Prije osamnaest godina ovaj svijet je napustio prvi nogometni vitez, sir Stanley Matthews, fantastični desnokrilni napadač »Stoke Cityja« i »Blackpoola« čija je igračka karijera na elitnoj razini engleskog nogometa trajala više od tri desetljeća. Budući da je rođen 1. veljače 1915. godine, njegovo ime u današnje vrijeme mnogima ne znači previše, no radi se o izuzetnom čovjeku koji je za vijeke vjekova obilježio najvažniju sporednu stvar na svijetu.

– On nas je naučio kako treba igrati nogomet – rekao je veliki Pele kada je saznao da je Stanley Matthews umro 23. veljače 2000. godine.

Dobar dio nogometnih dostignuća čovjeka kojeg su zvali Čarobnjak driblinga i Mađioničar sasvim sigurno nikada neće biti nadmašen. Debitantski nastup u profesionalnom nogometu uknjižio je 19. svibnja 1932. za »Stoke City«, a zadnju službenu utakmicu odigrao je 6. veljače 1965. u istom dresu, pet dana nakon svog pedesetog rođendana, i to u elitnom rezredu engleskog nogometa.

– Nekoliko puta mi je rekao da je umirovljenje bila velika greška jer je osjećao da u nogama ima još dvije dobre sezone. Stanley je bio nogometni Petar Pan, nije htio ostariti. Čak je i nakon osamdesetog rođendana imao proljeće u svom koraku, poput dječaka – otkrio je Peter Coates, aktualni vlasnik »Stoke Cityja«.

Jedini klupski trofej

Nogometni leksikoni kažu da Matthews jedini klupski trofej osvojio 2. svibnja 1953. godine, kada je njegov »Blackpool« pobijedio »Bolton« u finalu FA Cupa (4:3). Razlog za to bila je njegova lojalnost. Iako su ga tražili brojni jači klubovi, Matthews je cijelu karijeru proveo na potezu od 135 kilometara, između svog rodnog grada Stokea i Blackpoola, gdje je bio raspoređen za vrijeme Drugog svjetskog rata kao vojnik Kraljevskih zračnih snaga (RAF).

Preciznije, za »Stoke City« je odigrao 318 utakmica u razdobljima od 1932. do 1947. i od 1961. od 1965., a u dresu »Blackpoola« je uknjižio 379 nastupa od 1947. do 1961. Zbog svog doprinosa nogometu 1. siječnja 1965. postao je prvi nogometaš kojem je britanska kruna dodijelila vitešku titulu, s time da je i danas jedini koji je tu čast dobio za vrijeme igračke karijere.

Matthews je za englesku reprezentaciju odigrao 58 utakmica u rasponu od 1934. do 1957. Zadnji nastup uknjižio je 15. svibnja 1957. u pobjedi nad Danskom u Kopenhagenu. Tada je imao 42 godine i 102 dana i postao je najstariji igrač koji je ikada nastupio za Englesku. Šest mjeseci prije toga izabran je za najboljeg nogometaša Europe i osvojio je prvu »Zlatnu loptu« u povijesti, ispred nogometnih velikana kao što su Alfredo Di Stefano, Raymond Copa, Ferenc Puskas i Lav Jašin. Bilo je to 18. prosinca 1956.

– Od njega sam naučio puno više nego od bilo kojeg trenera, a samo sam gledao kako se ponaša i što radi na terenu. Rekao mi je da ne smijem mlatiti suparnike po nogama jer to nije u duhu nogometa. Nikada nije dobio karton, nikada nije simulirao, nikada nije tražio objašnjenje od suca, nikada nije ni pokušao namjerno udariti bekove koji su ga nemilosrdno tukli po nogama, a igrao je više od trideset godina na najvišoj razini – istaknuo je Jimmy Armfield, Matthewsov suigrač iz »Blackpoola« i reprezentacije.

