Ante Perković: Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu (4)

Rijeka, grad rocka

Ante Perković

Rijeka je postala grad rocka, svjesno se brendirala na taj način i već stvorila stereotip koji, znamo li kako se kod nas gradovi inače svrstavaju i definiraju, predstavlja značajan skok naprijed u vremenu



Ako nam društva zaista funkcioniraju u dihotomiji turbo-folka i urbane glazbe, ako prihvatimo tu podjelu sa svim njenim manjkavostima, onda je možda vrijeme da se na toj klackalici rock posluži sredstvima svog »protivnika«. (…) Samo sviranjem se stvaraju vrijednost i publika. Umjesto da kukaju nad stvarima koje ne mogu promijeniti muzičari se, u trenucima krize i sumnje, moraju okrenuti isključivo muzici. Zvuči banalno i samorazumljivo, ali spin glazbene industrije vrlo je uspješno desetljećima onemogućavao taj direktni, jedini prirodni kontakt. I najvažniji novi globalni rock-heroji ponašaju se u skladu s tim.


Jack White nije postao prilagođeniji kad je svoju fiksaciju preselio iz podruma i garaža na velike pozornice – i dalje je čudak opsjednut starom opremom, jeftinim gitarama i smišljanjem načina kako da stvori i zabilježi muziku koja bi se po razlogu postojanja mogla približiti snimkama blues-odmetnika iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Kad su se pojavili The Black Keys, dvojica mladih, suhonjavih bijelaca iz Ohia, zvučali su iskusno, masno i proživljeno kao da dolaze direktno iz drugog vremena, iz dlanova crnih divova u čijim rukama gitara izgleda sitno kao tambura, a bubnjarske palice tek nešto veće od čačkalica.   

Linija manjeg otpora


Kako su apsolutni početnici u dvadesetima iz sebe izvukli tu životnu supstancu? Zabilježili su događanje muzike, jedini trenutak kad ona prkosi sestri matematici (u muzici je moguće ono što s brojevima nikad nije – cjelina može biti veća od zbroja dijelova). Pojedinačno, članovi Arcade Fire, najvažnijeg benda današnjice, mogu biti rubni, neprilagođeni, pomalo bizarni primjerci zbunjene ljudske menažerije. Zajedno na sceni i u muzici postaju moćna sekta koja do katarze stiže lakše i češće nego mi do kvartovske pekare. Kod njih ne drže tajnu ni braća Butler ni Regine Chassagne, kao što je u Beatlesima nisu imali John Lennon i Paul McCartney. To je ono što se stvori među ljudima, naelektrizirani zrak, višak vrijednosti, peti član Beatlesa. Muzika, ako baš hoćete. Već čujem klasične argumente naše male provincije: lako je njima na velikom, sređenom tržištu, u kulturi sagrađenoj gitarama, a ne lopatama.



Zagrebački izdavač »Novi liber« ovoga će tjedna u svojoj biblioteci »Sa zrnom soli« objaviti knjigu »Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu« zagrebačkog rock kritičara, pisca i glazbenika Ante Perkovića. Superiorna stavom, stilom i erudicijom,  Perkovićeva knjiga postavlja nove standarde u promišljanju popularne kulture, tumačeći je ne kao naivnu i jeftinu zabavu, nego kao konstitutivni sastojak procesa koji su rezultirali ratom i razaranjima devedesetih. Zašto se rock nije suprotstavio?




Je li odgovoran za to što je nasilje tako duboko proželo ovdašnja društva? Zašto Hrvatska ima fašistički rock? Zašto je Thompson toliko blizak Svetlani iz Žitorađe u Srbiji, poznatijoj kao Ceca? I zašto su nove šezdesete možda ipak moguće?


Na takva pitanja odgovara Ante Perković, promišljeno, sjajnim stilom, svjesno izbjegavajući patetičnu nostalgiju. »Novi list« će u četiri dnevna nastavka objaviti feljton, a knjigu možete naručiti u Novom liberu na telefone 01/481-4540, 481-4499 ili e-poštom na [email protected]. Povlaštena cijena je 100 kuna, uključujući i troškove dostave.



