ili bus i za čas sam gdje želim biti. A u velikom gradu bi mi nedostajao onaj mir i priroda koju u Karojbi imam. I ta neka obična, prisna relacija s ljudima oko mene.



Kao i mnogim mladim pjevačima Istre unatrag dvadesetak godina, i Mateu je buzetski »rasadnik pjevača« imena »Mali – veliki mikrofon« bio odskočna daska u svijet glazbe.


– S deset godina sam postao član ekipe »MVM« koju je osmislio, vodio, a i danas vodi Alan Poropat. To je udruga koja okuplja talentiranu djecu u cijeloj Istri, a i šire, i vrlo uspješno ih usmjerava i educira. Zahvaljujući »MVM-u« nastupao sam na brojnim dječjim festivalima. Ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Taj period pamtim s ogromnom ljubavlju – stekao sam dragocjena iskustva i prijatelje za cijeli život.


A onda je došao tv show »The Voice« i Mateo u njemu.


– Baš u tom periodu sam imao neku vrstu krize. Bio sam pri kraju studija agronomije, činilo mi se da moram donijeti odluku o tom »što poslije«. Znao sam da želim pjevati, ali nisam bio siguran mogu li ja to, hoću li podnijeti sve druge stvari, kritike, konkurenciju, treme… Frendovi su me nagovorili da se prijavim na The Voice. Rekao sam si – idealna prilika da shvatiš i odlučiš jesi li ti stvarno pjevač ili će ti to biti samo hobi. Kako sam, neovisno o Voiceu, imao dogovore i suradnju sa svojim autoricama (Ines Prajo i Ariana Kunštek op.a.), iskreno, plašio sam se njihove reakcije.


Znao sam da nisu ljubiteljice reality showa niti jedne vrste, one samo vjeruju u rad, u ono »kreni od nule, od garaže«, ali začudo, nisu me pokušale odgovoriti. Jedino sam morao obećati kako neću, kako one kažu »povjerovati u svoju sliku na ekranu« i imati nerealna očekivanja. Mislim da ih nisam iznevjerio, a ni sebe. Sam The Voice je savršeno organiziran.



Ni ne znajući što je Mateo po struci, ali znajući da su Istrani svestrani, pitali smo zna li voziti motor, kosilicu, balirku, motokultivator, traktor? Zna li pomusti kozu i razlikovati vola od boškarina?


– Znam voziti traktor, upravljati kosilicom, a motokultivator nisam imao priliku isprobati. Tko zna, ako je dobijem, možda otkrijem novi talent u sebi. Kozu nisam nikada pomuzao, također nisam bio u prilici. Ali razliku između boškarina i vola zato odlično znam. Pa kakav bih to Istrijan bio, a k tome još i agronom, da to ne znam.



Uvjeti su bili izvrsni, cijela organizacija, produkcija, ljudi koji su radili na tome – sve je bilo skoro pa besprijekorno. Iskustva koja sam tamo stekao su mi zbilja puno pomogla. Oslobodio sam se straha od kamere, naučio dosta toga, dobio vrlo korisne savjete i upoznao neke zbilja drage ljude. Ako promatraš televizijski show tako, onda si na dobitku. Očekuješ li uspjeh i slavu, nemoj se prijavljivati. Traje dok traje prikazivanje showa. To je tako i dobro je da je tako. Ništa ne dolazi preko noći i bez velikog truda.


S Ines i Arianom, dvojcem koji u autorskom smislu rastura na hrvatskoj glazbenoj sceni Mateo se sreo još kao dječarac.


– Susret se zbio davno, u, za mene, izuzetno lošem trenutku, barem sam tada to mislio. Imao sam deset godina i bio izvan sebe jer smo tata i ja kasnili na audiciju za dječji Festival Mali – Veliki Mikrofon. Uletjeli smo doslovce u zadnji tren i onako sav u panici, tremi i očaju htio sam istrgnuti svoj aparatić za zube misleći kako ću zbog njega frfljati i zvučati lošije.


Skoro sam plakao od užasa, a onda su mi Ines i Arijana, koje su bile u žiriju, prišle i zagrlile me. Sjećam se kako su mi rekle da sam cool s tim aparatićem i da ga nipošto ne skidam. Pričale su, ohrabrivale me i na kraju sam pjevao bez straha, činilo mi se da zvučim najbolje na svijetu. Od tada smo povezani. Pjevao sam njihove pjesme na dječjim festivalima, zvale su me uvijek kad se radilo nešto za klince, upoznale me baš u dušu i nikad, baš nikad nisu prestale vjerovati u mene, čak ni onda kad sam i sam znao posumnjati.