Čarobnjak driblinga

Osim po nogometnom umijeću, Čarobnjak driblinga ostao je zapamćen kao čovjek ispred svog vremena kada su u pitanju zdrave navike. Nakon Drugog svjetskog rata, u doba kada nitko ni u snu nije mislio da će jednog dana postojati zanimanje zvano nutricionist, Matthews je sam sebi odredio poseban režim. Prije svake utakmice popio bi čašu mlijeka s jajetom i glukozom, stalno je konzumirao svježi sok od mrkve, a iz prehrane je gotovo u potpunosti izbacio meso. Povrh toga, ponedjeljkom je uvijek postio, odnosno kroz dan bi samo popio oko pet litara vode.

Svoju ljudsku širinu Matthews je pokazao 1975. u Južnoj Africi, koja je u to vrijeme bila sinonim za najgori oblik rasne segregacije. Za vrijeme turneje održane dva desetljeća ranije na ulicama Soweta ugledao je tamnopute dječake koji su igrali nogomet s loptom napravljenom od plastičnih vrećica.

– Prišao im je i oni su ga odmah prepoznali. Stanley je bio skroman čovjek i ostao je iznenađen jer nije ni slutio da je njegova slava toliko velika. Od te 1955. svakog je ljeta o svom trošku išao u Soweto i trenirao tamošnje dječake. Malo ljudi je znalo za taj dio njegovog života – otkrio je Ryan Scott Warren, autor dokumentarnog filma o Matthewsu.

Budući da je u razdoblju od 1948. do 1991. Južna Afrika bila u okovima apartheida, sustava rasne segregacije koji je u ime bjelačke manjine brutalno kršio sva ljudska prava crnačke većine, njegovi redovni dolasci u Soweto bili su osuđivani sa svih strana. Južnoafričkoj vladi to se nije nimalo sviđalo, a Ujedinjeni narodi su u nedostatku informacija vjerovali da na taj način daje podršku zloglasnom režimu.

– Stanley Matthews je svojim dolascima u Soweto napravio veliku udubinu na oklopu apartheida. Zbog njega smo dobili nadu da na svijetu postoje i dobri bijeli ljudi – rekao je južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, koji je zbog velikog doprinosa borbi protiv Apartheida 1984. dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dječaci kojeje trenirao svakog ljeta Matthewsu su neprestano govorili da maštaju o igranju nogometa u Brazilu, iako znaju da zbog neimaštine svojih roditelja taj san nikada neće postati zbilja. No, njihov trener je iskoristio svoj ugled i 1975. je pronašao sponzore koji su bili voljni platiti troškove puta i boravka u Brazilu za šesnaestoricu tamnoputih tinejdžera, a to je izazvalo snažan otpor vladajuće bjelačke manjine u Južnoj Africi.

– Ignorirao sam pravila tih zaslijepljenih ljudi koji su nametnuli Aparheid toj predivnoj zemlji. Imao sam sreće da su zbog mog imena i oni ignorirali činjenicu da prkosim njihovom režimu. Radilo se o djeci koja vole igrati nogomet, a ja smatram da ne postoji politika koja može biti iznad sporta. Računao sam da nas neće pokušati zaustaviti ako dođemo na aerodrom jer to bi izazvalo veliki međunarodni incident. Tako je i bilo – ispričao je Matthews.

Isus među ljudima

Njegovi štićenici svečano su dočekani u Rio de Janeiru, gdje su upoznali Pelea i Zica te odradili nekoliko treninga sa slavnim brazilskim klubovima. Zbog svega što je napravio za njih, Matthewsu su njegovi štićenici nadjenuli nadimak Crnac s licem bijelca.

– Ne postoje riječi kojima se može opisati tog čovjeka. On je bio Isus koji se spustio među ljude. Kada sam prvi put upoznao Stanleya Matthewsa imao sam jedanaest godina i vjerovao sam da su svi bijeli ljudi zli. Nakon toga sam promijenio mišljenje – zaključio je jedan od njegovih tadašnjih štićenika, danas 54-godišnji Paradise Moeketsi.

Veličinu Stanleyja Matthewsa potvrdio je i njegov posljednji ispraćaj. Na ulicama Stokea okupilo se više od sto tisuća ljudi kako bi uputili posljednji pozdrav svom omiljenom sugrađaninu čiji pepeo je položen ispod centra igrališta na stadionu Britannia, gdje igra njegov »Stoke City«.