Ljiljana Vinković je na HRT-u godinama i radila je gotovo sve; bila je spikerica na Hrvatskom radiju, vodila velike projekte, čitala Vijesti na engleskom i štošta drugo. Ali, teško da je doseg ikada bio veći no sada kada je jedna od voditeljica emisije »Dobro jutro, Hrvatska«.

Prošla su dva mjeseca otkako ste postali nova voditeljica jednog od amblemskih uradaka HRT-a »Dobro jutro, Hrvatska«. Je li sve sjelo na svoje mjesto?

– Pa moram priznati da jest, osjećam se kao da sam oduvijek radila ovaj posao! Doduše, imam ja puno televizijske trke u nogama i ovo mi nije početak u klasičnom smislu, puno je rada iza mene. Naravno, teško mi je, baš kao i svima, probuditi se tako rano, ali onda pomislim:

Što ne možeš promijeniti, prihvati! To je i inače moje pravilo života i još ako to možeš uljepšati, gdje ćeš bolje. Onda slijedi ona: »pjevaj s pticama dok te prate na posao, učini kišu lijepom (ako već pada), veseli se Mirku i njegovim pošalicama«. I tako, bodreći se, stižem s osmijehom u domove naših gledatelja i nastojim im prenijeti to veselje i pozitivnu energiju.

Je li vas poziv da vodite »Dobro jutro« iznenadio? Odnosno, je li vas iznenadila činjenica da su u emisiji uz vas sami dojeni, provjerene vrijednosti Ljudevit Grgurić Grga i Mirko Fodor?

– Naravno da sam bila iznenađena! Ali naglašavam, i beskrajno sretna jer sam se nakon punih 8 godina vratila na male ekrane. Nije bilo lako, ipak toliko duga pauza čini svoje, no koliko vidim po reakcijama gledatelja, brzo sam se vratila u formu.Mojemu veselju nije bilo kraja što sam rame uz rame i Mirku, i Grgi, koje kao kolege izuzetno cijenim i volim. Dobro jutro je prekrasna emisija u kojoj svatko, bez obzira na dob, spol, obrazovanje, može pronaći nešto za sebe. Svjesni smo činjenice da ranim jutrima ulazimo ljudima u domove i želimo im taj početak dana uljepšati i pripremiti ih za sve što slijedi.

Koliko ste zadovoljni dosadašnjim »jutrima«?

– Uvijek mislim da mogu biti bolja, i trudim se biti. Smatram da je čitav život škola i učenje, pa još ako k tomu poluči dobre rezultate, onda morate biti zadovoljni. Ono što mene čini ne samo zadovoljnom, nego sretnom,jest činjenica da mi ljudi svakodnevno prilaze i čestitaju; prije svega povratku na male ekrane, zatim na čistom književnom hrvatskomjeziku i govoru za koji se uvijek zalažem,ugodnom glasu te osmijehu. Posebno mi je drago kada uspijem izmamiti osmijehe dragih mi kolega i prijatelja. I svi mi vele isto: »samo nam ostani vesela i nasmijana«.

Dobro ste rekli, format je zahtjevan i traži pripremu, baš kao i svaki. Dva sata uživo s različitim temama, s različitim gostima, puno raznih informacija. Uostalom ako ste odgovorni kao ja, nikada nećete izaći pred naše drage gledateljice i gledatelje nepripremljeni, iz poštovanja ponajprijeprema samoj sebi i naročito prema njima.

Ja se uvijek za sve svoje poslove pripremam. I unatoč tome, dobijem kritiku. Volim se dodatno posavjetovati s mojim urednicima i dodatno obogatiti znanjepotraživanjem dodatnih informacija na internetu.

Zbog čega vas tako dugo nije bilo pred kamerama, tim više što je u vas itekakvog iskustva. Radili ste na HRT-u praktički sve; od spikerskog posla na radiju, preko velikih projekata, do primjerice Vijesti na engleskom? 

– Zaboravili ste velike zabavno glazbene projekte, gotovo sve hrvatske festivale, brojne koncerte, Doru… Ha ha, hasviđa mi se vaše pitanje zašto me nije bilo, voljela bih i sama znati odgovor na njega. Možda će vama odgovoriti oni koji me nisu angažirali toliko dugo, jer na svoje upite nikada nisam dobila odgovor.

Poprilično drukčijom od drugih vas čini stav da nijedan posao na HRT-u nije za podcjenjivanje ni za izbjegavanje!? No, ipak, koliko čujem, ima nešto što biste željeli jednom raditi – glazbeni kviz s dobrom dozom humora!?

