Što se tiče sudbine »roštilja« u Zagrebu, već je uvelike spremna moja zamjena. To je sin gitarista Mate Matišića, Šimun. Mali stvarno sjajno svira – izjavio je Boško Petrović u jednom od naših posljednjih intervjua koje smo radili za knjigu »Život kao jam session: Boško Petrović – autobiografija«. Šimun je tada imao samo 14 godina. Nekoliko mjeseci prije toga imao sam susret s Boškom koji ću pamtiti cijeloga života. Kad sam tog ljeta došao u Grožnjan gdje se održavala Ljetna jazz škola Hrvatske glazbene mladeži, koju je vodio, čim me ugledao Boško mi je prišao i rekao: »Davore, dođi sa mnom, moram ti nešto pokazati!«

Odveo me do jedne od kuća u kojima su polaznici vježbali i tiho odškrinuo vrata. U sobi su bila dva vibrafona za kojima su vježbali Vid Jamnik i Šimun Matišić. U tom trenutku pogledao me slavodobitno se nasmiješivši. Konačno je imao štićenike, mlade vibrafoniste kojima je mogao prenijeti svoje bogato iskustvo i koji će nastaviti njegovo djelo. Nikad prije, a niti poslije nisam vidio takvu iskru u njegovom oku. Samo što nije zaplakao od sreće. Šimun je, dakle, još u dječačkoj dobi dobio mentora koji je, osim što je bio autoritet kojem se bezrezervno vjeruje, imao bogato iskustvo i znanje, koji je znao kako postaviti prioritete, koji je znao razlučiti važno, koji je razumio što je potrebno i moguće za određeni uzrast. Je li opravdao Boškovo predviđanje? Danas, nakon osam godina, možemo reći da jest.

Emocije i estetika

Nakon što nas je Boško zauvijek napustio, Šimun je i dalje ostao predan učenju, sustavnom proučavanju povijesti jazza, vibrafona u jazzu, ali i kretanja na suvremenoj jazz sceni. Sve se to može osjetiti u glazbi koju je snimio za ovaj album. Skroman, tih, samozatajan, nenametljiv, pristojan, jednostavan, uglađen – naravno da ga obožavaju svi kolege. Zato je za snimanje ovog albuma uspio okupiti elitu hrvatskog jazza. S Matijom Dedićem već godinama djeluje u duu – snimili su album »Fortune Smiles« – a s ostalima je svirao u raznim situacijama i više puta osjetio da su upravo to glazbenici koji odgovaraju njegovu senzibilitetu. Osim Matije to su još dvojica članova uglednog sastava Boilers: trubač Davor Križić i bubnjar Kruno Levačič te saksofonist Mario Bočić i kontrabasist Zvonimir Šestak. Radi se o potkovanim i kreativnim glazbenicima koji su svojim iskustvom izravno utjecali na stvaranje konačnog zvuka i finalno oblikovanje skladbi. No prema potrebama pojedine skladbe, snimali su u raznim formacijama, ne samo kao sekstet. Osim toga, u izvedbama dviju skladbi Šimun uopće ne svira. Važnije mu je uživati u tumačenju njegovih zamisli od strane glazbenika koje obožava.

Radi se o posve zrelom glazbenom djelu, iako ga je osmislio glazbenik koji ima tek 22 godine. Što se tiče glazbe, ona je u skladu s njegovim karakterom. Vibrafon nikad nije u prvom planu, iznad ili ispred drugih glazbala, uvijek je u službi glazbe, kolektivnog zvuka, a ipak sugestivan i uvjerljiv. Kao da strpljivo čeka da i na njega dođe red, a kad dođe sve je na svojem mjestu, improvizira bez straha, prisluškujući suradnike, uključujući se u konverzaciju samo kad ima nešto suvislo za reći. Njemu nije važno demonstrirati virtuoznost nego emocije, ne atraktivnost nego estetiku. Uostalom svoju je instrumentalistiku vještinu dokazao nebrojeno puta, nerijetko svirajući uz svjetske uglednike jazz glazbe.

Šimun je autor svih skladbi na albumu, a one su raznolike, ali ujednačene i uvjerljive, uvrštene u skladnu cjelinu. Posve je jasno da nije tratio vrijeme, da je studiozno proučavao povijest jazza, ne samo stvaralaštvo poznatih vibrafonista, ali također da ga zanimaju nova razmišljanja glazbenika koji su se tek pojavili na sceni. Posve je jasno da je ušao u dubinu stvaralaštva Milesa Davisa i njegovih suradnika iz 1960-ih, ali i Keitha Jarretta ili, primjerice, Briana Bladea. Njemu nije teško potegnuti, primjerice do Beča, kako bi slušao koncert utjecajnog pijanista Brada Mehldua, ali i s oduševljenjem prenijeti to iskustvo kolegama. Iako se u njegovim djelima osjećaju svi ti raznorodni utjecaji, na osnovu kojih je stvarao svoj ukus, on se vrlo brzo oslobodio kopiranja, stvorio je svoj, prepoznatljiv jazz izraz koji nije zasnovan samo na postavkama jazz glazbe.

Divlje međuigre

Glazba na ovom albumu rezultat je potpune Šimunove posvećenosti glazbi, od najranije dobi. Naravno, prvi je poticaj i poduku dobio od oca Mate Matišića, svestranog umjetnika koji je, između ostalog i sjajan gitarist. Vjerovao sam, ali ne baš sve što mi je Mate pričao o tome kako zajedno vježbaju u podrumu i kako njegov mali Šimun napreduje. Ispao sam naivac. Naravno da je bilo upravo tako, možda i više. Spoznao sam to kad je Šimun ad hoc uskočio u sastav koji je jednom nastupio u Maloj dvorani Lisinski. Zamijenio je bubnjara »Boba Buraza« (Borisa Burazovića) kojem je taj koncert bio posvećen, kad je pred kraj života iz Čilea, gdje je živio, došao u posjet Zagrebu. »Bob Buraz« je na dan nastupa uvidio da ipak ne može svirati i Šimun je spasio stvar. Dobro je držao ritam i pratio soliste. Tada je imao četiri godine i bio je oko tri četvrtine stoljeća mlađi od većine ostalih članova sastava. Da, godine svih tih događanja jako su važne u Šimunovoj karijeri, jer ti se podaci doimaju nestvarno. Kako je to moguće?! Rijetki su tako daroviti umjetnici, a od onih čija darovitost bude prepoznata u ranoj dobi mnogi se ne uspiju nosti s tako velikim pritiskom, najčešće uvjetovanim očekivanjima sredine u kojoj žive i djeluju.

Vrijedno djelo