Kako bi se Jack White na Balkanu snašao? Upravo je ta linija manjeg otpora scenu na ovim prostorima uvijek gurala u pravcu gažiranja, pogubne prakse u koju potone ogroman broj glazbenih profesionalaca. Po postupku i namjeri nema suštinske razlike između benda koji na svadbi svira »Ja se konja bojim« i revijskog orkestra na zadatku prosviravanja Sinatrinog repertoara za publiku u večernjim odijelima. I jedni i drugi činovnički obavljaju dobiveni zadatak, ni jednima ni drugima se ne može i neće dogoditi muzika. Slavljenje vještine pouzdani je znak mediokritetskih, površnih vremena. Vještinu se, konačno, lako pakira i prodaje, o neuhvatljivim je pojavama teško i pisati, kamoli ih smjestiti u marketinški okvir. Zato su, sada i ovdje, za budućnost muzike puno važniji »amateri«, oni koji ne žive od muzike, nego za nju. Oni stvaraju novi sustav, novu glazbenu stvarnost, svjesno zaobilazeći kompromitirane medije i umiruću diskografiju. Nisu vidljivi, ali su tu. Baš kao sedma republika.   

Ri Rock


Prije dvadeset godina ovdje se raspala jedna država. Otkrivali smo sebe u novim okolnostima, tražili kolektivni identitet čuvajući ono malo svojega što nam nisu oteli. Imali smo rat, pa još crnje poraće, pa kratku navalu nade poklopljenu teškom rezignacijom i odustajanjem. Godinama je ovuda divljao kriminal. Odvojeni, suprotstavljeni, samostalni, svoji na svome… dijelili smo sudbine. Došlo je vrijeme da podijelimo i rješenje. Iz kaosa se počinju pomaljati nove vrijednosti. Regija prirodno dobiva novu srednju struju, oni koji najbolje spajaju udaljene krajeve opet su Bosanci: Edo Maajka prvi je poslije rata stvorio ime od Slovenije do Makedonije, a sličnu priču sada ponavlja Dubioza kolektiv. Na drugoj razini, Letu štuke definiraju stilski prostor pop benda između Zagreba i Beograda – Sarajevo opet nudi prirodnu, matematičku sredinu.


Kroz sve ove godine, Rijeka je održala najdulju rock-tradiciju ovih prostora: lokalna demo smotra Ri Rock traje više od trideset godina bez prekida i svakog se prosinca na sceni pojave deseci novih bendova. Iz takve se mase puno lakše filtrira kvaliteta, a i gradske su vlasti prepoznale vrijednost koju muzičari donose gradu. Rijeka je postala grad rocka, svjesno se brendirala na taj način i već stvorila stereotip koji, znamo li kako se kod nas gradovi inače svrstavaju i definiraju, predstavlja značajan skok naprijed u vremenu. U Zagrebu je konačno oživio prirodni generator kreativne energije – Studentski centar zaposlio je sve svoje scene i opet vibrira od stalne aktivnosti i svježe energije. I Beograd je pustio vani svoj novi zvuk, drzak i samouvjeren koliko su bili i slavni prethodnici.   

Bežična generacija


Ta dva sudbinski povezana grada, nakon razdoblja u kojem su ih dijelila golema hladna prostranstva mržnje i gađenja, opet počinju komunicirati na zdravim osnovama i stvarati zajedničke vrijednosti, prihvaćajući i koristeći komparativne prednosti različitih mentaliteta. Koncertno tržište se otvorilo za bendove čije karijere nisu počele osamdesetih, a nedostatak zajedničkog diskografskog okvira u ovom je slučaju samo prednost. Sviđalo se to nekom ili ne, ova bežična, digitalna generacija bez korijena stvorit će novu kulturu, koju ćemo mi razumjeti koliko su i naši roditelji razumjeli ono što ih je snašlo s rock ‘n’ rollom.


Petnaestak godina od velikog rata, sazrelo je vrijeme za nove šezdesete. Nemoguće? Jedino to je vrijedno tražiti. Bacite se u muziku, kao Alisa u ogledalo. S druge strane, stari svijet izgleda naopako i neoštro. I stvarno, ne poznajete li Šejna, s tankom dugačkom cigarom i par mamuza od zlata, dulje od svoje supruge? Vraća li vam se bas dionica iz »Ona se budi« češće i jače od zaboravljenih okusa, mirisa i boja djetinjstva? Srećete li »Pametne i knjiške ljude« za svakim šankom ovog svijeta? Znate gdje pripadate? Na otok sa svih strana okružen kopnom. Mjesto u koje morate vjerovati da biste ga vidjeli. Zatvorite oči. Dobro došli u sedmu republiku.


Pripremio Boris Pavelić