Mateo iza sebe ima četiri singla, četiri spota, a na pitanje kad će CD-e, odgovorio je:


– Nismo sigurni koliko u današnje vrijeme ima uopće smisla snimati CD-e, ali vjerojatno ćemo ipak to napraviti. Čini nam se da treba pronaći nove načine prezentiranja glazbe, pjesama. ali vidjet ćemo. Početak ili sredina jeseni nam se čine neko razumno razdoblje za eventualni album. U svakom slučaju u pripremi su dva nova singla. Većinu toga smo već snimili ali ima još dosta detalja koje treba dovršiti.


Priča skreće na festivale na kojima je Mateo od malih nogu.


– Mislim da mladi ljudi slabo prate festivale. Njihovo je zanimanje više okrenuto internetu, nego televiziji. Nešto bi se tu trebalo osuvremeniti, promijeniti… Kao pjevaču, važno je da imam neku mogućnost predstaviti pjesmu uživo, tako da su te tri-četiri minute koje na festivalima dobiješ zapravo značajne za nas. Primjerice Sanremo, on mi je nekako mjerilo dobrog festivala, tamo se zbilja čuje i vidi pomak koji se trudi biti u skladu s današnjim vremenom.


Zagrebački festival, čini mi se, značajan prostor daje mladim izvođačima i različitim glazbenim izričajima, što je zbilja ohrabrujuće, a čini mi se da je i Šibenski na tom tragu. Volio bih da se to nastavi i u Splitu, a da se i neki novi festivali dogode. Da i reperi, i ja, i Nina Kraljić, i rock band možemo bez problema dobiti svoje minute na istoj pozornici istog festivala.


Festival koji je totalno drugačiji od drugih je MIK. S njega nosim divne uspomene vezane uz druženja. Atmosfera je nekako prisnija nego drugdje, sve je opuštenije, kao da smo na nekom zajedničkom putovanju. A s druge strane nedostaje novih glazbenih pravaca, pravila su možda prekruta… Volio bih da MIK bude neka naša inačica Sanrema, da stvara imena, hitove, gužvu oko sebe…


Onda smo mu dali za mislit pitanjem koliko danas mladi pjevač u Hrvatskoj uopće ima šanse da bude prepoznat ako ne pjeva ono što »se nosi«.


– Nije lako ni onima koji pjevaju ono što »se nosi«, a kamo li ovima što plivaju uzvodno. Danas je toliko nas koji pjevamo, sa svih strana – od interneta do nekog showa, čini mi se da svi ili pjevamo, ili kuhamo, ili smo youtuberi… Teško je osvojiti publiku, zasićeni su ljudi svim i svačim. A mi koji ne idemo ni na kakvu foru, nego po starinski – imaš dobru pjesmu i lijepo je otpjevaj – tek smo nešto mrvicu u povoljnijem položaju od onih koji se bave glazbom baš potpuno umjetnički.


Negdje smo na margini, dakle, i samo zahvaljujući dobrom uhu nekih glazbenih urednika možemo proviriti na svjetlo. Vrlo sam svjestan toga ali, također, svjesno sam odabrao i ostati u ekipi koja ne želi kalkulirati niti podilaziti nekom masovnom ukusu ni trendu, tako da se ne žalim. Bavim se glazbom jer uistinu uživam u njoj pa pristajem na sve otegotne okolnosti i probleme koje takav stav donosi. U protivnom bih radije radio nešto drugo ili u nedostatku posla spakirao kofere i pekao hamburgere u Irskoj ili što već. Ali ne bih pjevao svašta tek da budem popularan ili zaradim dosta novca. Suviše volim glazbu da bih to učinio.


Onaj tko ima podršku obitelji, ali i lokalne zajednice u kojoj živi, sretan je čovjek, kaže Mateo i dodaje:


– Roditelji i sve tri moje sestre su mi stvarno velika moralna i emotivna podrška. Siguran sam da bi mama i tata bili mirniji kada bih radio ono za što sam se školovao, dakle, kao inženjer agronomije, pa bih imao redovitu plaću i mirovinsko osiguranje, ali nikad mi nisu spočitavali. Uvijek mi daju do znanja kako im je najvažnije da sam zdrav i sretan. Davno su shvatili da je pjevanje visoko na ljestvici mog poimanja sreće, tako da se raduju sa mnom svakom malom uspjehu i napretku.


A što se tiče Karojbe… U Karojbi žive stvarno dragi i dobri ljudi, veseli ih svaki moj uspjeh i većina prati moje nastupe, ali ja sam za njih uvijek bio i ostat ću »njihov Mateo«. Nema tu zvjezdane prašine, a ne bih ni htio da je drugačije, niti da se tu išta ikada promijeni.