– Upravo tako. Niti jedan posao na HRT-u nije za podcjenjivanje ni za izbjegavanje. Ne zaboravite, bez timskog rada nema ništa. Hvala mojoj cijeloj ekipi jer je najbolja! Kako ste saznali za moju dugogodišnju želju? Čak sam je jednom predlagala mom dragom kolegi Mariju Sedmaku, a kako je on sada v.d. rukovoditelja Produkcijskog odjela Zabava Hrvatske radiotelevizije, mislim da je došlo pravo vrijeme da to i realiziramo.

Ima li ova želja za glazbenim kvizom kakve veze sa činjenicom da ste pohađali Muzičku akademiju? Što ste na akademiji učili?

– Naučila sam pjevati, svirati, dirigirati, i to kod velikog maestra Vladimira Kranjčevića. Jako sam ponosna na svoju edukaciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i nikada nisam prekinula s tom velikom ljubavlju koja se zove glazba. Ne mogu zamisliti svoj život bez nje, a ABBA-ina pjesma »Thank you for the music« je moja osobna himna, na kojusam se i zaljubilau srednjoj školi. Jer baš kroz glazbu mije tada, sjećam se, došla moja prva ljubav, ha,ha. Donio mi je note iz Zagreba u Slavonski Brod kako bih se mogla pripremati za prijemni.

U voditeljski posao ste se zaljubili još kao djevojčica, učili ste od velikih poput Helge Vlahović. Ima li televizija još uvijek tu magiju u koju ste se zaljubili, ili se s vremenom ipak sve promijenilo, možda i na gore?

– Televizija i radio su moja ljubav. HRT je moj život. I to nikakve promjene neće izbrisati. Odana sam ovoj svojoj kući preko 20 godina i s ponosom sam je predstavljala u svijetu kad god samiskoračila iz Hrvatske.

Činjenica da sam u Americi provela gotovo 10 godina svog života, pa u Engleskoj skoro punu godinu, pa Njemačka, Kanada, to puno govori. Nas je puno takvih kojivolimo televiziju i svoj posao i samo želimo da nam ta ljubav bude uzvraćena u jednakoj mjeri. Tada našoj sreći ne bi bilo kraja. Samo nas trebaju prepoznati kao svoj zaštitni znak, nas lojalne, vrijedne, stalno zaposlene, baš kao i na drugim svjetskim televizijama.

S obzirom na diplomatsko, inozemno iskustvo, možete li nam reći mogu li se televizijski posao, ovaj europski i ovaj naš, te onaj američki, uopće uspoređivati? Koje su sličnosti a koje razlike, je li gledanost uistinu najvažnija, ili je interes javnosti ono na čemu moramo inzistirati? Ili se sve to može uskladiti u interesu svih?

– Naravno da je gledanost najvažnija. Svi mi živimo u svijetu komercijalizma. Pogotovo otkako smo postali dio Europe. Kapitalizam je taj koji nas mijenja, htjeli mi to ili ne, i moramo se prilagoditi, a po potrebi i natjecati. Premda se javna televizija ne treba uspoređivati s komercijalnima, svejedno moramo paziti na naše konzumente i zadovoljiti njihove zahtjeve. Ako gledatelji nisu zadovoljni, onda se moramo mijenjati. No, ono što je meni od mog prvog dana u Americi bila prije svega škola, a poslije je postala motivacija i inspiracija, jest – biti bolji!Što znači nastaviti raditi na sebi, unapređivati sebe i svijet oko sebe, kako bismo postigli ono što se od nas očekuje u profesionalnom smislu. Moramo se znatinositi s vremenom u kojem živimo, a koji se iz dana u dan mijenja.

New York, vaš grada iz snova! Znači, istina je sve ono što se o NY priča. Čime vas je očarao?

– Energijom! Upravo je to ono što vas tjera da se pokrenete, da budete bolji, da budete u tijeku, da se ne zaustavljate u svemu što radite. No, moram priznati da ja takoživim i ovdje u Zagrebu; svi me pitaju otkud mi tolika energija? To je ljubav prema životu, prema ljudima oko mene, prema poslu koji radim.

Jednom ste izjavili kako je u nas jedna od većih zabluda ona o slavi, dok je s druge strane najteže sačuvati privatnost. Je li vam, odnosno kako vam je uspjelo i pobjeći od zablude i sačuvati privatnost?

– Na to me je davno upozorila moja draga kolegica koju izuzetno volim i cijenim, a koju sam srela baš u nedjelju na proslavi našeg velikog rođendana, Vesna Spinčić. I uspjela sam. Ali molim vas, neka to ostane naša mala tajna.

HRT, okrugla obljetnica. Kakva je budućnost? Ili, možda bolje – diplomacija ili televizija, što nosi budućnost? 

– Ne planiram ništa. Što mi život donese, to će biti to!